Vijenac 661

Kolumne

Paradoksi kulture Borisa Becka

Parada velikana u prime timeu

Boris Beck

Život imitira umjetnost: Bukovčeva je slika prije više od stoljeća fiksirala ono što smo 18. lipnja tijekom prijenosa dodjele nagrada za kulturu Vladimir Nazor gledali na Prvom programu HTV-a

Državna televizija najavila je dodjelu državnih nagrada za kulturu Vladimir Nazor 18. lipnja kao događaj koji se „iz dnevnog termina preselio u prime time“ i koji je, riječima urednika i voditelja kulturnih emisija Dražena Ilinčića, „vrijedan i crvenog tepiha i svjetala reflektora – jer prime time zaslužuju dobitnici ove nagrade.“ Vladimir Nazor dodjeljivao se nekad kojekad i kojegdje – recimo u Muzeju Mimara ili novoj zgradi NSK-a – ali već se neko vrijeme ustalio u Glavnoj čitaonici Nacionalne i sveučilišne biblioteke na Marulićevu trgu, danas poznatoj kao Državni arhiv, a treću godinu zaredom odvija se navečer.

Prime time je skup pa je sve producirano tako da traje sat vremena. To ima i dobrih strana jer dobitnicima nije dopušteno zahvaljivati, nego ih se unaprijed snimi, s upozorenjem da u svojem nastupnom spotu smiju govoriti točno minutu. Televizija se uvijek boji da ne bude dosadna. Zbog toga je išlo sve kao na pokretnoj traci, pa i po cijenu bizarnosti: nakon što bi se pročitalo ime dobitnika ili dobitnice, uslijedio bi gromoglasan i srdačan pljesak nazočnih, u koji su odmah upadali voditelji Jana Haluza i Dražen Ilinčić, hrabro i neumoljivo čitajući nešto za televizijsko gledateljstvo, posve ignorirajući okupljene u Čitaonici. Nazočni bi nakon nekog vremena zbunjeno prestali pljeskati, ne uhvativši nijednu izrečenu riječ, i šou bi se nastavio.


Vlaho Bukovac, Razvitak hrvatske kulture

Zgodno je uređeno da se televizična procesija velikana odvija pod velebnom kompozicijom Vlahe Bukovca Razvitak hrvatske kulture. Slika djeluje kao blizanka svečanog zastora HNK-a, čak su i neki portreti identični, samo što je ondje na prijestolju Ivan Gundulić, a ovdje božica mudrosti Minerva. No dok u HNK-u Ljudevit Gaj predvodi poklonstvo preporoditelja genijalnom Dubrovčaninu, i pred njim zastaje kao u nekoj slijepoj ulici, ovdje je stvar protočna. Hrvatski se velikani penju s desne srane, strpljivo čekaju u redu da dođu do Minerve, ondje ih njezine ljupke pomoćnice okrune lovor-vijencem, a potom velikani zadovoljno i bez guranja silaze s lijeve strane. Život imitira umjetnost: slika je prije više od stoljeća fiksirala ono što danas gledamo na Prvom programu HTV-a.

Pogleda li se u povijest Vladimira Nazora, naći će se malo žena, a i ove ih je godine bilo samo tri. Na slici je još gori omjer – sto posto portretiranih jesu muškarci, što je živciralo Bukovca. I umjetnika, i temu, i zaslužne izabrao je 1911. sveučilišni profesor i predsjednik Hrvatskoga društva umjetnosti Izidor Kršnjavi. Bukovac je 1913. pisao iz Praga u Zadar književniku Marku Caru: „ništa drugo nijesam mogao učiniti – kako vidiš – nego sliku od parade i vrlo je teško da postane interesantna, te da ne uvukoh neke ženske da davaju neki život... bila bi ista odurna“. Ne samo da je muških bilo previše, nego se muški nisu mogli dogovoriti ni tko će biti na slici. Bukovac je popis velikana dobio „prema zaključku povjerenstva i odobrenju kr. zemaljske vlade“, kako su pisale onodobne Narodne novine, no kada je poslao naručitelju definitivnu skicu, banski savjetnik Zvonimir Žepić ustvrdio je „da slika ne odgovara narudžbi“ i da je došlo do „nepozvanog i neodgovornog uplivisanja“. Kako piše povjesničarka umjetnosti Vera Kružić-Uchytil, sa slike su nestali Antun Vrančić i Matija Vlačić, a na njoj su se našli arhitekt Rudolf Lubinsky, papinski liječnik Gjuro Baglivi te dr. Ivan Dežman, koji je trebao utjeloviti Lucijana Vranjanina. Kršnjavi je zahtijevao od Bukovca da se pet portreta zamijeni, ali je potom poslao fotografije i upute za samo tri, a kad su bili naslikani, zatražio je da se izbrisani vrate. Javnost se potom uzbunila zbog glasine da će se Gundulić zamijeniti pravnikom iz 18. stoljeća Nikolom Škrlecom – zaslužnim domoljubom, ali ipak mađaronom – no Škrlec je uskočio na mjesto Baglivija, a Medulić na mjesto Vranjanina. Velikana je na kraju nagurano 27 umjesto predviđenih 24, pa je na slici poprilična stiska.

Bukovčeva slika prostorno je ograničena pa nam ne može prikazati neopisivu gužvu s desne strane okvira – sve one koji se svake godine jagme za Nazorom. Bukovac je naslikao idilični red, ali u stvarnosti se prema Minervi i njezinu lovor-vijencu, danas preračunatu u skromni novčani iznos, gura laktovima, a podmeću se i noge. Ne moramo ništa znati o tome, dovoljno je pogledati povijest nagrada: uzalud ćemo tražiti mnoga imena, ali zato ćemo naći mnoge koji su nagradu dobili i prije nego im pripada, a također i one koji su je dobili davno nakon što je više nisu zaslužili. U svakom slučaju, Bukovac je dosta zgodno uredio da je zadnja figura zdesna, koja tek ulazi u procesiju velikana, okrenuta leđima i nije jasno tko je to, pa je svatko slobodan da u njoj vidi sebe.

Prava Minerva u životu nije pasivna kao na slici. Ona je ta koja određuje na čiju će se glavu spustiti pobjedni lovor, kako kaže Ujević, a to su danas povjerenstva. U Čitaonici su njihovi članovi sjedili u prvim redovima, ali u prime timeu nije bilo mjesta za njih, ni da ih se predstavi, ni da ih se pokaže, ni da ih se pusti da nešto kažu. Pokretna traka prijenosa uživo ostavila je dojam da lovor-vijenac na glave spušta neki stroj, čime je prikrivena čitava državna organizacija događaja, kao da pjesnik po kojemu se nagrada zove nije bio i političar. Upravo to što je amalgamirao umjetnički poziv i izvršnu vlast kvalificiralo je Vladimira Nazora da ostavi svoje ime državnoj nagradi. Simpatični lapsus – Vladimir Nadzor – na koji je i Ilinčić upozorio tijekom svečanog prijenosa, otkriva istinu: davanjem nagrade kultura se nadzire i ne da joj se da vrluda uokolo, nego se kanalizira i obuzdava, a povijest nagrada otkriva koji se smjer kulturi u prošlosti želio dati.

Riječ parada koju je upotrijebio Bukovac pokazuje da je metafora njegove slike, nagrade i televizijskog prijenosa ista – to je metafora toka i rijeke. Jedna je ipak velika razlika: stari su u tom protoku, u prokroku velikana, vidjeli narodni kontinuitet i evoluciju prema većem, boljem i savršenijem. Danas od tog kontinuiteta vidimo samo iluziju. Dok se stari velikani izlijevaju s lijeve strane i tonu u zaborav, wannabe se natiskuju s desne, vukući za rukave zbunjene minerve. Za prime time važno je samo da bude brzo, kratko i da nitko ne gnjavi.

Vijenac 661

661 - 4. srpnja 2019. | Arhiva

Klikni za povratak