Kafkijanski romaneskni diptih

Goncalo M. Tavares (1970) među najcjenjenijim je suvremenim portugalskim piscima. Autor je brojnih nagrađivanih romana, koje objavljuje u konceptualno zaokruženim ciklusima, stvarajući književni univerzum u kojem se bavi važnim pitanjima našeg vremena. Najpoznatiji je ciklus Kraljevstvo, sastavljen od romana Jeruzalem, Naučiti moliti se u tehničkom dobu, Jedan čovjek: Klaus Klump i Stroj Josepha Walsera. Tavares je smatran najizrazitijim baštinikom kafkijanske poetike, a upravo romani iz ovoga ciklusa očituju njegovu fascinaciju slavnim praškim piscem.

Prev. Tanja Tarbuk, izd. Vuković&Runjić, Zagreb, 2018.

Nakladnička kuća Vuković&Runjić nedavno je, po zamisli sama autora, u jednome svesku objedinila posljednja dva romana iz ciklusa Kraljevstvo u kojima se, na podlozi ratnih zbivanja, Tavares bavi problematizacijom dehumanizacije. Autor u predgovoru pojašnjava da je riječ o romanima čije priče imaju isto središte, a osim situiranosti u isti neimenovani grad i isto vrijeme (npr. naslovni junak drugoga romana Joseph Walser radi u tvornici vlasnik koje je sporedni lik prvoga romana) dodatno ih povezuje motiv rata u vrtlogu kojega se nađu junaci i gradić u kojemu žive. A kroz rat autor progovara o čovjekovoj inerciji, o zatvaranju očiju pred zbiljom, o kukavičluku i izostanku želje za otporom. Naime, kao što je Joseph Walser nemoćan pred strojem i svojim šefom i ne pokušava im se oduprijeti, tako i protagonist prvoga romana Klaus Klump, već na početku rata, ustrašeno ljubi neprijateljsku čizmu, doslovno, u sceni jakog simboličkog naboja i značenja.

Joseph Walser drastično je otuđen pojedinac, žrtva mehanicističkog društva, svijeta u kojemu vladaju strojevi i koji ljudima omogućavaju život jer radeći na njima zarađuju plaću. Junakovo kolekcioniranje različitih dijelova strojeva omogućuje mu iluziju nadmoći nad strojem; sakupljanje dijelova strojeva ohrabruje ga u osjećaju svoje cjelovitosti nad rastavljenošću stroja, ali ga i podsjeća da je taj stroj čovjek stvorio, i stroja ne bi bilo da sve te dijelove čovjek nije konstruirao i od njih stvorio funkcionalnu cjelinu. No to je skromna utjeha koju protagonist nije ni osvijestio, nego je tek instinktivno osjeća. Riječ je o egzistencijalističkome romanu koji propituje položaj čovjeka u suvremenu društvu, s antijunakom koji je u položaju višestruke podređenosti – egzistencija mu ovisi o služenju stroju, a na poslu i u životu podređen je šefu, u tolikoj mjeri da mu šef daje do znanja da ga supruga s njime vara, a on protiv toga ne može ništa poduzeti. Pritom su i hladnoća svih prema svima te nedostatak emocija i empatije odraz prevlasti tehnologije, diktature strojeva, koji nemaju svijesti niti emocija, niti im se čovjek emocijama može suprotstaviti ili bilo što postići. A ljudi, povodljivi, i s imperativom preživljavanja, u svijetu kojim vlada tehnologija, postaju nalik strojevima te nesvjesno konformistički počinju oponašati te mehanizirane vladare. Važnim motivom pritom se pokazuje antijunakova sklonost kocki, jer kockanju je u osnovi nepredvidljivost, što životu zasnovanu na rutini, na unaprijed zacrtanim planovima, vraća barem malo draži, draž neizvjesnosti i iščekivanja, draž nade u povoljan ishod igre, čega je akter lišen u životnoj zbilji.

Oba romana upozoravaju na dehumanizaciju društva, a dok roman Jedan čovjek: Klaus Klump to čini u kontekstu ratnih zbivanja i okupacije, u romanu Stroj Josepha Walsera dehumanizacija je apostrofirana u proizvodnim odnosima. Npr. kroz neravnomjernu i nepravednu raspodjelu dohotka kao još jednog simptoma dehumanizacije – materijalne podređenosti jedne kategorije ljudi drugima. Autor i to povezuje s ratom kroz lik industrijalca koji rat vidi kao sredstvo uspostave „podnošljivog kvantitativnog odnosa između naroda i elite“. Jer u ratu gine narod, a ne elita, i ta stradanja dobrodošao su način kako bi se „izbjegla mogućnost da broj siromašnih naraste do te mjere da njihova fizička snaga ugrozi moć novca“. Kroz tretman ženskih likova koje su žrtve silovanja u ratu, ali i prisiljene na prostituciju radi preživljavanja (u prvome romanu) autor ukazuje na dodatnu dimenziju dehumanizirajućeg učinka rata.

Ustrajavanje na racionalnosti i zatomljivanju emocija („Jedina mogućnost da budemo stalno racionalni jest natjerati emociju da se u svim prilikama zadržava na istoj razini“ – rečenica koju Walseru izgovara predradnik komentirajući njegov slabiji radni učinak nakon što mu stroj odsječe kažiprst desne ruke) također je simptom dehumanizacije – kroz utišavanje osjećaja, tj. onoga što nas čini ljudima – a u korijenu čega je pohlepa, podređivanje radnika profitu i djelovanje u korist poslodavčevih interesa. Kafkijansko je pritom već i protagonistovo ime Joseph, ali i njegova drastična alijeniranost, uz osjećaj bačenosti u svijet nad kojim nema kontrole ni utjecaja te radikalan osjećaj apsurdnosti života, što sve dijele protagonisti obaju romana. Sve to asocira na pripovjedni svijet Franza Kafke, čiji se likovi često doimaju marionetama, sudbina vođenih iz neke sfere onkraj zbilje, iz sfere nevidljivosti, od strane upravljačkih sila nedokučivih i nespoznatljivih, što je i način na koji oba Tavaresova protagonista sebe doživljavaju.

Riječ je o romanesknome diptihu hladna, distancirana pripovijedanja, filozofičnim, cerebralnim romanima koji unatoč sitnim stilističkim i strukturalnim različitostima (prvi roman osjetnije je garniran apsurdom i nekoherentnije strukture, dok je drugi kompaktniji, s fokusom na jednome liku) tvore zaokruženi koncept s tematsko-značenjskim žarištem u problematizaciji društvene dehumanizacije, u prvome romanu promatrane kroz prizmu rata, a u drugome u kontekstu proizvodnih odnosa, tj. odnosa između poslodavca i radnika te radnika i tehnologije.