Shakespeare u ruhu rock ‘n’ rolla

Jedno splitsko kazalište uvijek osobito iznenađuje pomnim i raznovrsnim izborom predstava i usprkos čudnoj činjenici neposjedovanja vlastite scene na bilo kojim dostupnim daskama ostvaruje vrsne izvedbe. U protekloj kazališnoj sezoni vidjeli smo tako Malu Moskvu redatelja Ivana Plazibata (u koprodukciji sa splitskim HNK) i Trešnju prema motivima priče Tanje Mravak, u režiji Tamare Damjanović. Pepeljuga među splitskim kazalištima privlači mnoge princeze i prinčeve u dramski studio, a njih više od stotinu, u dobi od devet do nevjerojatnih 89 godina svoju su marljivost dali na svjetlo nakon devetomjesečnoga rada u šest predstava i dva javna sata ovoga lipnja u Amfiteatru Doma mladih.

U zahvalnom dramskom tkanju omiljenih Shakespeareovih drama Na Tri kralja i San ljetne noći (u javnim satovima Hamlet i Romeo i Julija) polaznici mlade kazališne dobi, ali neumorne srčanosti u zavidnoj mjeri ovladali su scenskim umijećem uvježbani kazališnim tehnikama u koje su ih u sezoni 2018/19. upućivali Petra Kovačić, Justina Vojaković Fingler, Elvis Bošnjak, Karolina Šuša, Trpimir Jurkić, Snježana Sinovčić Šiškov, Bruna Radić i Lara Jerončić. S pravom ponosni, uz potporu i pohvale obitelji polaznika, ovakvim kazališnim radom premošćuju mnoge praznine u obrazovnoj i uopće društvenoj zajednici, o čemu je već bilo govora: o izvrsnim plodovima dramskog odgoja bez obzira na stručno usmjerenje polaznika. Svojim vještinama polaznici školarci sudjeluju i u partnerskom projektu s udrugom MoST Govorim, činim, podržavam, zagovaram, živim nenasilje, tako da scena nije jedino mjesto gdje pokazuju što su naučili, a sve veći broj polaznika pokazuje u kojem smjeru rad s mladima treba rasti.

Različite glumačke podjele donijele su veliku raznovrsnost u glumačkim rješenjima

Po tri izvedbe Sna ljetne noći i Na Tri kralja koje vrve zabunama, spontanim i pripremljenim šalama, naoko lakim replikama punim pjesničkog umijeća, dobile su dodatnu igrivost i svježinu izborom nekoliko slavnih glazbenih brojeva Beatlesa, prateći ulaske i izlaske glumaca i naglašavajući preokrete u dramskoj radnji. Vojvoda Orsino nije mogao bolje objasniti svoj ljubavni jad nego pjevajući svevremensku Yesterday, čije taktove kao lajtmotiv dobacuje pri svakom odlasku sa scene. Glumačka tehnika u kojoj se s glumom kreće prije naučenoga teksta dala je punoću uvježbanim pokretima, tako da je tekst prigodno skraćen, utkan u više nego bogatu i tjelesno zahtjevnu glumu. Vrhunac Sna ljetne noći svakako je družina majstora u pripremi igrokaza, smiješna do suza. Utrka mladih zaljubljenih parova šumom sjajno je zaključena u sukobu Hermije i Helene, a i vješto se preokrene u žuđeni sretan kraj. U svakoj od izvedbi do izražaja dolazi upravo ta vještina u izmjenama i preokretima, fizički brzo i bez trunka usporavanja radnje, scenski je pokret izbrušen, dobar je primjer prvi ulazak pijanih Viteza Andrije, Viteza Tobije i Fabijana oslonjenih jedan na drugoga i opasno teturavih.

Kazališni su rekviziti jednostavni, a u potpunosti dostatni, dva simetrično postavljena trokutasta bijela jedra, koja dozivaju u svijest brodolom i šumski gaj, dvorske odaje i teške zastore iza kojih se može krišom prisluškivati, ili zid iza kojeg bi trebalo pobjeći, prerušiti se, doći do daha... Pred svakim jedrom jedan crni podij i još jedan između jedara, i klupa zaljubljenih i izvidnica, grana za Puka, na koji i s kojega poskakuju redom svi, u skladnoj izmjeni pokreta i replika, u nadziranoj zbrci koja zahtijeva visoku pozornost primjerice u praćenju Sebastijana i Viole/Cesarija, čemu uvelike odmaže vješto domišljena jednaka kostimografija blizanaca. Lucidnim izborom renesansnih ovratnika s vrpcom u različitim bojama za muške likove i višeslojnim haljinama od tila za ženske likove, a i s efektnim detaljima kao što su Malvoliove nezaboravne žute čarape voditelji su doskočili malom (ali vrijednom!) broju muških polaznika. Zanimljiva je ta dijametralno suprotna postavka u odnosu na Shakespeareovo doba, kao i glumačko postignuće polaznika da uz pomoć već pohvaljene kostimografije i raspona glasa teže zapažamo kako muški lik nosi ženska osoba.

Različite glumačke podjele donijele su veliku raznovrsnost u glumačkim rješenjima, gestikulaciji i mimici, tako da su iste situacije donesene uvijek s novom svježinom, i ne stječe se dojam ponavljanja jer svaki polaznik pristupa svom liku na različit način.

Dok se ne nađe prostornoga sluha za kazališnu glazbu koja će i dalje ustrajno dopirati iz ovoga dramskog studija, skladno će odjekivati i beton splitskoga Amfiteatra. Malim i velikim zaljubljenicima u kazalište, a i nama, na radost i zahvalnost.