Izniman i nesalomljiv grecistički duh

U dio mi pada da za oproštaj od profesora Križmana kao pročelnik progovorim nekoliko riječi uime njegova Odsjeka za klasičnu filologiju, na kojem je naš poštovani kolega proveo velik dio svojega dugog i plodnog radnog vijeka. Dužnost časna, ali istovremeno teška, jer, premda već dva desetljeća zaposlenik istog odsjeka i dalje stoji onaj isti oduševljeni student kojemu je Mate Križman zauvijek ostao profesor, filološki uzor i mjerilo ljudskih kvaliteta. Dužnost teška, kažem, ali možda ipak i prilika da, makar i prekasno, uime svojih kolega izgovorim ono što svi osjećamo: to su, dakako, riječi poštovanja i zahvalnosti za sve što je Mate, naš dragi profesor, mentor, kolega i prijatelj, ugledan stručnjak i nadasve humanist u najširem smislu te riječi, učinio za hrvatsku klasičnu filologiju i za naš Odsjek napose.

Mate Križman

A klasičnofilološki seminar Filozofskoga fakulteta u Zagrebu bio je i njegova Alma mater, u čijem se krilu našao po završetku Klasične gimnazije u Pazinu. Na fakultetu bi, kao zapaženi student, izborom svojih profesora nakon diplome 1958. odmah bio i ostao da ga tadašnja uprava Fakulteta nije diskvalificirala zbog ideološko-političkih razloga. Okolnosti su, tako, htjele da iznimno darovita mladog filologa pod svoje okrilje najprije primi Državni arhiv. Ondje se razvio u vrsna poznavatelja arhivske građe i ovladao različitim registrima neknjiževnog latiniteta, od srednjovjekovne kancelarije do jezika novovjekovnih saborskih akata. Postaje ubrzo i voditeljem Odjela za stariju arhivsku građu, a najznatnijim plodom desetljeća rada u Arhivu njegova su kasnija besprijekorno pripremljena kritička izdanja i prijevodi zahtjevnih srednjovjekovnih tekstova pulskog, zadarskog, dubrovačkog i varaždinskog statuta, odnosno urednička briga pri objavi osam svezaka zaključaka Hrvatskog sabora iz 18. i 19. stoljeća.

No, kao što čitamo u grčkih klasika – τὸ πεπρωμένον ἄφυκτον – „ono što je suđeno, neizbježno je“: godina 1971. vraća ga ipak u matičnu luku, na Fakultet, pa kao doktorand postaje asistentom i poslije docentom na Odsjeku za opću lingvistiku. Doktorirao je 1984. disertacijom Osobna imena na istarskim natpisima iz rimskog doba, poslije i objavljenom, u kojoj je na temelju polatinjenih imena na istarskom tlu otkrio ostatke jezičnoga sustava pretpovijesnih Histra i utvrdio njegovu srodnost s liburnskim. Objektivnost u pristupu i erudicija obilježavaju još jedan monografski znanstveni rad iz tog razdoblja, opsežno komentiran i dobro preveden izbor fragmenata grčkih i latinskih tekstova koji s različitih stajališta prikazuju Istru antičkoga doba. Usporedno Križman objavljuje i brojne radove u domaćim i stranim časopisima, o različitim temama iz indoeuropeistike, leksikografije i antroponimije. Godine pak 1992. s pozicije predstojnika Katedre za indoeuropsku lingvistiku kao izvanredni profesor dolazi na Katedru za grčki jezik i književnost svojeg matičnog Odsjeka za klasičnu filologiju, i na njemu će u zvanju redovitog profesora ostati sve do umirovljenja 2005.

I dok njegovi pisani radovi oslikavaju svu širinu filološkog talenta i znanstvenog interesa, zahvaćajući širok raspon od indoeuropeističkih rasprava, preko izdanja arhivske građe, do priređivanja i prijevoda književnih tekstova hrvatskih latinista, odnosno pripreme brojnih leksikonskih natuknica, u nastavnom se segmentu, u skladu sa svojim primarnim lingvističkim interesima, na Odsjeku usredotočio na kolegije iz povijesti grčkoga jezika. Studente je pritom upravo obasipao obiljem materijala što ga je sam pripremao i prevodio iz recentne, često slabo dostupne literature, a njegovo je tumačenje grčke historijske gramatike na impresivan način slušateljima otvaralo nove filološke horizonte jer se temeljilo na proučavanju pojedinih jezičnih pojava u širem indoeuropeističkom kontekstu. Nerijetko tek jedan stih, ili samo nekoliko riječi, poput spomenutog τὸ πεπρωμένον ἄφυκτον, školskog primjera odraza indoeuropskog prijevoja u grčkom za koji je profesor Križman naročito senzibilizirao svoje slušače, pretvarali su se na seminarima u polje dovoljno široko da se njegov talent i znanje razigraju do te mjere da i studenta postupno ali neizbježno pridobiju za jednako skrupulozan filološki pristup tekstu. U svakom se segmentu profesorova djelovanja u seminaru prepoznavala potpuna predanost struci, a dojam uvjerljivosti istovremeno je pojačavala jedinstvena i neponovljiva skromnost i samozatajnost njegova nastupa: kao da se u njemu utjelovila sama σωφροσύνη, ideal antičkih mislilaca. Sebe pritom nikad nije štedio, pa je na račun vlastita zdravlja, a na molbu Odsjeka, još čitavih deset godina nakon umirovljenja, sve do 2015, nesebično pomagao Odsjeku u izvođenju nastave, u opsegu u kojem je to činio i za radnoga vijeka. Odgojio je tako generacije grecista, a oni koji su imali privilegiju slušati njegova predavanja i pratiti njegov znanstveni rad ostali su trajno obilježeni njegovim filološkim utjecajem.

Silno je pritom poticajno i ohrabrujuće bilo gledati kako u njemu filološki genij i žar za istraživanjem novoga nimalo ne gasnu i kako je unatoč svim tegobama koje godine sa sobom nose sve to vrijeme zadržao onaj prepoznatljiv, suzdržan osmijeh, susretljivost i profinjenu duhovitost. Kabinet u kojem je radio još uvijek zovemo sobom profesora Križmana i teško će biti naviknuti se da ga u njoj više nikad nećemo sresti. Nažalost, neke su neumoljivosti ljudskoga postojanja jače i od sasvim iznimna i nesalomljiva duha kakav je krasio Matu Križmana. Τὸ πεπρωμένον ἄφυκτον – ono što je suđeno, neizbježno je: velika hvala i zbogom, dragi profesore!