O svijetu bez Beatlesa

Zanimljiva je premisa novoga britanskoga filma Yesterday, nastala u suradnji vrsnih filmaša, redatelja Dannyja Boylea i scenarista Richarda Curtisa. U toj glazbenoj romantičnoj komediji središnji su likovi mladi glazbenik Jack Malik (Himesh Patel) i njegova prijateljica menadžerica Ellie (Lily James). No kada se dogodi neobjašnjiv nestanak struje u cijelom svijetu, a njega pritom udari autobus, Jack nakon incidenta shvaća da je jedini koji se sjeća slavnih Beatlesa. A kako njegove izvorne skladbe nisu imale uspjeha, Jack počinje izvoditi njihove skladbe kao svoje i kreće na put prema svjetskome uspjehu. No na tome putu razdvaja se od Ellie, a pod skrb ga uzima uspješna američka menadžerica (Kate McKinnon). Jacka ipak muči savjest pa zbog preuzimanja tuđe glazbe osjeća sve veću krivnju, što dovodi do završnoga raspleta i osobnoga pročišćenja. Uspon Jackove uporabe skladbi The Beatlesa uslojava se činjenicom da ga za predgrupu poziva stvarni glazbenik Ed Sheeran, samoironičan odnos toga glazbenika prema genijalnosti glazbe liverpulskoga sastava usporediv je s odnosom Mozarta i Salierija, a izaziva i opasku o Ivanu Krstitelju i Isusu američke menadžerice makijavelističkih sklonosti.

Boyle i Curtis iskusni su britanski filmski autori. Boyle se s većim ili manjim uspjehom okušao u raznim žanrovima, u 1980-ima iz kazališta prešao je na televiziju, a sjajni filmski počeci obilježili su sredinu idućega desetljeća. Prvijenac Sasvim malo umorstvo (1994) te pogotovo Trainspotting (1996) smjestili su ga u fokus suvremenoga filma, a u nizu kasnijih naslova najvažniji je svakako nizom Oscara ovjenčan film Milijunaš s ulice (2008). Curtis je scenarist uspjele romantične komedije Četiri vjenčanja i sprovod (Mike Newell, 1994), te Ja u ljubav vjerujem (Roger Michell, 1999) i Dnevnik Bridget Jones (Sharon Maguire, 2001), listom izvrsnih filmova istoga žanra. Njihov uspjeh omogućio mu je i da se okuša u režiranju, a od tri dosadašnja naslova najkvalitetnija je svakako božićna romantična komedija Zapravo ljubav (2003).

Možemo se zapitati je li prva suradnja uglednih redatelja i scenarista s temom koja obuhvaća glazbu jednoga od najvećih rock-sastava svih vremena jamčila kreativni i tržišni uspjeh. Kreativni zasigurno nije u potpunosti dosegnut, a o tržišnome je još prerano suditi. Prvi dio filma doista obećava. Iskričavoga humora ne manjka, glumci su raspoloženi, scenarističke dosjetke primjerene, kulturološka ironija o tome kakav bi status glazba Beatlesa danas imala duhovite i precizne, a režija nadahnuta. No kako se polagano mijenja fokus filma, odnosno kako ironija sve više ustupa mjesto romantičnome segmentu odnosa središnjih likova, Yesterday gubi na oštrini, kontekstu kao i dinamici fabule. Dapače, u pomalo arhetipskom pitanju jesu li važniji uspjeh ili emocionalno zajedništvo koje urodi obiteljskom zajednicom, zbog protagonistova moralnoga ustroja jasno je kakav je završetak. A kako mu u razjašnjenju pomogne 78-godišnji John Lennon (Robert Carlyle), koji zbog činjenice da u tom unutarfilmskom svijetu Beatlesi nisu ni postojali (baš kao ni koka-kola, cigarete, rock-sastav Oasis ili Harry Potter) nije ubijen u atentatu potkraj 1980. u dobi od četrdeset godina, kulturološka ironija postaje apsurdnom.

Šteta je što su autori zastali u dubljoj razradi višeslojnoga konteksta, jer glumački je postav kvalitetno utjelovio likove, Boyle režira više nego zanimljivo uz blage stilizacije, a iako se izvedbe izvornih skladbi ne mogu nositi s originalima, ne nedostaje im šarma. I upravo je tu najveći problem filma. Jer utjecaj je Beatlesa nemjerljiv, ne samo u popularnoj glazbi od 1960-ih nego i u drugim vrstama umjetnosti te kulturi uopće pa samim time i u društvenim kretanjima. Kako ispravno ustvrdi sporedan lik liverpulske starice, „bez njih bi svijet bio mračnije mjesto“. Složene utjecaje i razvoj golema broja umjetnika nadahnutih njihovom glazbom u filmu se tek naznačuju u jednom primjeru. A s obzirom da usprkos osobnoj ravnoteži središnjih likova nema i povratka na ravnotežu značenja Beatlesa u povijesnom smislu, potpisnik je ovih redaka iz kina izašao s osjećajem praznine zbog nedostatka popravka toga unutarfilmskoga konteksta.