Od gladi do gozbe

Hrana je najvažnija u ljudskom i životu svih živih bića. Bez hrane nema opstanka. Kao takva, česta je tema u umjetnosti mnogih umjetnika u povijesti. Početkom 17. st. počinje se definirati umjetnički žanr posvećen samostalnom prikazivanju hrane, nazvan mrtva priroda (po talijanskom natura morta, francuskom nature morte, a može se koristiti i slovenska kovanica tihožitje; nizozemski stilleven, njemački Stilleben, engleski still-life), koji će, kroz povijest slikarstva, sve više jačati. U vizualnoj umjetnosti motiv hrane u tisućljetnom se razdoblju tradicionalne likovnosti razvio u zasebni podžanr mrtve prirode, da bi ga suvremeni vizualni umjetnici koristili kao platformu kritike civilizacije i pokazatelj distribucije političke i ekonomske moći. Početkom 17. st. – a u Nizozemskoj već u 16. st. Joachim Beuckelaer slika obilje mesa, ribe, voća i povrća na tržnicama, baš kao i u sjevernoj Italiji i Španjolskoj (Javier Sánchez Cótan, Juan Fernández El Labrador, poljodjelac koji slika samo grožđe) – mrtva priroda osamostaljuje se kao žanr te posebice mrtva priroda koja prikazuje hranu i jela na visokoj je cijeni i temi hrane priskrbljuje dotad nepoznato dostojanstvo.

Sada je prvi put u Hrvatskoj priređena izložba koja tematizira hranu u umjetnosti. Uključeni su klasici hrvatske moderne umjetnosti i hrvatski suvremeni vizualni umjetnici koji su u svojemu radu tematizirali i hranu. Izložba Neka jedu kolače predstavlja radove s motivom hrane koje su domaći umjetnici stvarali od početaka moderne do današnjih dana. Povod priređivanju ove tematske izložbe globalni je problem hrane koji je već dugi niz godina nerješiv. Autori su izložbe, stručne koncepcije i postava izložbe ravnateljica Umjetničkoga paviljona Jasminka Poklečki Stošić i ravnatelj Galerije umjetnina u Splitu Branko Franceschi. Izložbom su željeli potaknuti svijest o globalnom problemu koji je, kako pokazuju podaci i statistike, prisutan i u Hrvatskoj.

Iz postava izložbe u Umjetničkom paviljonu / Snimio GORAN VRANIĆ

Ljudi i danas umiru od gladi

U ovo naše doba, u bogatom i manje bogatom svijetu, proizvodi se golema količina hrane, no unatoč tome velik broj ljudi u svijetu gladuje pa i umire od gladi. Nisam dva dana mogao spavati od muke, jada i bespomoćnosti, kada sam na televiziji vidio prizore djece od tri do sedam godina kako bespomoćno leže na zemlji, u grču i agoniji, čekajući stravičnu smrt od gladi. U plač me natjerao prizor sedmogodišnje djevojčice kako leži na bolničkom krevetu. To mršavo tijelo, praktički kostur, lijepo lice i velike tamne prestravljene, prazne oči nikada neću zaboraviti. A onda je reporterka rekla da je to posljednja snimka jadne djevojčice, jer je sat poslije umrla. U Jemenu. U 21. stoljeću! Paradoksalno je da se danas u velikome broju zemalja dnevno baci na stotine tisuća tona hrane, dok istodobno u drugim zemljama ljudi umiru od gladi ili su pothranjeni (u Jemenu, Africi, možda i u nekim siromašnim zemljama Južne Amerike i Kariba, poput Haitija (najsiromašnija zemlja na svijetu) ili Venezuele. I to sve zbog pokvarene politike, sebičnih interesa velesila, izazvanih ratova i sličnih gadosti, koji samo svakodnevno dopisuju opću povijest beščašća (J. L. Borges). Tu ni napori svjetskih humanitarnih organizacija ne mogu ništa.

Kada se pogledaju podaci koji svjedoče o broju gladne djece i odraslih ljudi, dolazimo do porazne činjenice da se ništa bitno početkom ovog stoljeća nije promijenilo glede rješavanja globalnog problema gladi. Prema podacima Ujedinjenih naroda nešto malo manje od 520 milijuna gladnih i pothranjenih ljudi živi u Aziji, oko 257 milijuna istih takvih nesretnika ima u Africi, dok oko 39 milijuna ljudi u Južnoj Americi i na Karibima živi s nedostatnim količinama hrane. Upravo su te krajnosti ponukale autore izložbe da se angažiraju i o globalnome problemu hrane progovore izložbom.

Suradnja brojnih stručnjaka

Naslov izložbe referira se na legendarnu izjavu pripisanu francuskoj kraljici Mariji Antoaneti: „Ako nemaju kruha, neka jedu kolače.” No nikada nije dokazano da je kraljica nešto tako bahato i cinično izjavila. Teško da bi jedna odgojena, obrazovana, kultivirana, profinjena i humana kraljica, kći austrijske carice Marije Terezije, odgojena na bečkom dvoru, pojmu kulture, izjavila nešto tako cinično. Prije će biti da su francuski revolucionari, rulja i svjetina koja mrzi sve što im je nedohvatno, a to je viša klasa, izmislila u propagandne svrhe slavnu kraljičinu izjavu. Uostalom, ljupka dama tragično je završila svoj mladi život. Okrutno je smaknuta. Odrubljena joj je glava na giljotini, kao i 30.000 aristokrata i plemića. I kralju. Zbog mržnje. Tekstove u izložbenom katalogu napisali su razni stručnjaci, uz hrvatske i francuske povjesničare umjetnosti (Tonko Maroević, Pierre Stépanoff, Suzana Marjanić) pridonijevši širem kulturološkom shvaćanju hrane u suvremenoj civilizaciji. To su: Aleksandar Durman s Odsjeka za arheologiju, Meri Tadinac s Odsjeka za psihologiju, Aleksandar Štulhofer s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Miljenko Ernoić (doktor agronomskih znanosti) i gastronomski stručnjak i književnik Veljko Barbieri.

Za potrebe izložbe umjetnine su posuđene od splitske Galerije umjetnina, Moderne galerije, Muzeja suvremene umjetnosti, Laube i Zbirke Roglić iz Zagreba, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Iz Muzeja Hrvatskog zagorja – Muzej Staro selo Kumrovec posuđena su drvena zaprežna kola za instalaciju Brace Dimitrijevića, a neka su djela posuđena od privatnih vlasnika te od samih umjetnika.

Izložba obuhvaća radove s motivom hrane koje su domaći umjetnici stvarali od druge polovine 19. stoljeća do danas, u svim medijima u kojima se realizira novovjekovno vizualno stvaralaštvo – od tradicionalnih likovnih disciplina slikarstva i kiparstva do fotografije, videa, instalacije i interaktivnih sadržaja. Riječ je o 55 autora koji su, svaki u svojemu vremenu, ostavili i ostavljaju neizostavan trag i utjecaj na hrvatskoj likovnoj sceni. Zahvaljujući djelima koja tematiziraju hranu vidimo da je umjetnost sastavni dio svakodnevnoga života, i to od davnina jer je motiv hrane u umjetnosti već od paleolitika. Naš se davni predak dovijao različitim načinima kako osigurati dobar ulov. Jedan od njih bio je i slikanje željenog motiva svojega lova na zidovima špilja i pećinskih skloništa. Lovac umjetnik paleolitika slikao je svoju hranu te njegove slike u špiljama svjedoče o jedinstvenom fenomenu – pojava vizualne umjetnosti kod čovjeka paleolitika označava i prvo likovno tematiziranje hrane, odnosno mrtvih priroda. Trenutno nas na Zemlji ima oko 7,6 milijardi, a ukupno se proizvede hrane za 20 milijardi ljudi. Kako je onda moguće da je, prema podacima UN-a, 2017. u svijetu bilo više od 820 milijuna ljudi koji su umirali od gladi ili pothranjenosti. Riječ je o tome da hrana nije ravnomjerno raspoređena, da je u nekim zemljama ima na bacanje, a u drugima je nema uopće. Nije to samo crna statistika, nego sramota društva 21. stoljeća.

Nitko nije izostavljen

Izložba se može podijeliti na prizore ljudi s hranom: Vjekoslav Karas slika Rimljanku s narančama, Miroslav Kraljević Djevojku s košarom voća, Josip Račić Majku i dijete, Juraj Plančić Dječaka s voćem, Milivoj Uzelac Autoportret s krastavcima i U atelijeru (1920), Ivo Režek Interijer s likovima koji sjede oko stola, Josip Vaništa Buhtlu i Kremšitu, a fotografije snimaju Mario Kučera: Igor s glavom sabljarke, a Ivan Posavec Ribiča. Prizore s ribama na tanjuru ili pladnju slikaju Crnčić, Dulčić, Gecan, Ivančić, Medović, Plančić, Trepše, Vidović, Uzelac slika Škampe, a fotograf Josip Klarica glavu tune i glavu pijevca na tanjuru. Meso slikaju Becić (Mrtva priroda s fazanom i patkom, 1936, a na izložbi su i njegove slike Žena s djetetom / Dojenje i Seljački ručak ), Filakovac (Mrtva priroda s fazanom, 1939), Ivan Generalić (Očerupani kopun, 1954), Medović (Pileći batak na tanjuru, 1916), Motika (Iz klaonice, 1941–51), Tiljak (Meso) i Matko Vekić (Ovce koje se nisu izgubile, 2002/03). Voće i povrće slikaju Gecan (Nature morte, 1929), mrtve prirode Gliha (1952), Junek (1926/7), Herman (1929–30), Plančić (Voće u košari na stolu, 1929), Varlaj (1928), Vaništa (Vrganji), Tartaglia (1921); lubenice slikaju Kaštelančić (1942), Šohaj (Lubenice na kružnom stolu, 1998), od suvremenih slikara Bane Milenković (Mrtva priroda s lubenicama, 2002). Zlatko Prica slika Crveni čajnik, dok fotograf Mario Kučera snima Ljutu naranču, a Damir Fabijanić Rajčice.

Jedno je poglavlje izložbe bijeda. Nju predstavljaju slika Marijana Detonija Prehrana (1925) i fotografije Zorana Marinovića podjele kruha u sirijskom Alepu. Pod obilje možemo svrstati Mašićevu sliku Ljetna idila (1883), Medovićevo Grožđe, Trepšeovu Lončaricu i od mladih slikara Sebastijana Dračića i njegovu golemu sliku Concentrated animal feeding operation s realistički slikanim prizorom mase hrane u supermarketu. Od suvremenih umjetnika tu je velika kremšnita Darwina Butkovića, Jabuka Vaska Lipovca, Marijan Crtalić s radom Yin, yang i Freud, Vlasta Delimar s fotografijama performansa Tražim ženu, riječka umjetnica Tajči Čekada s fotografijama i videom Veprica, Siniša Labrović s Receptom, performansom podjele graha siromasima kao u pučkoj kuhinji, Ana Hušman s videom Meršpajz (priprema zimnice), Vlado Martek s Agitacijom, Mladen Stilinović s instalacijom kolača na kruhovima Za Marie Antoinette (1968), Momčilo Golub sa skulpturom Alkemija kruha, fotografije Ivana Posavca Nostalgična, Berislave Picek Iznutrice (Mozak, Jetrica, Srce, Bubreg) i Mladena Tudora Zagreb II.

Ipak, izložbom dominiraju radovi Gozba Ljiljane Mihaljević i posebno bračko-trogirski kipar Matko Mijić s instalacijom Stol – dok smo čekali (1995–2019), s priborom, tanjurima, bocama i čašama koji djeluju kao arheološki artefakti. Svjetska umjetnička zvijezda Braco Dimitrijević u središnjem prostoru paviljona, pod kupolom, postavlja drvena seoska zaprežna kola prepunjena jabukama, a na vrhu je slika Jerolima Mišea Istočni grijeh, za taj rad posuđena iz obližnje Moderne galerije. To je rad iz slavne serije /projekta Tryptichos Posthistoricus, koji prema prigodi i izlagačkom mjestu Braco varira. Dijelovi triptiha uvijek su neko prijevozno sredstvo, plodovi prirode (limuni, naranče, kukuruz) te originalna, skupocjena slika iz muzeja u kojemu izlaže (Van Gogh u Amsterdamu, npr.).

Ideja je odlična, izložba je pazila da nikog od klasika i važnih hrvatskih umjetnika ne izostavi, a rezultat je prava hedonistička vizualna gozba! U slast.