Odlazak velikog redatelja

Svjetska umjetnička zajednica, dakako ponajprije ona talijanska – doživjela je težak udarac nedavnom smrću maestra Franca Zeffirellija, velemajstora kazališne i filmske režije. Njegov nestanak izazvao je takav odjek da je čak i prilično okoštali RAI (Talijanska radiotelevizija) na vijest o smrti 96-godišnjega umjetnika (redatelja, scenografa, književnika), učenika slavnoga Luchina Viscontija, promijenio raspored večernjega prime timea i najavljene emisije odgodio. Umjesto njih u cijelosti je emitirana filmska verzija Verdijeve Traviate (1983), za koju je Zeffirelli bio nominiran za Nagradu Oscar.

Franco Zeffirelli rođen je u Firenci 12. veljače 1923. Postoji legenda o njegovu neobičnom prezimenu. Naime: nije klasični pseudonim, već ga je izmislila njegova majka: pravim i potpunim imenom zvao se Gian Franco Corsi Zeffiretti. Zeffiretti je službenik matičnoga ureda samovoljno zamijenio – Zeffirellijem. Majka je zapravo željela odati „hommage“ – Mozartu, a Zeffiro je lik koji se pojavljuje u operi Čarobna frula, toj popularnoj evokaciji masonstva. Inače ta riječ, vjerojatno grčkoga podrijetla, znači „blag vjetrić“. Moguće ju je pronaći u klasičnim tekstovima, a rjeđe u romantičarskim / klasičarskim...

Franco Zeffirelli – velemajstor kazališne i filmske režije

No vratimo se Zeffirelliju. Godine 1946. diplomira na Akademiji lijepih umjetnosti u Firenci, gdje nastavlja studij i nakon diplome slušajući predavanja iz arhitekture, istodobno se zaposlivši na tada popularnom Radiju Firenca. Glumački obrazovan, debitira na filmu 1947. zapaženom ulogom Filippa Garronea u filmu Angelina – narodna zastupnica redatelja Luigija Zampe, također stječući dragocjena iskustva tijekom asistiranja redatelju Luchinu Viscontiju na snimanju filma Zemlja se trese te kao scenograf i pouzdan suradnik u razdoblju od 1948. do 1953. izrađuje dojmljive scenografije za Viscontijeve režije Shakespearea, Čehova i Tennesseeja Williamsa. Neki kritičari predbacivali su Zeffirelliju stanovit tradicionalizam, no on je ustrajao na svome poimanju teatra (konzekventno, i filma), držeći da je konkretna predstava čin afirmacije Lijepog, koje će se objasniti samo, bez upletanja izvana. Toj tezi, naime, da je konkretna predstava ili kazališni čin – u prvome i privilegiranu redu – estetski fenomen, ostat će vjeran cijeli svoj stvaralački vijek.

Na tragu afirmacije svoje autorske poetike, Zeffirelli nastavlja s djelima koja su, takoreći, uklopljiva u njegovu poetiku: primjerice, tu su klasična djela poput Shakespeareova Othella na festivalu u Stratfordu na Avonu, rodnome gradu avonskoga labuda, monumentalna Verdijeva Aida (1961, na istome mjestu), od suvremenih djela tada vrlo popularna komedija Tko se boji Virginije Woolf? Edwarda Albeeja. Godine 1968. realizirao je filmsku verziju Romea i Giuliette, 1972. biografiju Sv. Franje pod naslovom Brat Sunce i sestrica Mjesec (što je citat jedne od pjesama siromaška iz Assisija).

U filmu Isus iz Nazareta, snimljenu 1977, plastično je i vrlo impresivno ocrtana Isusova ljudska priroda, koja duhovnošću prožima cijeli film. Svjetovnoj tematici vratio se 1990, snimivši snažnu i impresivnu verziju Shakespeareova Hamleta – s Melom Gibsonom u naslovnoj ulozi. Zanimljiv eksperiment, a ne može se odviše prigovarati ni Mad Maxu na realizaciji uloge. Godine 1983. za svoju je režiju i scenografiju La traviate Giuseppea Verdija bio kandidiran za Oscar, koji ga je prvi put mimoišao još 1968, kad je bio nominiran za Romea i Giuliettu. Tu Zavedenu ili Zabludjelu (oba su prijevoda prihvatljiva te ne mogu dati racionalno objašnjenje zašto se i dalje gotovo isključivo koristi originalni naslov; po toj logici mogao je i popularni Trubadur ostati Il trovatore), snimljenu 1982, emitirao je RAI na svome prestižnome Prvom televizijskom programu (Rai Uno) kao posvetu Zeffirelliju.

„Nisam bio svjestan rizika koji preuzimam. A onda sam se iznenada našao jednom nogom u grobu – ali sam bio spašen zahvaljujući terapiji i tehnologiji koje nam danas medicina stavlja na raspolaganje. Posljednjih dvanaest godina golemi su mi dar: mogao sam ne postojati, a ja sam živio punim životom, radio i doživio brojne satisfakcije“, rekao je u jednom od svojih zadnjih intervjua maestro Franco Zeffirelli.  Napustio nas je 15. lipnja, u dubokoj starosti od 96 godina, tijekom rada na novoj predstavi i filmu.