Kajkavski Novi zavjet na svjetlu dana

Hrvatski jezik obiluje djelima nabožnoga karaktera, među kojima istaknuto mjesto zauzimaju evanđelistari, katekizmi i prijevodi Svetoga pisma, od kojih su neki objavljeni, primjerice Novi zavjet glagoljicom u Urachu 1562/63, Katančićeva Biblija na štokavskoj ikavštini 1831, neki ostali donedavna u rukopisu, kao npr. Kašićev prijevod Svetoga pisma (objavljen tek 1999) ili ovaj kajkavski Gusićev. Marom zauzetih istraživača rukopisnih zbirki, kakav je Alojz Jembrih, koji s mnogo žara istražuje i objelodanjuje kajkavske starine, svjetlo dana već su ugledala neka raritetna djela, primjerice kajkavski pravopisi, djela iz ostavštine Zrinskih.

Izd. Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima
i OMH u Ozlju, Zagreb, 2018.

Godine 2018. u izdanju Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima i sunakladništvu ozaljskog ogranka Matice hrvatske tiskan je prvi cjelovit prijevod Novoga zavjeta na kajkavskome književnom jeziku 19. stoljeća. Autor mu je Ivan Gusić, benediktinac pa potom svjetovni svećenik, a prijevod je dovršen prije 1821, odnosno prije Gusićeve smrti. Tekst je pisan ustaljenim morfonološkim kajkavskim pravopisom kakav je u Naputčenju za horvatski prav čteti i pisati iz 1808. Gusićev Novi zavjet priredio je za tisak Alojz Jembrih iz rukopisa. Kajkavsko jezično blago sabrano mukotrpnim prevoditeljevim poslom i naporom tako je postalo dostupno današnjim čitateljima i istraživačima – doduše, prekasno, jer kajkavski više nema onu ulogu koju je mogao imati u vrijeme kad je nastajao spomenuti prijevod, naime ulogu općehrvatskoga jezika. Tu je ulogu od tridesetih godina do kraja 19. stoljeća preuzela štokavska ijekavština, a kajkavski je donedavna bio uglavnom sveden na lokalnu uporabu. Danas Gusićevo djelo ima općekulturnu, književnojezičnu i biblijsku vrijednost kao dragocjen spomenik o živosti kajkavštine u naviještanju Božje riječi u Zagrebačkoj (nad)biskupiji i o učenosti nekadašnjih redovnika ili svećenika koji su bili kadri uhvatiti se ukoštac s tako zahtjevnim poslom kakav je prevođenje Svetog pisma.

Da bi mogao objaviti Gusićev u rukopisu sačuvan Novi zavjet, Jembrih je grafiju rukopisa morao donijeti u danas čitljivu obliku i cio rukopis unijeti u računalo da bi bio uporabljiv za objavu. Za takav posao zahtijeva se gotovo redovnička strpljivost, mirnoća, sabranost i posvećenost jer u takvu poslu nema brzih ni olako postignutih rezultata. Jembrih u uvodnoj riječi navodi načela kojih se držao pri pripremi teksta te zahvaljuje svima koji su pomogli da Gusićev prijevod konačno ugleda svjetlo dana.

Knjiga s uvodom obuhvaća ukupno 727 stranica, a od toga je 596 stranica sam prijevod Novoga zavjeta, na 23 stranice je glosarij uz kajkavski Novi zakon, na sedamnaest stranica su preslike Gusićeva rukopisa, a na kraju Jembrihov pogovor s osvrtom na važnost prijevoda Biblije za nastanak i razvoj književnih jezika te osvrt na poznate kajkavske lekcionare i evanđelistare, počevši s Vramčevom Postilom iz 1586, nastavljajući s Petretićevim Svetim evangeliomima iz 1651. sve do kraja 19. stoljeća, zatim je tu tekst o jeziku i slovopisu Novoga zakona i o zagrebačkom biskupu Maksimilijanu Vrhovcu, kojemu je djelo posvećeno. Uz uporabu kajkavskoga u liturgiji, u obrednicima i drugim knjigama, govori se i o kajkavskom u osobnoj pobožnosti – o molitvenicima. Knjiga završava kaziteljem čtejenja (kazalom čitanja), poslanica i čitanja na svece i u nedjelje kroz cijelu godinu te sadržajem. Slijedi literatura o kajkavskim djelima i na kraju tekst Zvonimira Kurečića o Kajkavskom jeziku u liturgiji Zagrebačke (nad)biskupije.

Gusićev prijevod sadržava sve novozavjetne tekstove. Osvrnut ćemo se samo na neke pojedinosti iz njih. Na početku prijevoda je Matejevo evanđelje – Knjiga pokolenja Jezuša Kristuša sina Davidovoga, sina Abrahamovoga. Tu je i svevremenska molitva: „Otec naš! Koj si na nebeseh: sveti se ime tvoje. Dojdi kraljestvo tvoje. Budi volja tvoja kak na nebu, tak i na zemlji…“ te Gospodarov poziv na pripravljenu gozbu, za koju neki „nisu marali neg odišli jesu, nekoji na selišče svoje, nekoji pak za terštvom svojem“. Odziv je gotovo kao i danas.

Markovo evanđelje slijedi tekst proroka Izaije – Ivan u pustinji krsti vodom i pripravlja put Gospodinu: „Bil je Ivan vu pustčini, i nazvestajuči kerst pokore na odpustčenje grehov… Jakši od mene, dojde za menum, kojega ja vreden nisem, poklekši razvezati remence obutelje njegove“. Gospodin dolazi i krsti Duhom Svetim. Čini čuda i približuje u prispodobama kraljevstvo nebesko svojim učenicima.

Slijedi Evangelium Jezuša Kristuša popisan od Svetoga Lukača. Tekst počinje s danima židovskoga kralja Heroda, najavom da će ostarjela Elizabeta roditi sina, i objavom anđela Gabrijela Mariji da će začeti i roditi Sina Božjega, na što ona uz dragovoljnu privolu izriče svoj hvalospjev: „Veliči duša moja Gospona i juhčeč poskakiva duh moj vu Bogu Zveličitelu mojemu.“

Ivanovo evanđelje počinje od početka svijeta: „Na početku bila je reč; i reč je bila pri Bogu, i Bog bil je reč ova bila je na početku pri Bogu (str. 215). Boga nigdo videl je kada. Jedinorođeni Sin, koj je vu naručaju Otca, on nam je nazvestil.“ Među ostalim Ivan donosi poznate slike izgona trgovaca iz Hrama te Isusovo prvo čudo u Kani Galilejskoj.

Čini apostolski (Djela apostolska) donose poznate tekstove o učenicima koji nakon Isusove smrti čekaju izlijevanje snage Duha Svetoga da krenu navješćivati evanđelje po svem svijetu i u Isusovo ime činiti čuda. Izabrali su si i pomoćnike da bi se oni mogli posve posvetiti navješćivanju riječi Božje i krštavanju u ime Isusovo: „Mi pak vu molitvi, ter vu službi prodekuvanja obstajali budemo.“

Donose se dalje sve Pavlove, Petrove i Ivanove poslanice (listi) te Jakovljeva i Judina poslanica. Prijevod završava Otkrivenjem – Očituvanjem Svetoga Ivana Apostola i Ivanovim svjedočanstvom: „I ja Ivan koj čul, ter videl jesem ova.“ U kraljevstvo nebesko neće ući mnogi, navodi Ivan, među njima oni „nesramežljivi, ljudomorci, i bolvančari, ter svaki koj ljubi, ter čini laž“.

Tekst obiluje nizom riječi, od kojih su mnoge i danas u kajkavskom u optjecaju (kinč, vnožina, seno, falat, varaš, blaznost, prodekuvat, najmenši, vučenik, temjan, mirha, steze, pleva, stanuval, zbantuvanja, kotrig, glas kričečega vu pustčini, akoprem, rastolnači, oprava, Vuzem, den svetečni Židovov…) te oblicima koji su tipični za kajkavski književni jezik, što mogu posvjedočiti njegovi istraživači i izvorni govornici.

Kakva je bila sudbina kajkavskih nabožnih i liturgijskih tekstova u 19. stoljeću? Odlukom konzistorija Nadbiskupskoga duhovnog stola iz 1874. u uporabi su čitanja, poslanice i evanđelja na štokavskom narječju, koje se postupno širilo po kajkavskim krajevima i istiskivalo i u Crkvi kajkavštinu. I ovaj cjelovit prijevod Novoga zavjeta, uz obilje svakovrsnih priručnika iz svih područja života, svjedoči o plodnom stvaralaštvu na kajkavskom književnom jeziku, koji se potvrđuje izrazno i sadržajno dostatnim i za najuzvišenije tekstove kakvi su biblijski.