Šajba

Ima u povijesti književnosti mnogo priča koje prikazuju ljudski život kao putovanje. Neki čovjek – najčešće hodočasnik – krene prema kakvu svetom mjestu, i na tom putu doživljava mnoge peripetije i susrete s dobrim i zlim ljudima, sa zvijerima i nadnaravnim pojavama, a svaki takav susret ispunjen je značenjem. Te su priče, naime, alegorijske: one, prateći hodočasnikovo kretanje, opisuju put od grijeha do iskupljenja, od neznanja do spoznaje, od propasti do spasa. Takvih priča više nema, jer smo mi danas odveć iskusni ili odveć cinični da bismo u njih vjerovali. Ali ostala je potreba za njima, pa se mi koristimo njihovim krhotinama, računajući da te krhotine sadržavaju barem djelić nekadašnje alegorijske simbolike i ispunjenosti.

Pogled na svijet

Jedna je od takvih krhotina i automobil. Uz njegovu pomoć – uz pomoć osobina koje su zadane njegovom građom i funkcijom – možemo prikazati i dokučiti dijelove ljudske situacije i čovjekova položaja u svijetu. A te su krhotine i primjerene našem vremenu, u kojem je sve ionako otišlo u komadiće, na što već davno upozoravaju filozofi i pisci. Mislim da auto može lijepo predočiti naš pogled na svijet i sve ono što je za taj pogled važno i karakteristično. A u svemu tome onda ključno je ono što se zove vjetrobransko staklo ili šajba: po njoj se sve vidi.

Jer, kad sjednemo u auto, za nas je šajba glavni izvor informacija o vanjskome svijetu. Sve drugo što također eventualno vidimo – u retrovizoru ili sa strane – slabo je, varljivo i nedovoljno važno. Šajba nam pokazuje prostor kroz koji se krećemo i kroz koji ćemo se još kretati, pa su zato sve njezine prednosti i nedostaci ujedno prednosti i nedostaci našega pogleda na svijet. Na temelju toga pogleda mi donosimo sve važne oluke, u vožnji, ali i inače.

Pri tome svjesni smo dviju činjenica: prvo, bez šajbe nikako ne možemo, jer nas ona štiti od vjetra, kiše i ostaloga, pa je, dakle, ona nekakva pregrada između nas i vanjskoga svijeta, upravo onako kako to objašnjavaju filozofi empiriokriticisti, koji tvrde da mi nikad ne možemo neposredno upoznati zbilju, jer između nje i nas stoje naša osjetila, a za njih nikada ne znamo govore li nam istinu ili nam lažu. E, pa njih, ta osjetila, u ovom našem automobilskom slučaju simbolizira šajba. A drugo, čak i ako nismo skloni empiriokriticizmu, mi smo svjesni da naš pogled kroz šajbu uvijek ima stanovitih ograničenja, ako ni zbog čega drugoga, onda zato što šajba ima svoj format, te nikako ne možemo vidjeti više nego što nam ona to dopušta, a o mrtvim kutovima da se i ne govori.

Zato šajbi svagda posvećujemo primjerenu pozornost, barem većina nas. Ona je, naime, izložena utjecajima vanjskoga svijeta čak i više nego naša osjetila, pa se zato događa da nam vidik – koji je ionako ograničen – bude još više skučen. Ti utjecaji vanjskoga svijeta opet ne dolaze samo s vanjske strane vozila, nego, paradoksalno, i s unutrašnje, dakle, od nas samih. Jednostavan primjer: staklo na šajbi može postati manje prozirno ili sasvim neprozirno iz dva razloga. Jedan je atmosferski: kad se na staklu uhvati mraz, treba ga strugati osobitim spravama, a postoje i sprejevi koji se koriste za tu svrhu; a kakve glavobolje može proizvesti ledena kiša, bolje da i ne spominjem. Unutrašnji pak utjecaj također je donekle ovisan o vremenskim prilikama: kad je u zraku visoka vlaga, onda se od našega disanja, a i od temperature našega tijela, staklo zamagli s unutrašnje strane, pa ga treba brisati sve dok se grijanje sasvim ne uputi. A često ni to nije dovoljno, pa zato stručnjaci preporučuju da sa sobom nosimo kakvu flanelsku krpu, ili čak jelensku kožicu, onakvu kakvom se brišu naočale. Za mene je pak sve to vrlo simbolično, i uzimam cijelu stvar smrtno ozbiljno.

Ima, doduše, ljudi koji na cijelu tu stvar gledaju posve drukčije, pa se prema šajbi odnose vrlo nemarno: izgrebu na njoj led tek toliko da kroz otvor mogu viriti kao iz mišje rupe, a neki čak ni snijeg ne očiste sasvim, nego samo na vozačkoj strani, što im onda sužava vidno polje ne za pedeset, nego za osamdeset posto. A šajba je, podsjećam, zapravo pogled na promet i na vlastito kretanje, a o tome može ovisiti sigurnost, pa i život. Ukratko, ona je pogled na svijet.

Tko ne vjeruje, neka pokuša po kiši voziti bez brisača, pa će odmah vidjeti da sam u pravu. Ja sam to, naime, pokušao, premda protiv vlastite volje: brisači su mi se iznenada pokvarili, i mogu vam reći da mi je to bilo jedno od najjezivijih vozačkih iskustava, premda sam tako prešao možda tek pet ili šest kilometara. Usput ću dodati da današnji brisači obično imaju po nekoliko programa, pa ih možete udesiti da brišu brzo ili sporo, stalno ili na mahove. Ali ima vozača koji se ne pouzdaju u to, nego ručno uključuju brisače kad im zatreba i potom ih opet isključuju. Pretpostavljam da to dolazi odatle što oni slute da šajba nije samo šajba, pa ni brisači nisu samo brisači: jednostavno, ne žele da im neki automat određuje stupanj vidljivosti, to jest da kroji njihov pogled na svijet.

Čista šajba – jasan cilj

Jer, kao što je, mislim, iz svega ovoga jasno, šajba nije važna samo u vožnji, i ne radi se samo o tome da ćemo sigurnije voziti ako je ona čista. Ona određuje i sve ostalo: kako ćemo vidjeti sve ono što se ne tiče vožnje, pa čak i kako ćemo razumjeti ono što radimo, a isto tako i cilj prema kojem smo se uputili.

Pokazuju to i sasvim jednostavni primjeri: ako se, recimo, vozite svojom ulicom sa zamagljenom šajbom i naslutite da vam netko maše, možda nećete stati jer tu osobu ne prepoznajete, a onda se – naknadno – pokaže da je to bio prijatelj kojemu dugujete uslugu, ili žena na koju ste bacili oko. Isto tako, ako zapnete u koloni jer ulicom prolaze demonstracije, vi se, ako vam šajba nije čista, nećete moći opredijeliti, jer ne vidite što piše na transparentima koje demonstranti nose. Neće vam biti jasno treba li da im se veselite ili da ih mrzite, pa ćete se zato u onoj koloni osjećati još bespomoćnije. A koliko je šajba važna onda kad se vozite po otvorenoj cesti, pa treba da vidite prometne znakove, ploče s nazivima mjesta ili da jednostavno promotrite zgodne krajolike, to neću ni spominjati.

Ukratko, mislim da sam prilično jasno pokazao da automobilska šajba može biti prikladan simbol našega pogleda na svijet. Ako ni zbog čega drugog, onda zato što šajba ima neiskorjenjivu sklonost da se prlja, magli i postaje neprozirna, pa je treba njegovati i tako stalno potvrđivati njezinu važnost. A posve je isto i s pogledom na svijet.

A sada slijedi moj krunski dokaz o toj sličnosti. Za sunčanih dana, ako šajbu gledate pod određenim kutom, jasno ćete zapaziti da ona nije jedinstven komad stakla, nego da po sebi ima pravilne šare nalik na komore u saću. To znači da je vjetrobran načinjen tako da se – ako, nedajbože, dođe do sudara – rasprsne u sitne komadiće bez oštrih rubova, kako vas ne bi ozlijedio.

E, pa, isto je tako i s pogledom na svijet. I on će – ako se sudari s drugim, jačim pogledom – puknuti na komadiće kao da ga nikada nije ni bilo. A što je još važnije, nikakvih ozljeda neće biti. Nova šajba – novi pogled na svijet – ionako vas već čeka u dućanu.