Stanje s jezikom i u jeziku nije dobro

Josip Lisac rođen je u Turnima kod Delnica 23. studenoga 1950. Na Filozofskom fakultetu u Zadru završio je 1974. studij kroatistike i filozofije. Doktorirao je na istom fakultetu 1986. disertacijom o goranskim kajkavskim govorima. Od 1978. radi na Filozofskom fakultetu u Zadru, od 2002. kao redoviti profesor u trajnom zvanju na Sveučilištu u Zadru. Predavao je na niz poslijediplomskih studija iz lingvistike i vodio poslijediplomski studij jezikoslovlja na Sveučilištu u Zadru. Na tom je sveučilištu bio prvi pročelnik Odjela za kroatistiku i slavistiku. Radio je na više međunarodnih projekata iz lingvističke geografije. Surađivao je i surađuje u časopisima i u nas i u inozemstvu. Glavni je i odgovorni urednik časopisa Croatica et Slavica Iadertina i Zadarske smotre, član uredništva Čakavske riči i edicije Stoljeća hrvatske književnosti. Bio je član uredništva Povijesti hrvatskoga jezika od 2. do 4. knjige. Sudjelovao je u radu velikog broja znanstvenih skupova i objavljivao u mnogim zbornicima radova. Pripremao je za tisak djela hrvatskih pisaca i hrvatskih filologa (Faust Vrančić, Jakov Pletikosa, Vinko Nikolić, Stjepan Ivšić, Blaž Jurišić, Mate Hraste, Dalibor Brozović…). U suradnji sa s. Terezijom Zemljić objavio je kroniku šibenskih franjevki, Knjigu od uspomene. Glavna su mu djela Hrvatski jezik i njegovi proučavatelji (Split, 1994); Hrvatski dijalekti i jezična povijest (Zagreb, 1996); Hrvatski govori, filolozi, pisci (Zagreb, 1999); Hrvatska dijalektologija 1. Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja i hrvatski govori torlačkog narječja (Zagreb, 2003); Faust Vrančić i drugi (Šibenik, 2004); Tragom zavičaja. Delnički govor i govor Gornjih Turni u svjetlosti goranskih kajkavskih govora (Split, 2006); Hrvatska dijalektologija 2. Čakavsko narječje (Zagreb, 2009); Dijalektološki i jezičnopovijesni spisi o hrvatskom jeziku (Split, 2012); Dijalektološki i jezičnopovijesni ogledi (Zagreb, 2016); Izabrani spisi. O povijesti hrvatskoga književnog jezika (Zadar, 2017). Dobio je niz nagrada, među njima i nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (2000) te nagradu Judita za najbolju knjigu o hrvatskoj književnoj baštini 2012. (2013). Od 2004. član je suradnik HAZU-a.

Snimio Luka Gerlanc / HANZA MEDIA

Profesore Lisac, najesen odlazite u mirovinu, pa recite jeste li zadovoljni svime što ste postigli u jezikoslovlju?

 Nisam zadovoljan svime. Vrijeme brzo prolazi, ne živimo u dobrim uvjetima, uvijek ima i vlastite krivice, pa je normalno da ne možemo biti zadovoljni svime. Ima i toga da se ponešto još nije moglo napraviti, ali, razumije se, ne mislim prestati raditi s odlaskom u mirovinu. Nadam se napisati još koju knjigu i dopuniti ono što sam dosad napravio. Zadovoljan sam time što sam dosta radio i time što sam djelovao onako kako mislim da je trebalo djelovati, u skladu sa svojom ličnosti. Mnogo sam radio i mnogo objavljivao, knjige, radove u zbornicima i u časopisima, u novinama također. Objavljivao sam i izvan Hrvatske, pa i na stranim jezicima.

Čime ste najzadovoljniji?

Najzadovoljniji sam time što su neki moji nekadanji studenti postigli vrlo mnogo u znanosti i još će postići. Dakako, ne vidim u tome samo svoje zasluge, ali možda je i moj rad tomu štogod pridonio. Zadovoljan sam kolegama jezikoslovcima s kojima radim u Zadru. Gordana Čupković već se afirmirala i izvan Hrvatske, Josip Galić je pred obranom doktorata, mislim da će i Ivan Magaš relativno brzo doktorirati. Galić, doduše, nije bio moj student, ali je već više godina uz mene i već je u mladim danima ostvario vrlo ozbiljan opus. Magaš također već ima zapaženih prinosa. Od njih se u znanosti može očekivati puno, a i od drugih mojih mladih kolega, npr. od Roberta Špralje. Studenti su mi bili i Sanja Baričević, Marijana Bašić, Ante Topčić, Ivana Petešić-Šušak. Zadovoljan sam i radom drugih mojih nekadanjih studenata: Kristine Štrkalj-Despot, Vuka Tadije Barbarića, Katarine Lozić-Knezović, Bojane Schubert. Ovdje ne spominjem još mnoge koji su me slušali u okvirima poslijediplomskih ili doktorskih studija. Mogao bih spomenuti i mnoge druge svoje studente, uspješne u književnosti (Joso Nekić, Robert Bacalja, Boris Škifić, Marina Čapalija, Olja Savičević Ivančević, Stanislava Nikolić-Aras, Mate Kovačević) i u književnoj znanosti (Kornelija Kuvač-Levačić, Sanja Knežević, Mirela Šušić, Vanda Babić, Denis Vekić, Tatjana Stupin…), neki i u znanosti i u književnosti.

Kad je o zadovoljstvu riječ, zadovoljan sam i radom u zadarskom ogranku Matice hrvatske (suradnici Božidar Šimunić, Radomir Jurić, Božo Došen, Ante Uglešić, Ivan Paštar, Ivica Vigato, Anica Serdarević, Martina Drobnak), i odnosima i ostvarenjima. Zadovoljan sam zbog suradnje koju sam ostvario u Šibeniku (u Gradskoj knjižnici Juraj Šižgorić i u Samostanu sestara franjevki od Bezgrješne i drugdje), u Splitu (npr. u Književnom krugu) i drugdje, npr. u Matici hrvatskoj (osobito u Stoljećima hrvatske književnosti), u projektu Povijest hrvatskoga jezika. Poglavito spominjem višegodišnju plodnu suradnju s akademikom Radoslavom Katičićem u okviru toga projekta, a i s drugima u tom nastojanju, koje se primiče uspješnom kraju.

Koliko se u tom razdoblju promijenila struka?

Prirodno, u struci uvijek ima promjena, pa je tako i u jezikoslovlju. To proizlazi iz naravi stvari. Doduše, nisu sva vremena jednako poticajna u svjetskim razmjerima, neka su plodnija od drugih. Na promjene jako utječe i razvoj sredstava kojima radimo. Odnosi se to i na mogućnosti snimanja i na mogućnosti čitanja, pa i međusobnog komuniciranja. Znanstvenik može danas pratiti mnoga dostignuća i bez kupovanja brojnih edicija i bez dugih sjedenja u knjižnicama.

Koliko je na struku utjecala politika?

Politika je u jezikoslovlju uvijek bila utjecajna, naravno, ne podjednako u svim lingvističkim interesima. U sociolingvistici je svakako uvijek bila jako utjecajna, u drugim poslovima manje, ali je i drugdje bila utjecajna.

I je li bilo bolje slijediti struku ili politiku?

 Razumije se da je u struci važna struka, ali i drugo biva utjecajno. Npr. Stjepan Ivšić (1884–1962) bio je izvanredno dosljedan u okvirima svoga filološkog rada, ali je i politika uvijek bila utjecajna, a on ju nije slušao. U svim vremenima u kojima je djelovao uvijek je bio pod pritiscima, nepodoban, uvijek je bio znanstvenik. Pogledamo li Ljudevita Jonkea (1907–1979), vidjet ćemo kako je mijenjao stavove, od pohvala Novosadskom dogovoru iz 1954. do odricanja od njega 1971. Reklo bi se da nije bio dosljedan, ali je zapravo bio. Uvijek se borio za hrvatsku jezičnu ravnopravnost koliko mu je god to bilo moguće. Politika utječe i danas, iako se opravdano možemo pitati kakva je jezična politika u Hrvatskoj i postoji li ona uopće.

Često se čini da su jezikoslovci poslušni prema politici. Primjerice, nisu adekvatno reagirali na ukidanje Vijeća za normu.

Nisu reagirali dovoljno adekvatno, ali je pitanje koga će to pitanje više koštati, one koji su tu sramotnu odluku donijeli ili one koji su onemogućeni u svom vrijednom radu. To je, razumije se, vrlo ozbiljno pitanje.

Zašto u nas nema jedinstvena stava o vremenu normiranja hrvatskoga jezika? Stjepan Krasić u knjizi Počelo je u Rimu piše da je normiran u 17. stoljeću, a mnogi jezikoslovci pak tvrde da je to bilo kasnije. Je li razlog Novosadski dogovor i kasnije normiranje srpskog jezika?

 Nema jedinstvenog stava jer su pitanja komplicirana, slojevita i nikako nisu jednostavna. Vrlo zaslužni Stjepan Krasić tvrdio je što je tvrdio, a bilo je i mnogo drugih mišljenja. Stjepan Babić pisao je da hrvatski književni jezik postoji od prvih dubrovačkih pjesnika, Šiška Menčetića i Džore Držića oko godine 1500. Dalibor Brozović pisao je o sredini 18. stoljeća kao početku hrvatskoga jezičnog standarda. U tom su ga podržali Radoslav Katičić i mnogi drugi, a slično je mislio i Kruno Krstić prije njih. Ljudevit Jonke mislio je o tom drukčije.

To je sve prije normiranja srpskoga jezika?

Srpski jezik normirao je Vuk Stefanović Karadžić, koji je o tom pitanju vrlo zanimljivo pisao: „Mi svi znamo da se u nas počelo pisati narodnijem jezikom od vremena Dositija Obradovića, koji je 1783 počeo Srpski pisati i govoriti da tako treba pisati. Ali da rečemo da su to počeli i prije Dositija Orfelin i Janković, koji su Srpski samo počinjali pisati ne kazujući za što to čine; opet svakojako mi nijesmo u tome uranili prije druge polovine osamnaestoga vijeka; a braća naša zakona Rimskoga, osobito Dubrovčani i Dalmatinci, pisali su u šesnaestome vijeku u najveći jek! I naš Dositije mjesto ostaloga dokazivanja da valja za Srbe Srpski pisati, ili barem uz ono, mogao je slobodno kazati da se ugledamo na braću našu zakona Rimskoga. Istina da ni oni svi nijesu pisali dobro i lijepo, kao ni u nas sad što se ne piše; ali su mnogi pisali tako čisto i dobro, da im jezik i mi danas možemo uzeti za ugled, i da je u ostalijem Slavenskijem narodima teško naći spisatelja onoga vremena koji bi se s njima mogli isporediti. Svima je našijem književnicima poznat Reljkovićev Satir i Došenova Aždaha sedmoglavna, koje su knjižice i našijem slovima preštampane.“ To mjesto citiraju i komentiraju Stjepan Ivšić 1938. i Ljudevit Jonke 1964.

Dakle, hrvatski jezik je utjecao na Karadžića?

Hrvatski jezik mnogo je utjecao na Karadžićev rad, a i Karadžić je bio utjecajan kada je riječ o hrvatskom jeziku. Kako se zna, hrvatski je jezik definitivno standardiziran oko godine 1900, pri čemu je Karadžićev rad odigrao znatnu ulogu. To standardiziranje u sjeni politike nikako nije bilo idealno, ali je definitivno standardiziranje jezika ipak svakako važna činjenica. Utjecajan je bio i novosadski sastanak 1954, ali je važno promisliti jesu li nastojanja oko ujednačavanja više pridonijela ujednačavanju ili povećanju razlika, jesu li inzistiranja na razlikama povećavala ili smanjivala razlike. Sjećam se teksta o novosadskom sastanku iz Letopisa Matice srpske gdje Aleksandar Belić saopćava sudionicima skupa kako ga je upravo nazvao Aleksandar Ranković i pitao je li dogovaranje dovršeno. Znamo da je i prije i naknadno među političarima bilo mnogo interesa za lingvistička pitanja.

S obzirom na normiranje može li se govoriti o hrvatskom darivanju jezika Srbima?

 Ne može se tako reći, kao što ne odgovara istini da su Hrvati uzeli ili ukrali srpski jezik, kako se kadšto čuje. Treba o činjenicama govoriti odmjereno i točno, bez pretjerivanja i bez falsificiranja. No čuje se mnogo toga, pa i to kako su čakavci rubno srpsko pleme (Dragoljub Petrović, nekadanji novosadski profesor). Odnedavno dolaze do nas i takve stvari.

Pred odlazak u mirovinu, najzadovoljniji sam time što su neki moji nekadanji studenti postigli vrlo mnogo u znanosti i još će postići / Znanstvenik može danas pratiti mnoga dostignuća i bez kupovanja brojnih edicija i bez dugih sjedenja u knjižnicama / Politika je u jezikoslovlju uvijek bila utjecajna

Glede normiranja, koliko hrvatska jezikoslovna struka uvažava povijesno nasljeđe i djelo Boranića, Broza i Maretića…?

 Ivan Broz vrlo je zaslužan hrvatski jezikoslovac, autor pravopisa te autor rječnika koji je dovršio (i pokvario) njegov ujak Franjo Iveković. Imao je više razumijevanja za hrvatsku jezičnu i književnu baštinu od Tome Maretića, koji je prevođenjem pokazao da je veliki jezični majstor, koji je napisao veoma dobru gramatiku, a i inače mnogo radio (uređivanje Akademijina rječnika npr.). Hrvatsku jezičnu i književnu baštinu sjajno je poznavao, ali ju je i potpuno zanemario kada je riječ o normiranju. U vrijeme Maretićeve gramatike bilo je aktualno gledanje u europska zbivanja, već su objavljena ili su nastajala Šenoina, Kranjčevićeva, Kovačićeva i Matoševa djela, a Maretić je napisao gramatiku na temelju folklora najruralnijih sredina. Boranić je nastavio Brozov pravopisni rad, pri čemu je vrlo zanimljivo da je kao mlad čovjek 1898. napisao kako je slavonski franjevac Grgur Ćevapović pisao „jezikom od prilike onakvim, kakvim i mi danas pišemo, ako izuzmemo ikavski izgovor“. Takvo se točno i lucidno Boranićevo gledanje donedavno nije pravo zamjećivalo. Drugo je pitanje zašto Boranić nije nastavio tim putem kojim je krenuo, a odgovor vjerojatno nije teško naći. Sigurno takav njegov rad Tomo Maretić ne bi podržao.

Je li Deklaracija o zajedničkom jeziku, koju su potpisali i neki ugledni hrvatski kulturnjaci, znanstveno utemeljena? Jezikoslovac Ivo Pranjković tvrdi da takvi dokumenti mogu dovesti do sukoba i razdora.

 Kao i Ivo Pranjković, i ja mislim da je ta Deklaracija vrlo štetna, iako, naravno, u njoj ima i istinitih tvrdnji. To ipak ne znači da tim putem treba ići. Ni po koju cijenu ne može se pristati na koještarije koje je npr. nedavno u Beogradu iznosio političar Ivica Dačić, a i mnogi drugi u raznim vremenima. Treba znati da u svijetu ima mnoštvo utjecajnih koji bi se rado složili s time da su bosanski, crnogorski i hrvatski jezik nastali od srpskoga. Razlike među tim jezicima nisu znatne, ali mi Hrvati npr. veoma smo zainteresirani da se hrvatski jezik razlikuje od izrazito srodnih jezika sada, pa i da tako bude zauvijek. Za to su se mnogi borili i žrtvovali, na temelju svoga nacionalnoga identiteta i jezikoslovnoga uvjerenja.

Deklaracija o zajedničkom jeziku kao i knjiga Jezik i nacionalizam Snježane Kordić politički su projekt?

 Dakako, knjiga Snježane Kordić i Deklaracija o zajedničkom jeziku politički su projekti. Knjiga Snježane Kordić na pravi je način ocijenjena u prinosu Jurice Budje u časopisu Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 36/2, 2010, str. 385-438.

S obzirom na stanje govornog jezika, je li na djelu neka nova unitarizacija jezika?

Stanje s jezikom i u jeziku nije dobro, trebalo bi biti popravljeno, ali se ne radi o unitarizaciji jezika, iako bi ona svakako imala pristalica i zagovornika. Nema sumnje o tom da kvarenju stanja u jeziku prinose i takve tendencije, ali isto tako vidimo da je jezik i sloboda. Pogledajte npr. poeziju Ivana Slamniga, ali i mnoge druge tekstove. Tu na primjerima vidimo hrvatski jezik kao slobodu. Često smo imali prilike vidjeti koja se nacija ponaša ofenzivno, koja defenzivno, a i to mnogo govori.

Kao stručnjak za dijalekte, recite koliko na zbrku na području govornog jezika utječu dijalekti?

 Hrvatski standardni jezik najvažniji je hrvatski idiom. Zato smo za njega osobito zainteresirani. Važni su, upravo dragocjeni, i hrvatski organski idiomi, tisuće njih. Treba učiti standardni jezik, ali i čuvati bogatstvo naših dijalekata. Iz golema leksikografskog rada vidimo da se radi i na očuvanju mnogih govora. Mlade treba učiti standardni jezik, ali ih odgajati i tako da nauče govore svojih roditelja te djedova i baka.

Poseban su problem govornog jezika akcenti, osobito u govornim medijima u kojima po govoru prepoznajete govornika, što itekako ugrožava standard. Kako to riješiti?

 Točno, u medijima doista čujemo mnogo toga što ne ulazi u standardnu akcentuaciju. Ali norma nam je potrebna, jer je normiranost važna značajka standardnoga jezika.

Pridonose li ugrožavanju standarda i pravopisi, imamo ih četiri, i političke polarizacije?

 Razni pravopisi ne ugrožavaju jako standard, jer su razlike među pravopisima malene. Dakako, bilo bi bolje da postoji samo jedan pravopis, ali i tu politika igra stanovitu ulogu. Naravno, tu je riječ i o novcu, a i o još ponečem. Dobro je prisjetiti se sedamdesetih i osamdesetih godina kada dosta vremena nije bilo službenoga pravopisa u Hrvatskoj, pri čemu se pisalo bez kakvih većih problema.

U jednom razgovoru akademik Radoslav Katičić rekao mi je da Srbi nisu štokavci, a da Hrvati jesu i spomenuo primjer Gorskog kotara, Fužina, gdje se susreću kajkavski, štokavski i čakavski, njihov međuodnos koji određuje pripadanje štokavskom govoru. Slažete li se s Katičićem?

 Takvih primjera kao što je slavni primjer fužinskoga kraja (Fužine uglavnom kajkavske, Lič štokavski ikavski, Benkovac čakavski) ima još mnogo. Npr. na istoku Gorskoga kotara govori se i kajkavski (npr. u Lukovdolu) i čakavski (npr. u Vrbovskom) i štokavski (npr. u Moravicama). Mi smo doista i čakavci i kajkavci i štokavci, a među Hrvatima ima i govornika torlačkoga narječja, npr. u Janjevu, Letnici i drugdje na Kosovu, u Kistanjama i Zagrebu (u Dubravi), u Karaševu i okolici u Rumunjskoj. Svakako je znanstveno opravdano govoriti i o četvrtom narječju, torlačkom. Ono je primilo tzv. balkanizme u većoj ili u manjoj mjeri, pa zato o njem kao narječju i treba govoriti. Srbi su glavninom štokavci, manjina su govornici torlačkoga narječja. Ali, naravno, akademik Katičić potpuno je u pravu. Sve Srbe (kao i Bošnjake i Crnogorce) može se zvati štokavcima, Srbe barem u širem smislu riječi, dakle uključujući i govornike torlačkoga narječja. Ti se govori (npr. oko Niša i Vranja) vrlo razlikuju od drugih štokavskih govora. Tako se onda i može reći da Srbi nisu štokavci, iako svi pitaju što ili slično. Oni su štokavci, iako to ne treba isticati, a isto je i kod drugih, Makedonaca, Rusa i drugih. Nećemo ni za Slovence reći da su kajkavci, iako svi pitaju kaj ili slično.

Može li se u Hrvata govoriti o trima jezicima; štokavskom, kajkavskom i čakavskom?

 Tako se može govoriti, tako se i govorilo i pisalo, ali to nije najbolji pristup. Postoji jedan hrvatski jezik, to je jezik kojim govore Hrvati, i standardni jezik i mnogi drugi idiomi, organski i neorganski. Međutim, uvijek raznim jezicima govore razni, ne govore talijanski samo Talijani, ne govore mađarski samo Mađari itd.

Urednik ste ili član uredništava brojnih časopisa i edicija, kojih sve?

 Na Sveučilištu u Zadru još od 2005. uređujem časopis Croatica et Slavica Iadertina. On svake godine izlazi u dva sveska već dosta godina, sa suradnjom iz Hrvatske (npr. Josip Bratulić, Tonko Maroević, Ranko Matasović, Krešimir Nemec, Slobodan Prosperov Novak, Aleksandar Stipčević, Ennio Stipčević) i iz drugih sredina, iz Rusije (npr. Artur Bagdasarov), Austrije (npr. Andrea Zorka Kinda Berlakovich), SAD-a (Marc L. Greenberg), Nizozemske (Janneke Kalsbeek), Italije (Persida Lazarević di Giacomo) i iz niza drugih zemalja.

Od 2010. glavni sam i odgovorni suradnik časopisa Zadarska smotra, časopisa koji također ima vrlo bogatu suradnju (Josip Balabanić, Goran Filipi, Dubravka Oraić Tolić, Luko Paljetak, Danko Plevnik, Boris Senker). Ubrzo će izići opsežan svezak od 658 stranica, npr. s nizom prinosa o Boki kotorskoj iz pera Lovorke Čoralić, Zvonimira Dekovića i drugih, a tu su i prinosi Ivana Boškovića, Tomislava Marijana Bilosnića, Siniše Vukovića, Slavice Stojan, Teodore Vigato i još mnogih.

U Splitu sam jedan od urednika Čakavske riči, a i u tom časopisu, kao i u prije spomenutima, već dugo i mnogo surađujem.

Hrvatski je jezik definitivno standardiziran oko godine 1900. / U vrijeme Maretićeve gramatike bilo je aktualno gledanje u europska zbivanja, već su objavljena ili su nastajala Šenoina, Kranjčevićeva, Kovačićeva i Matoševa djela, a Maretić je napisao gramatiku na temelju folklora najruralnijih sredina

Urednik ste i u Matici hrvatskoj.

U Matici hrvatskoj jedan sam od urednika edicije Stoljeća hrvatske književnosti. U toj ediciji izlaze i djela jezikoslovaca, a naročito se pazi da tekstologija bude što bolja. To su dragocjena izdanja, nekad u Pet stoljeća hrvatske književnosti veoma čitana, danas manje.

Uredio sam s drugima nekoliko knjiga velikog projekta Povijest hrvatskoga jezika. Ubrzo će biti objavljena šesta opsežna knjiga iz te serije. Taj posao vodi Ante Bičanić.

Uredio sam i dosta drugih knjiga. To je svakako veliko opterećenje, pa bih se volio malo rasteretiti, ali mi to nekako teško polazi za rukom. Uvijek dolaze od najozbiljnijih ljudi molbe da ne odem ili bar da ne odem bez pravog nasljednika. Svakako ne bih volio da izdanja o kojima govorim krenu lošim smjerom ili da propadnu.

U posljednje doba jeste li sudjelovali na kojem zanimljivom znanstvenom skupu?

Mislim da tu treba izdvojiti jezikoslovno-književni skup Domaća rič koji se po četrnaesti put održao potkraj travnja, ovaj put u Salima na Dugom otoku, rodnom mjestu Božidara Finke i brojnih drugih zaslužnika. Skup je bio vrlo zanimljiv, bogat sadržajima i u osnovi dobro organiziran. Vodio ga je Ivan Paštar, tajnik Ogranka Matice hrvatske u Zadru, ali ni ja, naravno, nisam izostao ni u organizacijskim ni u drugim poslovima. Početak rada bio je spektakularan, osobito pri nastupu pjesnika Ante Sikirića iz Bibinja i Ante Nadomira Tadića Šutre iz Knina.

Što je bilo zanimljivo?

Među ostalim, oni su izrekli svoje slavne pjesme, a publika je bila dirnuta. Kod nas je svakako u modi negativan stav prema nacionalnom i domovinskom, ali nije tako ni približno u svih. Živ osjećaj i patriotski ponos još su, naravno, tu. To se je jasno osjećalo te večeri, a tako je nastavljeno i dalje. Sudionici su bili i iz Hrvatske (npr. Domagoj Vidović, Ivana Kurtović-Budja, Ivica Vigato, Davor Grgurić) i izvan nje (Italija, Austrija, Bosna i Hercegovina), znanstvenici i pisci. Uzdati se je da će i novi zbornik Domaća rič donijeti vrijedne prinose i da će se rad s još većim uspjehom nastaviti na sljedećem skupu za dvije godine.

Bio sam i na velikom međunarodnom hrvatsko-mađarskom znanstvenom skupu u Biogradu, a i on će donijeti mnoštvo novih iznimnih spoznaja. Ja sam nepredviđeno govorio odmah na početku skupa, jer sam s kolegom Robertom Bacaljom isti dan morao otputovati u Željezno, na sastanak u svezi s velikim poslom oko gradišćanskohrvatskih govora.

O čemu se radi?

Među gradišćanskim Hrvatima snimljeni su mnogi govori, a u posebnim knjigama bit će doneseni i ulomci iz tih snimki i raščlambe idioma koji su tamo još živi, kao i obradba književnosti gradišćanskih Hrvata. To je vrlo velik posao. S kolegom Robertom Špraljom obradio sam dio ih govora, a preostaje mi da napišem i uvodnu studiju u kojoj će se glavna pozornost posvetiti genezi tih idioma, tj. pitanju odakle su ti Hrvati prije pola tisućljeća otišli i kakve su osobine sa sobom ponijeli te koliko su se one u međuvremenu izmijenile. Na tom poslu okupljeni su znanstvenici i iz Hrvatske i izvan nje. Vjerujem da će posao relativno brzo biti dovršen.

Na skupu u Zagrebu govorili ste i o bošnjačkim govorima.

Jesam, govorio sam a i polemizirao o raznim pitanjima. Pokazalo se da su govori Bošnjaka svi štokavski, a nalazimo ih uglavnom u Bosni i Hercegovini. Njihov broj nije neznatan ni u Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj, a ima ih i u drugim državama diljem svijeta.

U nekim područjima govorili su i još govore ikavicu.

Drugo je pitanje jesu li govorili i neštokavskim idiomima, a toga je u prošlosti vjerojatno bilo, tj. radi(lo) se o čakavizmima u njihovim ispravama, pa vjerojatno i u govorima. To je lako razumljivo, jer su mnogi bili hrvatskoga podrijetla, neki od njih i čakavskoga. Mnogi su Bošnjaci govornici novoštokavskog ikavskog dijalekta, novoštokavskoga ijekavskog dijalekta te nenovoštokavskoga ijekavskog šćakavskog dijalekta, a u znatnu broju govore i idiomima nenovoštokavskoga ijekavskog štakavskog dijalekta. Među Bošnjacima brojniji su novoštokavci nego nenošokavci, ali su i novoštokavci dobro zastupljeni. Novoštokavci su govornici ijekavskog i ikavskog dijalekta, nenovoštokavci ijekavci šćakavskoga i štakavskoga tipa. U tom su Bošnjaci kao Hrvati i kao Srbi, jer su oni među štokavcima većinom novoštokavci. Odstupaju Crnogorci koji su brojniji među nenovoštokavcima nego među novoštokavcima. Bošnjaci su u većem broju šćakavci nego štakavci, ali su njihovi govori često i štakavski, prema tomu, dobro su zastupljeni i jedni i drugi, pa i razlika u njihovu broju nije vrlo velika. Štakavci su govornici novoštokavskoga (i)jekavskog dijalekta, neki novoštokavci ikavci, kao i Bošnjaci zetsko-južnosandžačkoga tipa. Šćakavci su glavnina novoštokavaca ikavaca Bošnjaka i glavnina nenovoštokavaca ijekavaca. Bošnjački govori često imaju uglavnom iste osobine kao hrvatski govori u Bosni i Hercegovini i drugdje među štokavcima, mnogo rjeđe uglavnom iste osobine kao Srbi i kao Crnogorci.

Dakako, i bošnjačke posebnosti prema svim drugim govornicima relativno su dosta česte. Obično je u njih i broj leksičkih orijentalizama veći nego u dugih nacionalnih kolektiva. Bošnjački govori većinom su akcenatski novoštokavski, ali u tom se izdvaja glavnina istočnobosanskog dijalekta koji ima i nešto arhaičniji naglasak (uključujući ponegdje i akut) kao i izostanak duljenja pred suglasničkom skupinom u kojoj je prvi sonant. Odmak od tipične novoštokavske akcentuacije nalazimo i među ikavcima šćakavcima, gdje iznimno nalazimo i pokoji akut. Glavnina sandžačkih govora ne poznaje novoštokavske akcentuacije; tu se, dakle, uglavnom čuvaju nepreneseni akcenti. Na mrkovićkom terenu, uz općenito nenovoštokavski akcent, izostaju nenaglašene duljine. Na istočnobosanskom području u najnovije doba zapažen je i šestonaglasni sustav s prednaglasnim i zanaglasnim duljinama (kladanjska zona). Bošnjački leksik karakterizira brojnost orijentalizama, a njih ima puno i u bosanskih Hrvata i Srba, ipak manje nego u Bošnjaka.

Koliko je za hrvatski jezik zaslužna Matica hrvatska?

Matica hrvatska trajno je posvećivala veliku pozornost hrvatskom jeziku i u tom je smislu učinila vrlo mnogo. Matičini suradnici bili su brojni, a kao autori knjiga javljali su se i najistaknutiji hrvatski lingvisti (Bratoljub Klaić, Stjepan Babić, Radoslav Katičić, Milan Moguš, Krunoslav Pranjić, Dalibor Brozović, Rikard Simeon, Radovan Vidović, Ljudevit Jonke, Slavko Pavešić, Zlatko Vince, Dragica Malić, Petar Šimunović, Josip Matešić, Marko Samardžija, Ivo Pranjković, Branka Tafra, Josip Vončina, Eduard Hercigonja, Stjepan Damjanović, Ranko Matasović, Vladimir Anić, Sil­vana Vranić, Nives Opačić, Vlasta Rišner, Mate Kapović, Đuro Blažeka, Tanja Kuštović, Ida Raffaelli i mnogi drugi). U Matici hrvatskoj tiskana je npr. povijesna gramatika hrvatskoga jezika, monografija o hrvatskoj gramatičarskoj tradiciji, obrađivana je tronarječnost hrvatskoga naroda.

Matica je vodila veliku brigu i o pravopisnim pitanjima, a o svemu tomu kompleksu hrvatskoga jezika svjedoče mnoge bibliografske jedinice tiskane u njezinim zbornicima, godišnjacima, časopisima i novinama. Skrbila je prvenstveno o hrvatskom standardnom jeziku kao najvažnijem hrvatskom idiomu uopće. Sve što je radila svjedoči o vremenima u kojima su se zbivanja odvijala i o volji hrvatskoga naroda da sačuva svoj jezik, da ga po svojim željama i potrebama izgrađuje i da ga naziva svojim nacionalnim imenom. U svemu tomu Matičino nakladništvo odigralo je golemu ulogu. U Matici je 1967. sastavljena i Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, a to je bio važan događaj u hrvatskoj povijesti, jedna od prvih najava rušenja Berlinskoga zida dvadesetak godina poslije.