Što bih htjela više

VERONIKINA PRIČA

Taj čovjek mučen pati pod križem što ga nosi,

A svjetina mahnita i pljuje ga po licu.

Kad zagleda se u me – O Bože, ja znam tko si! –

U sebi vrisnuh tiho i pružih maramicu.

I ne misleći puno, a gledajući muku,

I ne mogavši drugo pred neljudskom tom boli,

Ne dvojeći ni trena, ja pružila sam ruku –

Što drugo može žena kad pati i kad voli?

Ja u tome trenutku i nisam mogla znati

(Puna suosjećanja, ne misleć’ ništa zloga)

Da će na mome rupcu, kad mokrog mi ga vrati,

Ostati Njegov portret, slika samoga Boga.

Sad me krvavo platno što leži mi u ruci

Zauvijek s Njime veže u uzajamnoj muci.

DA BAR MOGU
TAKO PISATI

ako ti velim kako bih htjela da mogu pisati

nemoj me krivo shvatiti i pomisliti

da ja svojih pjesama

ne volim

čak i kad nisu

najfinije oblikovane

one su splav na kojoj plovi sjećanje

na sve moje najbolnije i sve moje najdraže

a one stvarno slabe kako ih napišem

bacim ih u koš spalim ih ili izbrišem

i nisam od onih koji tvrde

da bi zapravo htjeli

pisati drugačije

ali im ne ide

nego im ide 

samo to što im ide

ali zbilja mi bude žao i osjećam istinski jad

svaki put kad shvatim da neću moći nikad

nikad neću moći

u trenu

smisliti 

zavodljivu pričicu

zapakirati misao u uvijek novu sličicu

iz prirode i društva znanosti umjetnosti religije 

tako da uključuje egzotične biljne i životinjske metafore 

i narode sa sasvim drugoga kraja svijeta

i sva čuda našega planeta

i da pritom svima 

izgleda šaljiva 

bez smisla

suluda 

dadaistička

nadrealistička 

čista ludorija pjesnička

dok računam na to da je možeš shvatiti samo ti jedini

pa da od čitanja postaneš svjestan svoje moći i nemoći

pred mojom čudesnom pjesničkom riječi

i tvoja posesivnost tvoja sreća 

tvoj jad i tvoja golema glad 

tvoja potreba 

poraste 

do ente potencije

do nezamislive nove 

pete šeste dvadeset i šeste dimenzije

pa da me poželiš zagrliti do davljenja do potpunog posjedovanja

do apsolutnog poistovjećivanja s mojim bićem cijelim

kao ja što tebe želim

NE BI JAČE BOLJELO

ponekad mislim da uopće

nije moguće 

da bi jače

boljelo 

moje tijelo

izloženo na trgu

da po njemu svatko pljuje

da ga svatko raspinje bičuje kamenuje 

najpogrdnije imenuje

i psuje

ne bi

ne bi jače od ovoga 

kad se patnja moje duše

svijena u stihove

i daje

i prodaje 

za sladostrasne izljeve

onih iz gomile

koje se 

sve

na mojemu mjestu traže 

i nalaze

ali ti to znaš, zar ne?

KOJE JE ČIJE

lijepa sam zdrava i mlada 

i još bih uvijek od života htjela

manje-više sve 

a dragi mi 

umire

ipak

čudi me

kad me poljubi 

kad me rukom pomiluje

često se dogodi da više uopće 

ne znam koji je čiji jezik koja je 

čija ruka tjeme uho grlo 

zatiljak koje je 

čije 

sve

SVA NIKAKVA

danas sam ti takva sva nikakva

promrzla

i drhtava 

i pomalo bolesna i tupa

i htjela bih bar nakratko 

da mi je zaspati o da mi je zaspati

ali srce ne da 

lupa 

lupa 

lupa 

lupa

do iznemoglosti

od uzaludnosti budnosti od umora 

bez odmora

da mora

ne bude i veća

pjesnik valjda ponekad mora

u stih da stavi manje umijeća 

a više ljubavi

iako

love is not all*

pa ritam ostaje

bol bol

bol bol

bol bol

bol bol…

________________

* naslov soneta Edne St. Vincent Millay

ŠTO BIH HTJELA
VIŠE

pitaš 

da što bih htjela više

htjela bih… tebi dati

točno da mi je znati

gdje i s kim sam bila

kad najviše sam bila

kad sam bila najviše

eto to… i ništa više

PISANJE

nedostajanje

iščekivanje

očajavanje

oplakivanje

traženje

ulaženje

snalaženje

nalaženje

gomilanje

planiranje

eliminiranje

uređivanje

oblikovanje

likovanje

KAKO I KADA

misliš li i ti katkada 

što bi rekao neruda – 

u noćima kao što je ova

kakva bih bila 

da se smiluješ

toj željenoj pjesmi 

kad dođe

ako dođe

da te grije i muči i moli

bi li mi tijelo bilo ukočeno od strave

ili bi s mojim drhtavim jecajima

iz njega istekla

sva tuga

(duga jesenja)

da ostavi mjesta drugačijoj boli

kako bi bilo prstima zatvoriti

tvoje oči da ne gledaju

moje tijelo 

ranjene ptice

s ramena ti udahnuti mir

poljupcima umiti ti lice mirisom te

svojim prekriti

hoću li umrijeti 

želeći znati kako bi bilo

ili poslije tek

ili prije već

kad prestanem željeti

MAGDALENIN DAN
U ŠPILJI

a 16.000 godina nakon razdoblja magdalena

civilizirana emancipirana i školovana

po svježe oderanoj i prostrtoj koži

ujutro

čipkicu pravi

suzama

u podne

krvavim rukama

o stijenu udara

otiske

uvečer skuplja zube i niže ih u ogrlicu

da bude uz vatru lijepa dok se bezuba svojoj

slikariji divi

SAN O KUĆI I VRATIMA

moja je kuća u selu najljepša 

balkon okićen cvijećem

i vrt

i okućnica

i s vratima

što su sedamdeset sedam slojeva debela

a svaki čvršći od najčvršćih hrastova

sve to da nitko 

i nikada 

ne uđe u hodnik jer iz njega

postoji tajni ulaz u podrum u kojemu spavaju čudovišta

a ona bi sigurnije i od unutrašnjosti egipatskih piramida 

ubila i najspremnijega i najspretnijega

istraživača i provalnika

za što bih kao vlasnica kuće

ja bila odgovorna

zato noću u predivno izvrnutoj logici sna

valjda od straha i užasa široko otvaram vrata svoga podruma

svakome koji zatreba krumpira zimnice kukuruza zlata ili ugljena

a na pročelje svoje kuće navlačim plašt 

poput mađioničara davida copperfielda

da bih ga zatim u jednom jedinom pokretu 

uz uzdahe zadivljene publike 

naglo povukla

i svi

vide

da sam zaista uspjela 

da je moja kuća sa svom svojom blještavom ljepotom 

potpuno potpuno potpuno

(nestala)

DJEČJA POSLA

Samo sam dječak. Već mi ide peta.

I bradom mogu taknuti rub stola.

Moja je mama središte mog svijeta,

Ali i izvor svega moga bola.

Ako zbog posla za mene ne mari,

Nečim joj moram pozornost privući.

Pa pošaram zid. Razbacujem stvari.

Ili namjerno razbijam po kući.

Dovučem stolac. Penjem se i zvjerkam.

Kristalno suđe? Iz kredenca vadim

I cijelo vrijeme ispod oka mjerkam:

- Pa dobro mama, je l’ vidiš što radim?

Prsne li staklo, čega da se bojim?

Mamine kazne? Bar zna(m) da postojim!

Sonja Delimar radi u Gimnaziji Fran Galović u Koprivnici kao profesorica Hrvatskoga jezika u statusu savjetnice. Članica je stručne radne skupine za izradu zadataka na maturi iz hrvatskoga u Nacionalnom centru za vanjsko vrednovanje obrazovanja (NCVVO-u). Objavila je zbirku pjesama Zavođenje Zeusa (2016) i pjesme u časopisu Forum (HAZU). Članica je Ogranka Matice hrvatske u Koprivnici.