Nova čitanja Glembajevih

Ingeniozna Krležina drama prepleta ljubavnih, strastvenih i političkih mreža, Gospoda Glembajevi, prvi dio dramskoga glembajevskog ciklusa o odioznoj glembajevštini inspirativna je za mnoge redatelje, dramaturge, glumce i kazališne estetike: nudi raznovrsne mogućnosti čitanja i razgranatu paletu razotkrivanja skrivenih kodova uma i nagona. Zagonetke i tajne Barboczyjeve legende o ubojicama i varalicama, imaginativno smještenima u genealoško stablo koje započinje međimurskim kmetom, a poslije mlinarom slobodnjakom Ignacom Glembajem oko 1750, koji se oženio kćerkom čizmarskog majstora iz Velike Kladuše, Terezijom Forgacz, a završava ludnicom u koju odlazi Leone, kao i rođenjem novoga Leonea Glembaja iz Leoneova braka s baronesom Beatrix, Angelikom, Branko Brezovec dekodira kao dramu strasti i pomaknutih te psihotičnih odnosa.

Mislav Čavajda kao izvrstan Leone, okružen zborom psihotičnih i neurotičnih glasova / Snimio SAŠA NOVKOVIĆ

Krleža svoj prozni ciklus o Glembajevima započinje pitanjem: „…. a kamo idu zapravo ti Glembajevi, i koja je zapravo svrha tog njihovog obiteljsko-organiziranog kretanja preko ovih naših žalosnih provincijskih prilika?“ Branko Brezovec, redatelj i adaptator, sa svojim je suradnicima, skladateljem Stankom Juzbašićem, scenografkinjom Ivanom Knez, kostimografkinjom Suzanom Brezovec, kao i s Tomislavom Maglečićem, Brankom pl. Pucekovićem i Ivanom Marušićem Klifom, koji su kreirali svjetlo, ton i projekcije u predstavi nastaloj u produkciji Eurokaza i u suradnji s Teatrom poezije i Festivalom Miroslav Krleža uspostavio posebne silnice organiziranoga kretanja u naoko malenu prostoru. Za kazališno gledanje prilagođena ambijentalna terasa pokraj Krležine kuće, tj. stana u kući na Gvozdu, koja, čini se, služi samo kao statično amblematsko mjesto, scenskim rekvizitarijem postaje fiktivni salon, ali i prostor podsvijesti. Pomicanjem konstrukcijskih panoa rastvaraju se nove dimenzije i oblikuje salon, kuća, Zagreb, Mirogoj; dojmljiva su rješenja koja sugeriraju prostornu skučenost, ali i zatvorenost dramskih osoba, uz jasnu asocijaciju na smrt, lijesovi koji se okreću okomito svojom unutarnjošću prema publici; u te lijesove ulaze glumci kao u kupaonicu, knjižnicu, sobu, svjetlom i projekcijama stvarajući novu prostornost. Posebnosti su Brezovčeve režije segmentiranje teksta i prostora, kao i njihova nova preslagivanja, scenska fragmentiranost, metatekstualnost i interpoliranost projekcijskih i glazbenih, opernih segmenata u predstavu.

Glumci su disciplinirani u pokretu i glasu (pretiho govorenje treba pojačati), usmjereni jedan na drugoga, organizirani u kretnjama i redefiniranju prostora (uz pomoć Proletera: Mario Strecha, Ivan Sirotić Grof). Precizno se kreću u manjim prostorima, pokretima dodatno oblikujući odnose. Zlatko Burić Kićo, prošlogodišnji akter izvrsne predstave o prerano preminulu Željku Zorici Šišu u Teatru &td, dao je novoga Nacija Glembaja, ozbiljnog, posvećenog, čistog u dikciji i artikulaciji, predanog u emotivnim odnosima, zanimljivog. Domagoj Janković glumi Barunicu Castelli-Glembay, ne pokazujući znakove grotesknosti kakve znaju implicirati glumci u ženskim ulogama i kostimima. Decentno i samozatajno, barunica tako pokazuje muški princip manipulativnosti i makijavelijevskoga probijanja kroz život. Suzana Brezovec glumi sestru Angeliku Glembay samozatajno, a Silberbrandt Roberta Španića ne povlači se ispred Glembajevih u svoje odaje, dosljedan je i sugestivan informator i propovjednik. Mislav Čavajda Leone je Glembay, doktor filozofije, slikar i povratnik u glembajevsku kuću, rastrzan između oca i majčine obitelji Danielli, umjetnosti i organiziranoga života, precizan u govoru, pogledu, kretnji, dalek u kontemplacijama, zapitan, ogoljen. Mislavu Čavajdi kao glumcu ništa nije problem i u gotovo svakoj ulozi otvara svoje glumačke potencijale, ostavljajući ipak nekodiranom tajnu svojih malih dramskih i kazališnih svjetova. Zato ne iznenađuje što je provodni motiv u zborskim dionicama predstave Leoneova misao koja ga progoni: „Mutno je sve to u nama.“ Svenazočni motritelj Oliver je, u zanimljivoj interpretaciji Pavla Vrkljana, kao i Leone, slikar i crta i pokazuje publici dadaističke portrete ili grafitne ironizacije svojih ukućana.

Predstava (nakon kašnjenja) počinje začudno, glumci u teškim uvjetima dugo drže tenziju i fokusiranu emociju, ali nepotrebno je duga, tako da se posljednji dio gotovo rasplinuo, a trebalo je tekst samo još malo reducirati. Premda se glumci iznimno trude prenijeti Krležinu riječ i misao, nisu ujednačeni. Dijelove koji se događaju na podu trebalo bi podignuti ili prerežirati kako bi svi gledatelji mogli vidjeti listanje velike knjige s povijesti Glembajevih, fotografijama i izrescima iz novina; dojmljivo rješenje: knjiga postaje i kofer, tajna kutija, sef zagonetki. Sve je redateljski precizno osmišljeno, postavljeno i realizirano, na koferima koje pakira u jednom trenutku spava Leone, telefon je na posebnom mjestu, riba koju sanja Leone postaje malen provodni motiv (uz udicu kao dosjetku), postoji i starinska vaga „koja je uvijek vagala krivo“. Leone se tušira u maloj kupaonici u predstavi, jer na kraju drame progovara Angeliki: „Glembajevski imperativ, taj me je svladao i ja sam se zaprljao u svojoj vlastitoj krvi. Sve je to kaos, draga moja dobra Beatrice! Sve je to tako strašno!“

Iako su je gledatelji na premijeri primili dosta mlako i s većim brojem raznovrsnih glasnih komentara, a razlog mogu biti i velike vrućine i skučeno gledalište, Brezovčeva predstava Gospoda Glembajevi donosi nova čitanja i preispitivanja Krležina teksta, nove Glembajeve.