Inteligentna zabava za sve uzraste

Nakon trećeg i možda najuspjelijeg nastavka izvorno Pixarova, a danas Pixar-Disneyjeva hit-serijala, čiji je prvi dio 1995. revolucionarno promijenio svijet animacije, tada mladu producentsku tvrtku prometnuo u najsnažniji motor suvremenog animiranog filma te proslavio genijalnoga Johna Lassetera, redatelj Josh Cooley te scenaristi Andrew Stanton (Život buba, Čudovišta iz ormara, Potraga za Nemom) i još neafirmirana Stephany Folsom imali su nezahvalnu zadaću. Oscarom i Zlatnim globusom za najbolji animirani film te Oscarom za najuspjeliju izvornu pjesmu Randyja Newmana ovjenčanu naslovu, koji je zaokružio trilogiju te ponudio za Pixar (ne baš i za pridruženi Disney) uobičajeno pametno napisanu, dinamičnu i ritmičnu priču koja obiluje zgodnim dosjetkama i duhovitim detaljima, nastavak zapravo i nije bio potreban. Film koji je, za razliku od prethodnih dvaju nastavaka, donio i znatno tjeskobnije motive i mračnije tonove, ponajviše zahvaljujući liku isprva naizgled simpatičnog plišanog medvjedića Maznog Zagrljajčića, koji se ubrzo pokazao tiraninom i zlostavljačem te je kauboja Woodyja, Buzza Svjetlosnog i ostale igračke doveo u smrtnu opasnost, inicijalnu storiju o igračkama priveo je kraju, bez potrebe za nadopisivanjem novih poglavlja. No s druge je strane bilo predvidljivo i posve očekivano da se zlatnu koku neće tek tako pustiti na miru, pa možda najviše iznenađuje to što je između dvaju nastavaka proteklo čak devet godina.

Film obiluje intrigantnim egzistencijalističkim i metaforičkim slojevima

John Lasseter, koji je u prvoj Priči o igračkama debitirao kao redatelj i scenarist u dugom metru, danas je aktivni producent (Izvrnuto obrnuto, Zootropola, Potraga za Dorom, Izbavitelji 2...), a na novim je Igračkama sudjelovao kao jedan od osmero autora izvorne priče. Suautor je priče i redatelj Josh Cooley, koji je tijekom protekla dva desetljeća na Pixar-Disneyjevim hitovima najprije posuđivao glasove, da bi se potom razvijao kao suautor storyboarda, scenarist, animator i naposljetku redatelj. Nije stoga čudno što se odlično snašao u redateljskom stolcu, kreirajući djelo za Pixarove standarde očekivano impresivne animacije raskošnog kolorita, vrlo atraktivnih i uzbudljivih akcijskih sekvenci, zabavnog transponiranja ljudskih vrlina i mana u svijet igračaka, ironiziranja narcisoidnosti i marketinške slike stvarnosti u liku igračke-kaskadera Dukea Cabooma te čitave galerije pomaknutih likova i njihovih duhovitih međuodnosa. Štoviše, ti su u konačnici dovoljno slojeviti i intrigantni odnosi najzanimljiviji segment nove Priče o igračkama, jer iako su Woody i Buzz i ovaj put oni koji formalno kolo vode, najprovokativniji su likovi dviju djevojaka, u prethodnim nastavcima većinom pasivne Woodyjeve partnerice Bo Peep i zanemarene lutke Gabby Gabby. Bo Peep se tako od nekadašnje plahe pastirice iz staromodnih vesterna i pastorala u drugoj polovini filma promeće u središnju akcijsku junakinju i inicijatoricu zbivanja koja djeluje vođena instinktima, što staromodnog kauboja i ljudima tj. djeci vlasnicima beskrajno odanu igračku Woodyja ostavlja nesigurnim i u čudu.

U drugom dijelu filma on u određenoj mjeri funkcionira i kao sidekick svojoj modernoj, samosvjesnoj i energičnoj boljoj polovici, odnos s kojom će definirati u završnici, a Bo Peep je i logična dramska te akcijska protuteža svojevrsnoj glavnoj negativki Gabby Gabby. Ona je djelomično psihopatologijom obilježena lutka koju u starinskoj trgovini igračkama nijedno dijete ne želi, zbog čega je razvila svoju prijetvornu i mračnu stranu te se okružila četvoricom prijetećih lutaka nalik zloglasnom Chuckyju. No motivirana je isključivo željom da osjeti naklonost i ljubav djece, pa kad se to u završnici i dogodi, i ona će izgubiti, ili preciznije potisnuti svoje tamno naličje.

Priča je filma jednostavna, a svodi se na to da je Woody sad igračka djevojčice Bonnie, koja za razliku od nekad Andyja, koji je kao mladić igračke darovao curici iz susjedstva, do tuđih igračaka baš i ne drži, te joj je draža vlastita od otpadaka napravljena igračka Viličko. On kao neplemenita igračka nije baš bistar, sklon je i suicidu, odnosno bacanju u smeće, jer je od smeća i sačinjen, pa stalno upada u nevolje iz kojih ga izvlači Woody, kojeg također zbog nedostatka ljubavi nove vlasnice muči kriza identiteta. Kad se naposljetku svi zateknu u lunaparku, u furioznoj akcijskoj završnici sve će postupno sjesti na svoje mjesto, a Woodyju će Bo Peep pomoći da osvijesti vlastiti identitet i samostalnost. Intrigantni egzistencijalistički, filozofski i metaforički slojevi četvrte Priče o igračkama nenametljivo su provedeni, ali sasvim razvidni, te dodatno pridonose vrlo visokoj kvalitativnoj razini zacijelo ne i posljednjega nastavka serijala.