Muzealizacija književnosti?

Izdaleka i na neviđen tekst, naslov novoga romana Josipa Cvenića mogao bi usmjeriti pokojeg čitatelja na pomisao da se iskusni osječki pisac upustio u pokušaj oživljavanja jednog žanra vrlo popularna u engleskoj književnosti potkraj 18. stoljeća – gotskog romana. No Cvenić, recimo odmah, nije imao na umu tako radikalan i svakako upitan eksperiment kad je poželio pisati o sudbini jedne grofovske obitelji na krajnjem istoku Slavonije. O tome koji su ga razlozi potaknuli na pisanje Sablasti nad dvorcem pisac je redovito govorio na predstavljanjima svoje knjige.

Izd. Matica hrvatska, Ogranak Osijek, 2018.

Neposredan poticaj autoru bila je velika višemjesečna izložba Valpovački vlastelini Prandau–Normann priređena u prvoj polovici 2018. u Osijeku i Valpovu te objavljivanje bogato opremljene monografije istoga naslova. Riječ je o obiteljima baruna Hilleprand von Prandau i grofova von Normann-Ehrenfels, koje su posjedovale dvorac/utvrdu u Valpovu i upravljale valpovačkim vlastelinstvom od 1721. do 1945; o velikašima koji su igrali istaknutu ulogu u hrvatskoj politici, gospodarstvu i kulturi, a nakon Drugoga svjetskog rata trajno napustili Hrvatsku. Pogovor romanu o tom povijesnom okviru i odgovarajućim genealoškim podacima u vezi s dvjema velikaškim obiteljima napisala je Marina Vinaj, stručnjakinja koja je, među ostalim, objavila i znanstveni rad o knjižnici grofice Julijane Normann, naslovivši ga indikativno „ogledom o ženskoj knjižnoj zbirci“.

Što se drugih poticaja tiče, autor romana iznosi i činjenicu da je povijest njegove obitelji povezana s Valpovom: roditelji su mu rođeni Valpovčani, djed Stjepan bio je u službi grofova Normann (kapetan svečane postrojbe pandura), a njegov je otac također pomagao u valpovačkom dvorcu. Cvenić među stimulanse za pisanje uvrštava i jedan neobičan, kojim literarno vrlo efektno otvara svoj roman. Citirajući enciklopedijsku definiciju zvuka, u kojoj se kaže kako se on širi kroz različite medije i kako ti mediji (pa i kruti) zvuk upijaju, narator obavještava da su tek u novije vrijeme stručnjaci u jednoj staroj crkvi otkrili molekule zvuka u zidovima, uz komentar kako su očito „svakodnevno satima ponavljane molitve ostavile traga“. Pa zaključuje: „Tko zna slušati zidove, saznat će mnoge priče dvorca u Valpovu“. Ali čitatelj historiografske metafikcije, koji istovremeno posjeduje svijest o izmišljenosti izmaštanog i spoznaju da je roman dijelom utemeljen na stvarnim događajima, tu dolazi na nesigurno tlo jer često ne zna gdje iz zone činjenica pripovjedač prelazi u zonu mašte i obrnuto. A u roman uvedena legenda o djevojci koja noću moli gosta dvorca da je izvadi iz zida stare tvrđave i pokopa na groblju (kao da nečega od gotskog romana tu ipak ima…), naknadnim se komentarima i interpretacijama sasvim dobro uklapa u tekst.

Autor Sablasti nad dvorcem doista se u realizaciji romana u velikoj mjeri oslanjao na izložbu muzejske i arhivske građe dviju valpovačkih vlastelinskih obitelji, o čemu će se čitatelji lako osvjedočiti. Potvrdila je to na svoj način i autorica pogovora knjizi Marina Vinaj na predstavljanju Cvenićeva romana kad je „pozdravila ovu muzealizaciju književnosti, jer spominju se stvarne knjige, umjetnine, slike, magazini i novine iz tih vremena. Oživljavanjem povijesnih likova oni postaju tumači valpovačke, ali i hrvatske zbilje početka 20. stoljeća.“ Protagonistima romana u goste s raznim povodima tako dolaze ugledne ličnosti javnoga i kulturnog života, a sa svakim od njih vodi se i rasprava o nekoj tada aktualnoj knjizi: s pjesnikom i požeškim gradonačelnikom Franjom Cirakijem, cinikom i napasnikom, razgovara se o Darwinovu Podrijetlu vrsta; s književnicom Jagodom Truhelka, dobrom prijateljicom, Julijana razgovara o Freudovu Tumačenju snova povjeravajući jedna drugoj intimne detalje iz života; s pedagoginjom i književnicom Josipom Glembay Julijana vodi pristojnu, ali prilično tvrdu debatu o njezinoj tužbi protiv Krleže i „pravu u umjetnosti“.

Naravno, književnost i muzejska djelatnost dvije su različite stvari, sa svojim zakonitostima i svojim integritetima, pa se Cvenić odlučio da u svom romanu obuhvati mnogo kraće vrijeme, tek prvu polovicu 20. stoljeća, i mnogo manje likova. Spomenimo samo glavne – groficu Julijanu i njezina muža grofa Rudolfa I. Normanna, ali i manju no vrlo zanimljivu rolu autorova djeda Stjepana Cvenića: priču o diskretnoj simpatiji prema grofici, na koju ona nije bila sasvim ravnodušna. Roman se sastoji od osam poglavlja: započinje smrću biskupa Strossmayera 1905, koja označava „kraj devetnaestoga stoljeća“, a završava na razmeđu 20. i 21. stoljeća dolaskom u valpovački dvorac nasljednika grofovske obitelji Normann zainteresirana za povrat vlasništva. Prostor i vrijeme između uvodnog i završnog poglavlja ispunjavaju grofova razmišljanja i reakcije na dva velika rata, raspad Austro-Ugarske Monarhije, radikalno promijenjene društvene i političke prilike.

Sablasti nad dvorcem – a one se javljaju iz rakursa i u predodžbi njegovih vlasnika – višestruke su, kako stoji i u naslovu romana. Prvi put velika se sablast javila uoči nadolazećega rata sa Srbijom; drugi put sablast rata Rudolf je osjetio kad je Hitler proizveo „ludilo oko nas“ – „osjećam kao da će sablast izaći iz zidova prema meni, a za njom hode sami kosturi“; Julijana na kraju rata, kad im je novi poredak sve konfiscirao i kad su joj najbliži završili u logorima, sluti najgore: „Ova sablast sa smrtnom lubanjom progutat će nas i uništiti.“

Kako čitati ovaj Cvenićev roman? Kad je čitatelj svjestan da su piscu neki okviri unaprijed zadani, a da u neke dijelove smije unijeti imaginaciju, lako će se dogovoriti sam sa sobom.