Put oko svijeta za 80 minuta

Unikatni, bajkoviti, ljetni i (nažalost tek solidno popunjen) ambijent zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt gotovo je idealna vizualna podloga za glazbu Elis Lovrić. Istarska kantautorica nastupila je u sklopu Večeri na Griču u organizaciji koncertne dvorane Vatroslav Lisinski predstavivši kombinaciju skladbi s njezina službenog prvijenca Merika i pjesama koje su stjecajem okolnosti zasad ostale postrani, ili će se naći na novom albumu predviđenu za konac ove ili (vjerojatnije) iduću godinu. Gotovo jednoipolsatni koncert svestrane glazbenice, glumice i pjesnikinje  potvrdio je njezin status posve izdvojene pojave u kontekstu domaće scene. Njezin rad – svaki, pa tako i koncertni – obilježava posvemašnji eklekticizam: od uvodne Fanice kao posvete ulozi u davnoj predstavi Vježbanje života, do završne delikatne, introspektivne Ku bi more, s Merike, provlači se istraživački duh. Riječ je o nomadskom impulsu koji je glazbom i stihom vodi različitim kulturnim podnebljima, od jednog stilskog izraza do drugog, od jednog jezika do drugog, trećeg...

Istarska kantautorica Elis Lovrić  / Snimio Tugomir Hrabrić

Nastupivši bez punog sastava, samo uz kristalno čisto ozvučenu akustičnu gitaru uz povremeni dodatak usne harmonike te (tijekom većine izvedbi) uz pratnju jednako nadahnuta Stjepana Večkovića (gosta na gajdama, mihu i dvojnicama), Elis Lovrić unatoč zahvaćanju u različite kulture, ili baš zbog toga, pobuđuje univerzalnu emociju. Dakako, njezin je temelj naglašeno lokalni: Labin i labinjonska cakavica, dijalekt koji je poseban čak i u odnosu na  ostale istarske naglaske i govore. No to je samo polazna točka za imaginarno putovanje, zajedno s publikom. Primjerice, jednu od svojih poznatijih skladbi, Kanat od mora, posvetila je „svakome od nas i mjestima koja su nas učinila onakvima kakvi jesmo“. Svatko je određen vlastitim podnebljem, ali znatiželja je ono što nas obogaćuje i vodi naprijed. Lovrićeva se katkada koristi iskustvima američkoga folka (osobito u izvedbama u kombinaciji glas–gitara–usna harmonika), ponekad posuđuje od talijanske kancone, a u nekim slučajevima izvedbe poprimaju keltske baladne nijanse – u posljednjem slučaju dakako, zahvaljujući autoričinoj širokoj naslušanosti i Večkovićevim gajdaškim koncertnim dekoracijama. Iako se u mnogim slučajevima naslanja i na suvremeno internacionalno kantautorsko nasljeđe, Elis rijetko ili tek povremeno zvuči poput domaće Joni Mitchell. Skladba Tić život je počela na engleskom (I Found My Way), ali je svejedno poprimila labinjonsko ruho. Pjesma s ovogodišnje Dore, All I Really Want, također je promptno prepjevana na labinjonski i oduševila publiku. S druge strane, energičnije i opuštenije pjesme poput Zavrti me zavrti kao da oponašaju dramaturšku strukturu kakve minijaturne kazališne predstave. Ondje gdje su skladbe na albumu Merika aranžirane s gitarom, violončelom i klavirom, na koncertnom podiju ovisne su o njezinu izražajnome glasu i šest gitarskih žica, što im daje još ogoljeniji karakter.

Vokalni izraz Elis Lovrić intonacijski je siguran, s golemim emotivnim rasponom, a jezično žongliranje zauzima središnje mjesto njezine estetike. Tako smo na zagrebačkom koncertu, osim labinjonskog, čuli još i španjolski, engleski i njemački, nerijetko u zaigranoj kombinaciji unutar iste skladbe. Izvedbe se kreću širokim dinamičkim područjem, od šapta do vriska, stvarajući poetske slike koje je, u konačnici, suvišno i pogrešno interpretirati u geografskome ključu. Njih ćemo, naime, uvijek pronaći unutra. U nama samima.