Orguljaš kao dirigent

Umijeće improvizacije neodvojivo je od orguljaštva općenito, što je najizražajnije među francuskim orguljašima – katkad je to umijeće presudno u izboru na prestižna orguljaška namještenja u Parizu. Da je opravdano dio te duge tradicije vještih improvizatora, dokazao je na svom prvome zagrebačkom koncertu francuski orguljaš David Cassan, koji djeluje u pariškoj crkvi Oratoire de Louvre. Školovao se u Caenu, Parizu i Lyonu kod uglednih orguljaša i pedagoga poput Thierryja Escaicha, Philippea Lefebvrea te Pierrea Pincemaillea. Upravo je posljednji, prošle godine prerano preminuo orguljaš najviše utjecao na Cassanov stil improvizacije, što je Cassan i istaknuo u intervjuu na Trećemu programu Hrvatskoga radija. Jedan je to od razloga i zašto je njemu posvetio improvizacije na zagrebačkom koncertu, koji je u okviru 6. međunarodnog ciklusa orguljske glazbe Orgulje sv. Marka bio istovremeno posvećen i 660. obljetnici prvog spomena orguljaša u Hrvatskoj – Nikole iz crkve sv. Marka.

Improvizacije su doista bile središnji dio impresivnog nastupa tridesetogodišnjeg orguljaša koji je na poznati hrvatski napjev Oče naš dobri iz zbirke Cithara octochorda improvizirao partitu i koral u stilu Johanna Sebastiana Bacha. S lakoćom je nizao stavke prožete bogatim polifonim tkanjem u kojima nije nedostajalo invencije, karaktera kao ni promišljenosti harmonijske i tonalitetne okosnice koja prati improvizaciju uz pomno izabrane registracije karakteristične za francuski stil sviranja Bachove glazbe. Time je doista pokazao da je za njega improvizacija skladanje u trenutku.

David Cassan / Snimio MIRKO CVJETKO

Prije improvizacije, koncert je otvoren Posmrtnom koračnicom i serafinskom pjesmom iz 3. knjige Skladbi u raznolikim stilovima, op. 17 Alexandrea Guilmanta, karakteristična za njegov izričaj ukorijenjen u drugoj polovici 19. stoljeća. Nakon odmjerene izvedbe Posmrtne koračnice, u raspjevanoj Serafinskoj pjesmi Cassan je predstavio tipičan francuski orguljski stil toga vremena. Osim muzikalnog vođenja melodijskih linija, vješto je prebirao i po virtuoznim pasažama skladbe ističući mnoštvo detalja što ih je Guilmant ugradio u kompoziciju.

Prolog i Božićne varijacije Cassanova učitelja Pierrea Pincemaillea protekle su u istome duhu, virtuozna karaktera i nadahnuta nastupa, na poseban način pokazujući smjer u kojem se orguljska glazba i orguljaštvo kretalo (u Parizu) od druge polovice 19. do dvadesetoga, odnosno 21. stoljeća. Posebno impresivan bio je Triptih na citate s fresaka crkve sv. Marka u Zagrebu, u kojem je osim Picemailleova stila bio razvidan i utjecaj filmske glazbe prve polovice 20. stoljeća, tj. partitura koje su pratile nijeme filmove (valja napomenuti da Cassan nerijetko improvizira na orguljama ili klaviru uz projekcije nijemih filmova). Dramaturški izvrsno promišljena improvizacija izrastala je iz ostinatne figure u basu obilježene muklim tamnim registrima sve do supostavljanja neobičnih kombinacija boja u visokom registru. Orgulje su orkestar, naglasio je Cassan u radijskome intervjuu, a orguljaš je kao dirigent, što je i potvrdio svojom improvizacijom.

Istu je tvrdnju još i bolje opravdao posljednjom točkom na koncertu, trima stavcima iz baleta Žar ptica Igora Stravinskog u transkripciji Pierrea Pincemaillea. Bogatstvo instrumentacije Igora Stravinskog nije jednostavno samo preslikati na orgulje, nego se orguljaš treba vješto poslužiti mogućnostima koje mu instrument za kojim se nalazi pruža. David Cassan, međutim, na probleme nije naišao. S fantastičnom registracijom i sjajnim prebiranjem po manualima, Cassan je ponudio sasvim novo viđenje majstorske partiture Stravinskog, koje ni po čemu ne zaostaje za izvornom orkestralnom inačicom.