Mačka

Vrijeme provedeno s mačkama nije protraćeno. Tako je, kažu, govorio Freud. Bila je, pripovijedali su mi, Mačka (dali su joj i takav nadimak) i rekli da joj nije bilo ravne; duga, bujna crna kosa, prošarana sjedinama, u spuštenom repu – preciozna intelektualka egzotična izgleda. A opet: nije imala ni brata ni sestre. Ni kučeta ni mačeta. Neee: mačku je imala. Catty, crno-bijelu.

Bila je duhovita, knjiški humorna (makar u isto vrijeme često i umorna), činilo se da zna zabaviti društvo vlastitoga ceha svojim pronicavim zamjedbama.

Još je kao mlada, u svojim kasnim dvadesetim, zapela za oko tada već ostarjelom profesoru, koji nije skrivao svoj pogled usmjeren prema njoj (ili njezinim grudima) na sastancima Odjela za francuski, pa je mislio, valjda, da ona to ne primjećuje ili da joj ne smeta ili da joj čak godi. Nije na nj reagirala. (Ni na ostale poput njega.) Poslije joj se osvećivao. Zastoj u karijeri. Klasika. „Čula sam za konzultacije na kojima poneki nastavnici sugeriraju svojim studenticama da im sjednu na koljena. To ih je uzbuđivalo, profesore mislim, a onda sam zaključila da ta situacija i nije tako rijetka, kako se nekima čini. I da su neke od tih curetaka (mojih tadanjih kolegica sa studija) s oduševljenjem odlazile rečenom profesoru na razgovor, katkad s razgolićenim ramenima i crnim čipkastim naramenicama na grudnjaku koji više nije bio u funkciji donjega već gornjega sloja odjeće. Nego, gospodarica sam, znate, jedne dvobojne mačke, crno-bijele, poput moje kose, pepper&salt. Takve su mačke obično ružne, izgledaju bolesno.“ Govorila je tako Mačka, ponekad uz biccierin pelinkovca, ponekad gladeći Catty u krilu. Za Domovinskog rata znala je nazvati, oko 10 navečer. Kako je razgovor protjecao, doimala se pripitijom, strožom, oštrijom (neki su tumačili kako se jedino u takvu stanju mogla nositi sa samoćom – u polumraku, pod svijećom, bez struje, bez kuhane hrane – kakva je tih dana bila rijetkost, pogotovu u domovima samaca). Samoglasnike bi otezala do iznemoglosti pa bi svaki njezin sugovornik rado bio spustio slušalicu (tada se to još moglo učiniti), u hladnoći, neizvjesnosti – nakon dvadesetak minuta iscrpljujućega slušanja njezinih nesređenih reminiscencija i vlastita nastojanja da zvuči uljudno, s vremena na vrijeme ponavljajući sugovornici „da-da“.

Bila je to fina žena: muškarcima bi se zasigurno spuštala vilica pred njom kao objektom žudnje u doba kad je bila mlađahna suradnica, a potom profa koja se bavila estetikom ružnoga kao književnopovijesnim fenomenom, što je po svemu sudeći bio predmet istraživanja samo mazohistima koji nisu pazili na svoje dostojanstvo i na ključni cilj: strelovito postizanje doktorata. A ona sama? Pa držala je do sebe, pazila na svaku pojedinost, pogotovu kad se spremala na izlazak: zimi bi se u burnim dalmatinskim jutrima ogrnula pomno čuvanim kaputom s uzorkom riblje kosti što ga je držala u stogodišnjem noninom ormaru zaštićenom kuglama od pamučne tkanine, ispunjenima cvijetom lavande i poškropljenima ružmarinovim uljem (a kaput je, što je više mršavjela, djelovao na njoj sve glomazniji i – tuđi); ljeti pak polako bi koračala, gotovo klizila, kroz kamene kale u lanenim haljinama, u sandalama rimljankama i pod slamnatim šeširom. Tanko i naizgled krhko joj tijelo kao da je izronilo iz stranica kakvoga staro- ili novozavjetnoga, kako bi rekli njezini kolege, discoursea. „Sjećam se davnih subotnjih večeri na nečijem balkonu, s pogledom na drevni grad, s čašom (od debeloga stakla, bez stalka) jeftinoga crnog vina u jednoj, s cigaretom u drugoj ruci, i gomilom uglavnom meni nepoznatih ljudi zakrabuljenih nikotinskim dimom. Sjećam se i dviju prodavačica i njihova šefa u mesnici preko puta moje zgrade prema kojima sam bila najčešće izrazito uslužna, možda pomalo gadljivo servilna, iako to nije bilo nužno. Ne znam zašto sam se tako prema njima ophodila. Moguće da bih ostavila što bolji dojam, kao osoba dostojna ljubaznosti, ogoljena vlastitom osamljenošću (koja je odjekivala unutar moga tijela, ali se širila, kao u koncentričnim krugovima, i izvan njega), pa da mi dadu jetrice za Catty. Ili zato što su to redom bili dobri i marljivi ljudi. Izlijevala sam tu svoju poniznost na blagajni, svakoga jutra, jer sam očekivala kakav-takav, u svakom slučaju ljudski razgovor, kakav nisam mogla voditi sa svojom Catty.“

I tako je to teklo sve do jednoga podneva kad se spustila do odmorišta pod mramornim – crvenim tepihom utišanim – stepenicama u secesijskom atriju zgrade našega instituta i nabasala na kolegu-uglednika, potencijalnog pročelnika, dvije-tri godine od nje mlađega (koji je stajao tamo, očigledno čekajući na praznim skalama upravo nju): nije mogla izbjeći susret s njim. Cereći se čestitao joj je rođendan (da, bio je travanj, zreli proljetni dan, nešto je mirisalo u hodniku, ovaj put neugodno: propuh je kroz širom rastvorene prozore donosio jorgovane ili narcise ili…), i na brzinu, u hipu, ovaj je provukao prste kroz njezinu toga dana raspuštenu kosu, a onda ju je poljubio, umjesto u obraz – u uho, ne može se reći improvizirajući, već proračunato; pritom se slina s njegova hrapava jezika razlila po ušnoj joj školjki, što ju je u trenu ispunilo osjećajem mučnine, a onda je sasvim hitro, dok se nije snašla, kolega položio dlan na lijevu joj dojku. Ona pak, zatečena, bez riječi, zinuvši, u zjapećem, praznom atriju koji je mirisao po otad mrskom joj cvijeću (koje više nikad neće kupiti u zadnjem redu na pjaci), kroz prazno stubište bez i jedne jeke ili natruhe žamora, ona je vrisnula: „Samo me još jednom takni, ti odvratni, gadni, perverzni stvore!“ I u tom času jedino što se u atriju instituta moglo čuti bila je pljuska (kojom ga je ošinula u dijelu mu lica između dvodnevne brade i sljepoočnice, pomalo nespretno, ali djelotvorno), koja se na lijevom mu obrazu doimala nekako pogodno simetrično stvarajući ravnotežu u odnosu na njegov desni dlan do maločas slijepljen s njezinom lijevom dojkom.

I potom se ona vrati u svoj stan pun suvenira s putovanja, kamo je odlazila sa sad već preminulim ljubavnikom koji to nikad u pravom smislu nije bio jer ga nije htjela za ljubavnika već muža, barem u početku (oduvijek je bila pomalo konzerva). I ona je svoj prostor, pa krilo svoje, kad se spustila u retronaslonjač iz sedamdesetih, tamo iz vremena ranih Stonesa, ispunila dlakavim pepper&salt klupkom, mekim i predućim, kakve su bile sve Baudelaireove mačke koje su mirisale i bile jedinom utjehom u danima i noćima mraka, hladnoće, tajaca između dviju detonacija što su dopirale s periferije Grada (s u upravnim spisima redovito otisnutim velikim početnim slovom), i dviju čaša crnoga vina. Jedino s Mačkom vrijeme nije protraćeno, pomisli ona i nasmije se vlastitoj igri nad Freudovim riječima. Amen.

Poznavah je tek godinu-dvije, i to ratne (u tim godinama bili smo bolji). Našli su je, nakon nekoliko dana. Sjećam se mise zadušnice u najmanjoj crkvi u srcu grada. Nisam primijetila da je religiozna pa ne znam u čijoj je službi bila ta kratka i jednostavna služba. I tko ju je naručio. Novopečeni pročelnik bio je nazočan. I rekao je par prigodnih riječi.

Epilog: Nevjerojatno je što neki ljudi sebi dopuštaju – (više) ne spominju MAČKU.

Helena Peričić rođena je 1961. u Zadru. Hrvatska je književnica, sveučilišna profesorica u trajnom zvanju, komparatistica književnosti i teatrologinja. Diplomirala je komparativnu književnost te engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zadru doktorirala je 1997. godine, gdje predaje na Odjelu za kroatistiku. Uz knjige, objavila je preko dvjesto radova.