Multimedijalno slikarstvo

U red nekoliko izvanrednih izložbi priređenih u posljednja dva mjeseca na zagrebačkoj umjetničkoj sceni (od Galerije Studentskog centra i Francuskog paviljona s prezentacijama radova Deana Jokanovića, pa potom Damira Sokića i Mihaela Klanjčića, pa do izložbe Mirjane Vodopija u MSU-u) svakako treba istaknuti i izložbu Umjetnik sam dakle sumnjam Snježane Ban u Gliptoteci, koja je po mnogočemu neobična. Sam naslov koji nam se može učiniti odjekom i izvjesnom kompilacijom čuvenih izjava – one Descartesove „Mislim, dakle jesam“ i izreke „Sumnjam, dakle jesam“ pripisane svetom Augustinu – ne odaje naime da se ovdje nije riječ samo o misli vodilji izložbe nego i o nečemu što taj događaj čini većim od samo izložbe. Naime, izložba je ujedno prezentacija praktičnog dijela doktorskog rada pod naslovom Sumnja kao potencijal u suvremenom slikarstvu koji je mlada umjetnica, od 2011. asistentica, a od 2018. docentica Nastavničkog odsjeka Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, upravo obranila. Dajući nam svojim radom opširan povijesni pregled i teorijski ogled o temi koja nikomu nije strana, Snježana Ban izložbom je sadržaje sumnje uspjela predočiti na način u kojem se čitanje i gledanje slika stapaju u osobitu disciplinu koja pored mehanizama percepcije uključuje istančanu vizualnu kulturu, memoriranje, kao i provjeru vlastitih iskustava i znanja, ponudivši tako autentičan i izazov i doprinos suvremenom slikarstvu i aktualnom pojmu slikovnosti odnosno vizualnosti. Slika u horizontu sumnje Snježane Ban postaje začudno razvedena: sigurno je puno više od tradicionalnog slikarstva, ali – iako koristi mnoga klasična, manualna likovna sredstva, bez ikakva aktivnog utjecaja tehnologije – nedvojbeno nije manje od onoga što suvremena teorijska paradigma poznaje kao slikovni obrat (W. J. T. Mitchell), pri čemu mislimo na današnji život u svijetu medijskih slika. Nađemo li se naime pred radovima Snježane Ban u Gliptoteci, dovest ćemo u pitanje uvriježene disciplinarne termine kojima raspolažu recentne teorije slike i slikarstva, ali nas to neće spriječiti da se s lakoćom prepustimo znatiželji koju je ovakva manifestacija slikovitosti, s nemalom dozom duhovitosti, sposobna u nama pokrenuti. Ovo je slikarstvo koje je multimedijalno i bez korištenja tehnoloških medija. To su slike u samo dvije dimenzije, ali one nam se obraćaju višedimenzionalno, složenošću tehnika proizvođenja vidljivosti kao i kompleksnim novim viđenjima.

Iz postava izložbe u Gliptoteci HAZU / Snimio DAMIR FABIJANIĆ

Varijacije pojma sumnje

Motivaciju za temu sumnje Snježana Ban našla je u vlastitoj stvaralačkoj krizi, koju je odlučila odmjeriti s iskustvima umjetnika i teoretičara u povijesti i sadašnjosti te istražiti aspekte koji sumnju čine gotovo nezaobilaznim, a time i posebno vrijednim dijelom stvaralačkog iskustva, u kojem su živa saznanja i promišljanja situacije suvremene umjetnosti, poglavito pozicije slikarstva, imala prednost pred iznalaženjem konačnih formula uspjeha. Nudeći nam primjere, razloge i varijacije pojma sumnje od antike do danas u istoj onoj raznolikosti (isključivo vlastoručne, manualne!) obrade i s likovnih pristupa kojima je temu predočila – Snježana Ban dovela nas je izložbom u situaciju da svaki uobičajeni vid razmišljanja i o slikarstvu i o slici i njezinim značenjima i mogućnostima uistinu iznova preispitamo u njihovim negativnim inačicama (neslikarstvo, neslika, nijekanja značenja) i tako dopremo do otvorenosti definicije onoga što umjetnica sama naziva „prošireno polje slikarstva“. A to polje ne karakterizira modernistička težnja inovaciji, pa ni suvremeno „postmedijalno stanje“ (Rosalind Krauss), nego je ovdje sasvim nova preraspodjela očišta na sve ono već poznato, iako nerijetko već zaboravljeno.

„Sumnja nas oslobađa predrasuda...“ samo je jedan od mnoštva citata i iskaza koje možemo naći na slikama. Zidna formacija sastavljena i složena od petnaestak, u različitim dimenzijama izvedenih pojedinačnih, ali i sadržajno i formalno povezanih radova čini cjelinu Karta sumnje, koja je središnji eksponat jednog uzdužnog zida u dvorani Gliptoteke, dok se nasuprot tome pridružuje friz manjih formata pod naslovom U ogledalu, gdje su pokazani deseci interpretacija sumnje kao inačice tradicionalne teme autoportreta, te tri grupe s radovima skromnijih dimenzija u kojima prevladava tema Prst sumnje, asocirajući prizore biblijskog motiva nevjernog Tome (lišenih religioznih primjesa), što nastavljaju i ističu i tri prostorom raspoređena samostalno stojeća objekta u funkciji putokaza, dok su izdvojeno prezentirana tri veća pojedinačna rada. U svim prezentiranim spojevima i cjelinama slika–tekst, u vizualno-lingvističkim mikro- i makrostrukturama zbunjujuća je fluidnost kroz koju konkuriraju red i nered; organiziranost i opuštenost; promišljenost i igra... S jedne strane pomno odabrana i zavidna količina ponuđene građe – što u slikovnom, što u tekstualnom obliku, a s druge strane dojam neobaveznog i labave izrade: na platnima, dijapanu ili papiru nižu se rukom pisani naslovljeni segmenti rada, pitanja umjetnice i citati – izreke, misli filozofa i umjetnika raznih provenijencija i razdoblja, od kojih se u raznim smjerovima protežu raznobojne, duže i kraće, lijepljene strelice preko vidljivih praznina između pojedinačnih slikanih površina, sežući do fotokopiranih i fotografiranih reprodukcija likova autora ili izabranih umjetničkih djela (ne nužno i ne samo iz područja slikarstva!), pozicioniranih u polja domišljatih slikarskih intervencija (slikanja i podslikavanja u rasponu od finijih duktusa do pastoznih gesti), u razgranatim crtežima, grafikama ili kolažima koji ne skrivaju svoje podrijetlo ni onda kada su prepuni znakova i tragova iz nekih bivših publikacija ili odbačene ambalaže. Nerijetko svinuti rubovi pojedinih dionica izrađenih papirom, nabori, nepravilnosti i neravnine ne samo da ne umanjuju preglednost, nisu smetnja, nego se nameću kao planski raspoređeni unutar prikaza – i pojedinačnog, i onih složenih u veće formacije grupirane po principu razlaganja teme sumnje na poglavlja prema tematskoj raščlambi.

Usprkos kompleksnosti teme i ozbiljnosti kojom ju je umjetnica istraživala, promatrajući sumnju u oblicima od dvojbe i nesigurnosti, preko skepse, ironije i melankolije sve do očaja, a upućujući pritom na mišljenja hermeneutičkih, povijesno-umjetničkih, semiotičkih i fenomenoloških podrijetla, ona u radu ipak nije propustila kontinuirati svoj – u međuvremenu prepoznatljiv – umjetnički slikarski pristup prožet inventivnim i nepretencioznim izradama i raznolikošću materijala te nemalom dozom humora i ironije. Ista su to obilježja koja su najavljena već od prvih samostalnih izložbi Snježane Ban, od posebno dojmljive instalacije Rastaju se Gilbert i George 2007. u Galeriji Karas, radom koji ni 2010, kada je uvršten u izložbu glasovitog umjetničkog para u Muzeju suvremene umjetnosti pod naslovom Jack Freak Pictures nije bio izgubio ništa od svoje intrigantne duhovitosti, zbog čega je bio zapažen i među eksponatima skupne izložbe Dimenzije humora (2012/13). Karakterističnost i specifičnosti njezina rano zrela umjetničkog pristupa pribavili su joj već na početku karijere mnoga priznanja te nimalo ne iznenađuje da je izlažući na više samostalnih i skupnih tematskih izložbi u zemlji i inozemstvu Snježana Ban 2006. nakon Nagrade Hrvatske gospodarske komore za uspješan rad tijekom studija na ALU Sveučilišta u Zagrebu, nagrađena i Velikom nagradom 28. salona mladih i drugom nagradom Erste banke (Erste Fragmenti). U svjetlu tih činjenica, a u sprezi s izložbom Umjetnik sam, dakle sumnjam pohvalne riječi u zaključku Povjerenstva za obranu njezina doktorskog rada s temom sumnje ne izgledaju nimalo pretjerane kada Snježanu Ban opisuju kao umjetnicu koja je „pokazala svu ozbiljnost izazova koji si je postavila i odgovornosti prema zadaći koja postaje dio jednog prepoznatljivog sustava“, i to zato jer je kreirala rad kao „živo tkivo, razgranato, čvrste strukture, a opet dobronamjerno otvoreno gotovo svakom karakteru“, rad koji se „dokazuje zavidnom uvjerljivošću“.

Uvjerljivim se jednako javljaju pitanja koja iskrsavaju na planovima slika (poput ¨Što fenomen sumnje znači za umjetničko djelo i stvaralačke procese?¨; ¨Što znači sumnjati danas…?¨ ili ¨Može li sumnja biti vidljiva?¨) koliko i poveznice koje se iz takvih pitanja granaju, ne tvrdeći istinitosti nego potencijale.

Odnos moderne i postomderne

Premda ukazuju na status vječnih zagonetki, pitanja koja radom o sumnji postavlja Snježana Ban nisu izvan povijesti, jednako kao što ni jedna drukčija medijska interdisciplinarnost njezina djela ne dokazuje ravnodušnost spram medijskih specifičnosti niti nivelira umjetničke discipline. Dapače, Banova vještom razradom diferencira raznolika likovna sredstva suočavajući se s brizantnim pitanjem o odnosu epoha moderne i postmoderne, čemu joj odabrana tema sumnje uvelike koristi kako bi ukazala na kontinuitet umjetničkih vrijednosti kroz dokumentiranje neprekinuta interesa za sumnju, kako umjetničkog tako i teorijskog. Iako polazi od vlastitog iskustva stvaralačke krize, ona ne zapada u subjektivizam naracije, niti podliježe relativiziranju, premda s lakoćom prelazi s modernističkih primjera koji dokazuju sumnju na suvremena razmišljanja, poput onoga Hala Fostera, koji u neizvjesnosti vidi „dominantno ozračje i temeljnu osobinu umjetnosti u prvim desetljećima dvadeset i prvog stoljeća (...) pri čemu je društvena neizvjesnost na umjetničkom planu još udvostručena.“ Isti teoretičar tvrdi kako „Mnoga djela koja se tiču nesigurnosti demonstriraju vlastito stanje rascjepa, manjak općeg značaja, metoda i motivacija“, pri čemu se „nesigurnost kao konstitutivni element mnogih umjetničkih radova u ponekim radovima iz slabosti preobražava u poželjnu pojavu“ (Hal Foster, 2009. Precarious, Artforum International). Takvim promišljanjima suvremene situacije umjetnosti sumnjogledi i sumnjovidici Snježane Ban nesumnjivo daju afirmativno utemeljenje.

Bilo da poseže za citatima filozofa ili umjetnika, povjesničara ili literata Banova uvijek pronalazi neobične dijaloške spone kojima pobuđuje zanimanje promatrača/čitatelja otvarajući sasvim neočekivane asocijativne mogućnosti, koje prepušta pojedinačnim interpretacijama na strani recipijenta, a s druge strane time komunicira i vlastite interese umjetnice slikarice: Ugledamo li rad suvremenih konotacija o konzumerizmu I shop therefore I am Barbare Kruger pored citata „Mislim dakle jesam“ i reprodukcije portreta Descartesa koji je napravio Frans Hals, nećemo se toliko zbuniti, koliko ćemo sumnjičavo početi preispitivati vlastitu sposobnost sagledavanja tih veza. Bilo da citira Platona ili Gustona; Freuda ili Kippenbergera, Duchampa i Catellana; Descartesa, Kierkegaarda i Sedera ili Andrića, Krležu i Kunderu i mnoge, mnoge druge – Snježana Ban ne samo da dovodi njihove odabrane stavove u vezu, već uspijeva time navesti i na zaključke, pa i pitanja, izazvati nedoumice i iznenađenja koji sežu izvan opažajnog/čitljivog polja iskaza. Ta istovremena otvorenost i napetost odnosa slike i teksta prenosi se u prostor instaliranih i ležerno kolažiranih grupa radova potičući afirmativan stav i mentalnu mobilnost. Slikarski, grafički, fotografski i dokumentaristički elementi i postupci koje je umjetnica primijenila kako bi tekstualno i vizualno predočila svoj temeljit i ozbiljan istraživalački rad rezultirali su neobično svježim likovnim izričajem u obliku prostorno zahtjevna poliptiha koji nam daje uvid u neobično i uslojen i raščlanjen, inventivno konfiguriran duhovni krajolik – „imaginarni muzej sumnje“, kako umjetnica sama navodi. Dakle sumnjajući došla je ona do onoga izvjesnog, o čemu je Marcel Duchamp govorio: „Svojim kartezijanskim umom koji ne prihvaća ništa, sumnja u sve, tražio sam ono izvjesno, u što nije moguće posumnjati jer nije postojalo prije“ (Marcel Duchamp, 1964. u: Calvin Tomkins, Marcel Duchamp: The Afternoon Interviews).