Žao mi je što se znatiželja kroz sustav suzbija

Još se nisu slegnuli dojmovi potaknuti nagradom za roman na kajkavskom Kak je zgorel presvetli Trombetassicz, a Marko Gregur (Koprivnica, 1982) kod istog je izdavača (Hena com) objavio novo djelo na standardnom jeziku. Autobiografski ispovijeda roditeljsku želju za potomstvom, pokušaje da se posvoji dijete i(li) u nasljedstvo ostavi niz sjećanja na vlastito djetinjstvo i mladost.

Snimio Mirko Cvjetko

Jeste li romanom Mogla bi se zvati Leda proživjeli svojevrsnu privatnu i profesionalnu katarzu?

Roman je izvrsno prihvaćen od čitatelja i kritike, nakon samo nekoliko mjeseci otisnuto je i drugo izdanje, posuđuje se u knjižnicama i dobivam mnogo reakcija čitatelja, tako da se u profesionalnom smislu može govoriti o uspjehu, a pretpostavljam da ste na to ciljali. S druge strane, u privatnom smislu sigurno se može govoriti o katarzi, jer sam pišući ovaj tekst osjećao da sa sebe skidam dio tereta i da mi otkrivanje, koje me izlaže i neugodno je, na jedan način pomaže i oslobađa. Otvorio sam sebe, ali i druge, koji mi se javljaju sa svojim pričama, i čini mi se da bi ta energija mogla nečim uroditi.

Što iskrenost donosi piscu? Može li mu išta oduzeti?

Iskrenost je za pisca ključna, ne dakako nužno u iznošenju činjenica ili svijeta oko sebe, jer pisac piše fikciju, već u pristupu pisanju, i ona mu donosi autentičnost i uvjerljivost. Kaže se da pisci ipak uglavnom malo pišu i o sebi, a nije tajna da je Leda utemeljena na autobiografskom iskustvu, zbog čega je iskrenost u pisanju ovog romana bila još važnija. Koliko god je teško ogoliti se, znao sam da je jedini način da napišem ovaj roman na način koji želim i da njime budem zadovoljan potpuno se otvoriti i pisati s istim uvjerenjem, iskrenošću i strašću kao da ga zbilja pišem samo za jednog jedinog čitatelja, dijete kojemu se nadam. Iskrenost piscu oduzeti ne može ništa, osim možda malo mira, baš kao i svakom drugom čovjeku, jer ako progovarate o pojedinim problemima, i činite to otvoreno, dakako da se to nekomu neće svidjeti. No ja sam jedan od onih koji vjeruje u snagu pojedinca, da svatko od nas može mijenjati svijet, njegov malen dio dakako, tako da i to smatram pozitivnim, jer mislim da je obaveza pisca progovarati o zanemarenim ili tabuiziranim temama, odnosno postavljati pitanja i izazivati reakciju.

Gdje leži najveća zamka autobiografskoga pisanja o obitelji, problemima, neostvarenim snovima?

Zamka je uvijek ista, kod svakog teksta – pronaći autentičan glas i na uvjerljiv način ispričati priču. Kod ovakva pisanja, zamka je naravno veća, sa svih strana vreba potencijalna patetičnost i mogućnost klizanja u emocionalni kič. Recimo da bi se moglo usporediti sa skijaškim spustom – baciš se na glavu, srce lupa kao ludo i adrenalin raste, juriš stazom, a pored tebe promiču ljudi i unatoč svoj emociji najvažnije je ostati hladne glave, zadržati pravac i ne izletjeti sa staze. Ako uspiješ zadržati pogled i ne osvrtati se za svakim čovjekom uz stazu, odnosno život, već ostati fokusiran na čitavu stazu i cilj, na dobru si putu da uspiješ. S druge strane, moraš ići do kraja, kopati po sebi... Hrabrost i tehnika, srce, ali i razum, moglo bi se reći, jednako kod spusta, kao i kod pisanja.

Sjećanje je važan pokretač svakoga književnika. Vaša je Leda također satkana od crtica boljeg djetinjstva. Kako upregnuti sjećanje do umjetničke razine, da se ne razlikuje od, primjerice, pisanja dnevnika?

Leda je uvelike satkana od sjećanja na ljude i grad. Negdje sam pročitao da su jedina trajna ostavština za koju se možemo nadati da ćemo ostaviti djeci korijeni i krila, i na tim sam postavkama i ja gradio roman. Naime, kod biološkog djeteta postoji ideja neprekinute memorije kroz krv i gene, kao i zadovoljstvo ogledanja vlastitog sebe u djetetu već na razini fizičkog, čega nema kod posvajanja. Razmišljajući koji bi to bio način prenošenja memorije djetetu koje dolazi iz drugog okruženja, shvatio sam da su jedino što imamo, a to i jest ono najvažnije, riječi i sjećanja. Dati sebe i Martinu, tatu i mamu, čitavu obitelj, mogao sam samo riječima. Zato je za mene Leda mali obiteljski brevijar. Pitanje postizanja umjetničke razine nešto je s čime se autor bori svakim novim tekstom i na početku ne postoji ništa, osim nade da ću uspjeti priču ispripovijedati na pravi način, i da će se tekst moći smatrati umjetničkim djelom.

Ledom se provlači i konkretna kritika hrvatskoga društva, podobnost, političko prodavanje magle, nemogućnost napredovanja. Ima li nadahnuća izvan ili bez tih hrvatskih paradoksa?

U romanu suprotstavljam pojedinca sa svojim brigama, nadama, željama i čežnjom, odnosno intimni odnos muškarca i zamišljenog djeteta, sa sustavom, to jest odnosom tog istog čovjeka i sustava, jer su dijete, muškarac i sustav povezani i on bez sustava ne može ništa, što god mislio o njemu. U tom odnosu pripovjedač može samo klimati i smješkati se, stalno reterirati i autocenzurirati se, jer u suprotnom neće moći postići cilj. Normalno da takva pozicija, može se reći ucijenjenog građanina, rezultira otporom, bijesom i ljutnjom, ili pak apatijom. Zato naglašavam te dvije strane iste osobe i sve od čega je ona izgrađena i što je svakodnevno gradi. Ili ruši. Tako da je meni bilo nemoguće napisati ovaj roman izvan ili bez tih hrvatskih paradoksa, kako ste to dobro rekli. Meni je naravno draže nadahnuće koje u toplim, lirskim tonovima izvire iz odnosa pripovjedača i djeteta, njegova i ženina djetinjstva, ali roman, nažalost, ne bih osjećao kao cjelinu bez tog drugog dijela, tamnijih i žešćih tonova. S tim da me nije toliko zanimala politika, već pojedinci iza šaltera, činovnici i administracija, koja te ponekad može dovesti do ludila. Ali, naravno, sve je to proizvod politike i sustava vrijednosti, čemu svi mi pridonosimo, makar šutnjom i nedjelovanjem.

Je li u materijalnom smislu u Hrvatskoj besmisleno čitati knjigu više, napisati knjigu više?

Ni u kojem smislu nije besmisleno pročitati knjigu više, jer kaže se da tko ne čita, živi jedan život, a tko čita njih tisuću. Upravo čitanje daje mi smisao i ako nešto u životu jesam, onda sam čitatelj. Mislim da to izvire iz znatiželje, koja je po meni najvažnija. Žao mi je što se ona kroz sustav suzbija, ili ne potiče, da budem blag.

Prethodnim romanom Kak je zgorel presvetli Trombetassicz pridonijeli ste valu drugoga kajkavskoga proljeća, cijenjenim knjigama kolega Kristiana Novaka, Božice Brkan, Denisa Peričića. Unatoč dugoj tradiciji, kako tumačite zamah književnosti na kajkavskom?

Ne vjerujem u priče kako netko piše za ladicu, ali pišući roman Kak je zgorel presvetli Trombetassicz zbilja nisam razmišljao o objavljivanju. Ne da sam mislio da ga neću objaviti, jednostavno sam pisao ne misleći što će poslije biti s tekstom. Već i to govori o poziciji kajkavskog jezika (kažem jezik bez politizacije, on je za mene materinski jezik, ne materinski dijalekt) u hrvatskom izdavaštvu. Gotovo je nemoguće objaviti kajkavski tekst kod ozbiljnog izdavača ili postići njegovu vidljivost na nacionalnoj razini. Veliko je pitanje bih li i ja uspio da moj urednik Kruno Lokotar nije bio taj koji je tekst ponudio Hena comu, na čemu sam mu zahvalan, kao i Nermini te Uzeiru Huskoviću. Činjenica je da se taj val dogodio, ali zanimljivo je da je redom riječ o prozi. Treba biti iskren pa reći da problem nije samo u izdavačima, koji se teško odlučuju za dijalektalnu književnost, nego i u činjenici da je mahom riječ o poeziji, koja se i inače manje objavljuje i čita. Proznih tekstova ima malo, a dobrih onda još i manje. Znam da to malo tko primjećuje i razlikuje izvan kajkavskoga kulturnog kruga, ali mene veseli činjenica što je taj val sastavljen od različitih varijanti – moslavačke kekavice Božice Brkan, međimurske Kristiana Novaka, Peričićeva varaždinskog i mojeg podravskog, odnosno koprivničkog kajkavskog. Zanimljivo je inače da je za val uvelike zaslužan upravo Kruno Lokotar, štokavac, koji je imao hrabrosti objaviti Novakovu Črnu mater zemlu, poslije i moj roman, a urednik je i Peričićevih knjiga.

Što prosječan hrvatski čitatelj ne zna o koprivničkoj kulturnoj sceni?

Mene više muči pitanje: što zna? Iako, čini mi se da je u posljednje vrijeme došlo do veće medijske vidljivosti koprivničkih umjetnika, možda i zbog činjenice da se istodobno dogodilo više vrijednih stvari. Nezahvalno je nabrajati, ali ja ipak hoću, jer mislim da je bolje nekog nehotice zaboraviti nego propustiti priliku istaknuti ljude. Poput primjerice benda Ogenj, čiji je frontmen Tomislav Mihac Kovačic ili Romane Pavliša, koja strpljivo gradi svoju karijeru, a tu su i Miroslav i Gordana Evačić sa svojim etnobluesom, koji svoj Porin već imaju. Što se književnosti tiče, izdvojio bih Marija Kolara, Matiju Ivačića i Darka Pernjaka, s kojima izgrađujem književnu platformu Artikulacije, koja uključuje izdavanje knjiga, časopisa, organiziranje festivala. Povezujemo se s autorima srednjoeuropskih zemalja, a zahvaljujući Ivačiću, koji ustrajno prevodi s češkog, imamo sjajne kontakte s češkom književnošću, u čemu nas podupiru njihovo Ministarstvo kulture i Češki centar za književnost. Nedugo smo objavili drame Karela Čapeka i izabrane pjesme Petra Hruške, koji je sredinom ožujka bio naš gost u Koprivnici i Zagrebu. Također, za novi broj časopisa Artikulacije pripremamo temat suvremene češke priče, nove generacije pisaca. Tu su dakako i Alpe-Jadran festival mladih pisaca i Galovićeva jesen, koja je navršila četvrt stoljeća postojanja. Nedugo je konačno otvorena nova galerija, posvećena Miji Kovačiću, zahvaljujući entuzijazmu ravnatelja gradskog muzeja Roberta Čimina, čime smo dobili i vrhunski prostor za kulturna događanja.

Može li Galovićeva jesen zadržati visoku organizacijsku razinu dostignutu proteklih godina?

Nadam se da može. Imamo veoma dobru suradnju s Ministarstvom kulture, a vjerujem da smo nakon nekoliko nespretnih suradnji proteklih godina uspjeli uskladiti ciljeve i viziju s Gradom Koprivnicom, odnosno gradonačelnikom Jakšićem, koji je pokazao volju da podupre festival na način na koji to sama manifestacija, ali i Fran Galović, zaslužuju. Zahtjevno je organizirati festival koji uključuje strane goste, dakle i prijevode ulomaka njihovih djela, kao i nagradu za najbolju knjigu sa zavičajnom tematikom na koji pristigne šezdesetak naslova, ali i nagradu za najbolji učenički rad, uz stalnu neizvjesnost koliko ćemo novca uspjeti prikupiti. I sada neke stvari dogovaramo dvije godine unaprijed, kao što je dolazak dobitnice Pulitzerove nagrade, kojoj planiramo objaviti i knjigu, ali uz financijsku sigurnost to će biti lakše i sigurnije.

Ima li, zaključimo s Ledom i razgovorom, sretnoga završetka u životu?

Vjerujem da ima.