Osebujan senzibilitet mini-eseja

Pjesnikinju Stanku Gjurić nazvala sam „modernom vestalinkom“ u književnom ogledu Samosvojna lirika ljubavi koji je bio objavljen na stranicama Vijenca i uvršten poslije u knjigu kritika Umjesto samoće (2014). Paradigma moderna vestalinka (koja čuva „sveti oganj ljubavi“) svjedoči o žudnji za ljubavnim bivstvovanjem. Ta obuzetost ljubavlju osmišljena je u njezinoj knjizi lirike Bešćutnost akvarela, u lirskoj tankoćutnosti ljubavnih obzira koji su danas u suvremenim pjesmotvorinama terra incognita. Naime, u tim stvarnosnim pjesmaricama erotika se besramno nameće ogoljelim senzibilitetom u kojem je tjelesnost alfa i omega. I euforična vulgarnost da se stvari nazovu pravim imenom postaje neke vrste brend. Kao isukan mač koji uranja u prazninu životnog bivanja u kojem se nasušna zaljubljenost smatra zločinom i sve nestaje u čemeru erotomanskog mahnitanja, čemu pogoduje i paradoksalno vrijeme u kojem živimo.

Lirski senzibilitet pjesnikinje Stanke Gjurić razvio se raskošno u novoj knjizi pod simboličnim naslovom Istina o sreći. Iako je u podnaslovu naglašena sintagma zbirka eseja, to je zapravo zbirka pjesama koje su skrivene u prozi. Dakle, poetska proza organizirana u mnoštvo nadahnutih slika u kojima su zvučnost i boje u sinergiji. Esej nam govori da je riječ o ogledu, crtici koja zahvaća jedno područje i ne razrješava do kraja odabrani predmet rasprave. Zato bih se prije priklonila spomenutoj sintagmi pjesma u prozi, pjesma „sakrivena u prozi“. Jer upravo to nam nudi pjesnikinja: osebujni senzibilitet, specifičan i slikovit, nepodvrgnut metričkoj shemi, ali je konstrukcija ritmizirane rečenice usklađena s ritmom ljudskog daha i lucidnošću meditiranja: „Ljudi su sputani izmišljenim, nepostojećim ograničenjima. Oni su sami izgradili samo njima vidljiv bedem na mjestima gdje je prolaz posve slobodan. Sami su sebe sputali zato što žive po određenim obrascima od kojih teško ili nikad ne odstupaju“ (Iz ljubavi).

Upravo ljubav pokreće bogatstvo tema u knjizi Istina o sreći: (Zbog tebe, Umijeće radovanja, Istina o nama, Placebo, Srce muškarca, Dok držiš me za ruku, Klečeći na kukuruzu, Istina o sreći). Struktura lirskih crtica koje se usuđujem nazvati pjesmama skrivenim u prozi ovisi o inventivnosti pjesnika, koji je jedini pozvan da snagom intuicije osjeti da je to ono što je želio reći: „Budući da ljudi imaju osjećaj kako im sreća u određenoj mjeri pripada od samog rođenja. (…) Tek suočeni s izgubljenim, do tada čvrsti, odjednom postaju krhki i ranjivi, dubinski zahvaćeni neželjenom mijenom (Istina o sreći). Treba svakako autorske fleksibilnosti da se literarno ostvari lirska interpretacija svakidašnjice, suvremenosti, a autorica je svojom vizualnom ekspresijom ostvarila svoju vlastitu poetiku. Elastična u izrazu autoričina lirska proza ima svoj integritet, proplamsaj vlastitog ritma: „Lagano podrhtavamo, jer nas obuzima bojazan od ljepote praznine, vlažnosti i smiraja“ (Zapravo s tobom). „Zatamnjeno nebo spustilo se nisko, sve do moga čela, i uživala bih u njemu, samo da bilo što mogu oćutjeti“ (Ravnodušnost).

O strukturi moderne lirike Hugo Fried­rich rekao je da je autor „posve sam sa svojim jezikom. Tu je njegov zavičaj i njegova sloboda.“ Knjiga Istina o sreći poetski je komponirana, nesputana je i nadahnuta, otkrivajući nam svojom metaforikom individualna obzorja naše autorice. Okrenuta ljubavi svim svojim bićem, ona je nadasve okrenuta životu u svim njegovim metamorfozama: „I možda se to dogodilo upravo stoga što ste zapravo mnogo senzibilniji od nas, što vas je lakše slomiti na ljubavnom bojnom polju, vašu ganutljivu emocionalnost u svim zamislivim oblicima i bojama“ (Srce muškarca).