Spomenar za naraštaje

Neobična knjiga, i po formatu i po sadržaju. Preciznije rečeno, neuobičajena, barem u odnosu na većinu monografija, obično ispunjenih raskošnim fotografijama, važnim dokumentima i ličnostima, u smislu kako se to obično razumije. Željezara Sisak, tvornica čelika i života Đure Tadića, s podnaslovom „spomenar za naraštaje“ u potpunosti odstupa od sličnog pristupa, kako je i sam autor objasnio u predgovoru više od šest stotina stranica debele knjige: „Kako bi priča o Željezari Sisak bila što objektivnija i vjerodostojnija, odlučio sam iskoristiti sačuvano blago ukoričenih novina i pustiti sudionike da govore u prvom licu jednine, u svom vremenu. Tako će priča biti autentična i neporeciva. Tako je nastala ideja o spomenaru: listati novinske listove unazad 60 godina, izrezivati slike i priče i lijepiti ih u album uspomena.“ Riječ je, dakle, o zbirci preslika tvorničkih novina Vjesnik Željezare, što monografiju čini odabranom zbirkom povijesne arhivske građe koja, začudno, zaista sama pripovijeda svoju priču. Opet, riječima autora: „Zadnje desetljeće dvadesetog stoljeća na našim životnim prostorima završavalo je općim rušenjem dotadašnje organizacije života i ratnim metežom te uspostavom drugačijeg načina organizacije života sa željenim novim vrijednostima. U teškim okolnostima mnoge brižno čuvane stvari, koje su se smatrale vrijednostima, najednom postaju nevažne, često i nepoželjne. Tako sam slučajno otkrio zapuštene i odbačene uvezane sveske Vjesnika Željezare. Prvo se ukazalo godište 1970. Prelistavanje je bilo silno uzbudljivo. Veber, generalni direktor, u novogodišnjem broju iznosi svoje doživljaje iz Sjedinjenih Američkih Država, kaže zemlje kontrasta, i objašnjava svojim suradnicima kako i mi možemo dostići produktivnost kao američki radnici u svojim tvornicama. Sakupili smo ukupno 33 uvezana sveska Vjesnika Željezare, od 1956. zaključno s 1989. godinom. Pohranjeni su u primjerene i sigurne uvjete, koje zahtijeva značajna arhivska građa.“

Spas od zaborava

Stariji će se prisjetiti sintagme „informiranje u udruženom radu“. Uz agencijsko, radijsko, televizijsko i tiskano novinarstvo to je bila specifična žurnalistička grana onodobnog socijalističkog samoupravljanja. Svi veliki kombinati, tvornice, bolnice, SIZ-ovi, ali i općine, čak i mjesne zajednice, riječju, svi „društveni subjekti“ imali su, ili je bilo poželjno da imaju, svoj „organ informiranja“, najčešće u obliku jeftinih novina na nekoliko listova. Takvo izdanje bilo je i Vjesnik Željezare. S vremenskim odmakom, osobito nakon bitnih promjena povijesnih okolnosti, pa i društvenog uređenja, to interno izdanje, tvorničke novine za koje je bilo teško očekivati da će zanimati ikoga osim zaposlenika i njihovih obitelji (iako je riječ o ozbiljnom broju čitatelja, uzmemo li u obzir da je Željezara na svom vrhuncu zapošljavala oko petnaest tisuća ljudi. Za takvu nakladu ili broj klikova danas bi mnogi prodali dušu, ili barem bubreg...), pokazale su se kao dragocjen povijesni materijal. Gotovo instinktivno, Đuro Tadić odlučio ga je spasiti od zaborava, opet njegovim riječima, iskrenim i izravnim: „Počeo sam premetati preko ruke te uvezane novine, prelistavati požutjele, ponegdje teško čitljive tekstove, uz stalno prisutnu sumnju: zašto i kome to treba. Treba prelistati preko devet tisuća stranica novinskog formata pa iz toga izdvojiti sadržaj eventualne buduće knjige. Ako si sudionik te priče, to je uzbudljivo i bolno istovremeno. Velik broj glavnih junaka te priče davno se preselio u carstvo sjena, a moja generacija zaposlena početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća polako kreće za njima.

Izd. Kultura vrijednosti Sisak, Sisak, 2017.

Rad na selekciji materijala pretvarao se u noćno čitanje tekstova, razgovor s mnogima likovima priče koji više nisu među nama te vraćanje u mladost. Izbor priloga u velikoj mjeri određuje i stanje pojedinih dijelova novina, kvalitete tiska, fotografije, prijeloma. Ograničavajući faktor svakako je uvez svih brojeva jednog godišta, jer se dijelovi novina u sredini uveza jako teško mogu skenirati i koristiti kasnije kao prilog.

Izbor mogućih priloga ostaje osobna odgovornost i stav. Pokušao sam primijeniti kriterij što kompleksnije slike života jednog poduzeća u rastu, koristeći raspoložive slike i tekstove. Pri tome izboru nije mi bila presudna faktografija, već suština procesa i odnosa među ljudima, kompleksnost života u svojoj srži. Rad na selekciji i izboru priloga tekao je sporo jer je bio prožet dilemama i dugotrajnim razmišljanjima o svakom označenom, a još više neoznačenom prilogu.”

Zaista, kako je Željezara rasla, godinama i desetljećima, materijal otisnut u monografiji pokazuje sve jasnije Tadićev problem neprospavanih noći. Obilje i raznovrsnost sadržaja problem je već kod čitanja, ili pukog prelistavanja, pa možemo samo zamisliti kako je bilo raditi selekciju. Od prvog broja 1956, koji na naslovnici još ima otisnut slogan „Smrt fašizmu – sloboda narodu“, a najvažniju vijest o prvoj sjednici novog Radničkog savjeta do 1989. i čestitke sedamdesetog rođendana Juri Kaštelanu u odjeljku za kulturu, pred čitateljem se, nećemo pretjerati, otvara potpuno nov svijet, mikrokozmos sisačkoga kraja, pa i mnogo šire, i neobična tapiserija društvenih, političkih, ekonomskih, kulturnih, ali i sasvim svakodnevnih silnica koje su splele život ljudima uključenima u tu, po mnogo čemu, jedinstvenu priču.

Bilten sisačke željezare

Karikatura redakcije

Dakako, autor monografije i pisci tekstova u prilogu nastojali su biti što objektivniji. To su postigli ponajprije mudrim pristupom da „dokumenti i podaci govore za sebe“. Ipak, nije se mogla izbjeći doza sentimentalnosti, što je razumljivo, ako znamo da su ljudi radni vijek i najveći dio životne energije posvetili Željezari. Žal za „boljim starim vremenima“ (nije slučajno u podnaslovu „tvornica čelika i života“) konvergira i prema socijalističkom idealu humanog i dostojanstvenog statusa radnika i proizvođača koji u tvornici ne samo proizvodi nego živi i stvara, ali istovremeno bjelodano dokumentira i socijalizmu imanentne probleme s produktivnošću i učinkovitošću. Prethodno spomenuti legendarni direktor Norbert Veber 1970. vraća se iz posjeta Sjedinjenim Državama, „zemlji kontrasta“, sa željom da implementira njihovu produktivnost u socijalistički sustav, a nama je danas jasno, kao promatračima s odmakom, kako to nije ni bilo moguće, već zbog socijalizmu imanentne i svojstvene neučinkovitosti. Čeličana, naime, služi proizvodnji čelika, a ne života. Život nastaje, proizvodi se i reproducira po sasvim drugim zakonitostima i načelima. Pa prema kontroverznoj logici zemlje kontrasta i trulog kapitalizma (kako se također nekoć govorilo) onaj tko želi proizvodit čelik podigne tvornicu i nastoji pronaći nekoga komu čelik treba, i prodati mu ga po najpovoljnijoj cijeni uz što manje troškova i što veću zaradu. Jednako tako eksploatirani radnik koji želi raditi u čeličani odradi najbolje što može uz najbolje uvjete za sebe koje je moguće ishoditi, pokupi svoju nadnicu i u slobodno vrijeme gleda svoja posla i bavi se svojim preokupacijama, kakve god one bile. S druge strane, kako možemo vidjeti iz bogate ostavštine Vjesnika Željezare, kad se direktor Veber vratio s ovakvim ili sličnim uvidom iz zemlje kontrasta, morao je nekako uspostaviti produktivnost u tvornici koja se, osim čelikom, bavila, kako možemo iz monografije beskrajno iščitavati, i ovime: nogometom i nogometnim klubom, uređenjem knjižnice, kongresima radničkih savjeta, ugošćavanjem stranih političkih delegacija, kazališnim, filmskim i glazbenim predstavama, likovnom kolonijom, kuglanjem, izdavaštvom (radnici pisci, radnici pjesnici), stanogradnjom, turizmom i hotelijerstvom, još radničkih savjeta, još i još radničkih savjeta, zamršenom birokracijom koja teško uspijeva razmrsiti pretjeranu složenost takva sustava prikazana u benevolentnim i politički korektnim karikaturama… Jasno, omogućiti socijalnu sigurnost, stanovanje, vrtiće za djecu, školovanje budućih kadrova, topli obrok, besplatan odmor i kulturne sadržaje za zajednicu od nekoliko desetaka tisuća ljudi (ubrojimo li obitelji), dakle čitav jedan manji grad, ni po čemu nije loše ili negativno, no teško se othrvati čuđenju kako su uopće, uz tolike neproizvodne aktivnosti primjerene nekoj općini ili mjesnoj samoupravi određenog područja, u najboljim danima Željezare uspjeli proizvesti tolike tone čelika i još ih izvoziti u dvadeset i dvije zemlje svijeta? Što bi tek bilo da su se zaista usredotočili isključivo na svrhu i smisao svog postojanja, riječju, produkciju željeza i čelika?

Borba za rad, život i opstanak

Za razliku od američkog radnika koji je, nakon što bi odradio svoje, bio prepušten sebi i morao odlučiti kako će potrošiti preostalo vrijeme i novac, naš je radnik gradio socijalizam za pet do deset puta slabiju nadnicu od zapadnih kolega. Ali je zato igrao nogomet ili šah, pisao pjesme, pjevao u KUD-u, sjedio na beskrajnim dosadnim sastancima s drugovima iz Partije, odlazio na sindikalne izlete i na more u jedno te isto odmaralište s jednim te istim ljudima, a u vrijeme poljoprivrednih radova (doma na selu) gledalo mu se kroz prste za neopravdano bolovanje… o svim tim, danas već stereotipnim pojavama, dade se čitati u recima ili između redaka Vjesnika Željezare. Dakako, ne treba biti naivan: uzroci propasti čitavih industrijskih grana složeni su, a makroekonomske i geopolitičke silnice daleko jače, bilo u planskoj ili tržišnoj privredi, bilo u zapadnom ili Trećem svijetu, od mogućih strateških ili inih pokušaja/pogrešaka jednog poduzeća, pa čak i manje države. Tako ni borbu za rad, život i opstanak privrednog diva ne bi bilo pošteno etiketirati jedino socijalističkim mentalitetom smatrajući to (jedinim) razlogom propasti, dok će druga strana tvrditi kako je to zbog zla kapitalizma i nacionalizma. To je tek mogući dojam, ili jedan od dojmova, što ih neizbježno ostavlja monografija. Dakako, time ne možemo umanjiti skandalozni lopovluk tranzicijske privatizacije, no to je druga tema, i nije bila bitno obuhvaćena monografijom.

Za one koji žele znati manje: i danas željezara postoji, pod drugim imenom, u vlasništvu stranaca, kao mali pogon koji radi samo u trećoj smjeni zbog jeftinije struje noću. Opet proizvode čelik, baš kao i na početku, 1939. godine, kad je nekoliko poduzetnika uspješno pokrenulo Talionicu Caprag, preteču socijalističkoga giganta. Život se pak, očekivano, proizvodi negdje drugdje.