Glazba pod vedrim nebom

Prije točno sedam godina direktor festivala InMusic Zoran Marić kazao je da će se to najveće domaće godišnje glazbeno okupljanje „pozicionirati kao jedinstven festival u regiji, i to po ugođaju i iskustvu koji pruža posjetiteljima“. U kontekstu regionalnih glazbenih događanja InMusic se uistinu izdvojio kao prepoznatljivo mjesto srastanja mainstream rocka, domaćih imena, protagonista indie undergrounda te komercijalno manjih, ali važnih world music i elektroničkih izvođača – 2019. tu su ulogu popunili Thievery Corporation.

Doduše, njih je ove godine bilo nešto manje, no sve je nadoknadio trodnevni line-up predvođen britanskom gothic-rock-postavom The Cure, čija popularnost u Hrvatskoj očito traje unedogled. Nastupili su i Garbage, Suede, Foals, švedski garažni cirkusanti The Hives te uistinu kvalitetni kantautor Kurt Vile s grupom The Violators. No ništa se, pa čak ni decentni Johnny Marr kao najbliža poveznica s neprežaljenim The Smiths, ne može mjeriti s privlačnošću šezdesetogodišnjeg i prigodno raščupana Roberta Smitha, tjeskobnog promotora (post)adolescentskog pop-egzistencijalizma. The Cure su posljednji studijski album (4:13 Dream) objavili prije jedanaest godina, ali to je malo komu važno: na njihove se koncerte dolazi zbog opusa izgrađena tijekom stilizirano mračna razdoblja osamdesetih i ranih devedesetih. Okosnica set-liste potječe s albumskih klasika kao što su The Head on the Door (1985), Desintegration (‘89) i Wish (1992), podsjećajući publiku na dane prohujale mladosti, na vrijeme kad je glazba, više od svega drugoga, bila jasan znak supkulturnoga raspoznavanja. Čak ni nestanak struje ne može pomutiti opće oduševljenje.

Na ovogodišnjem InMusic Festivalu nastupio je i britanski The Cure

No svaki je koncertni postav, a osobito onaj na festivalima koji zbog nepovoljnih geografskih i tržišnih okolnosti nisu postavljeni u središte globalne mape, umjetnost mogućeg. Ovogodišnji line-up bio je mali raj za vremešne indie-rokere i sljedbenike gitarističkog popa; čak je i Suede, sastav koji je zatvorio drugi festivalski dan, svoju estetiku gradio na iskustvima Smithsa i grupe The Stone Roses, barem jednako kao i na opusu Bowieja iz razdoblja Ziggyja Stardusta. No, bez obzira na to što je ovogodišnja postava bila mnogo homogenija (a samim tim i predvidljivija) od, primjerice, lanjske ili nekih ranijih, InMusic ostaje primjerom kako se upornim radom, primijenjenim glazbenim znanjem i razumijevanjem specifičnih tržišnih zakonitosti može stvoriti, njegovati i očuvati jedan festivalski brend.

Naravno, ljeto je vrijeme glazbe pod vedrim nebom. Sredinom kolovoza, točno pola stoljeća nakon izvornoga Woodstocka, trebao se održati obljetnički festival: Woodstock 50. Bila je to prigoda da se još jednom provjere razmjeri transformacije koja je svijet glazbe, pop-kulture i kulture zahvatila u posljednjih pedeset godina. Predviđena ovogodišnja postava – od Jay Z-a i Miley Cyrus do Killersa i Carlosa Santane kao zvijezde iz ljeta ‘69 – reflektira i očitu namjeru da se na jubilarnom Woodstocku obuhvati najveći mogući segment publike. No problemi organizacijske i financijske naravi pratili su projekt od sama početka, pa je u trenutku zaključenja ovoga teksta još neizvjesno hoće li Woodstock 50 uopće biti održan.

Mogli bismo, barem na simboličkoj razini, ustvrditi da je duh Woodstocka preživio i zahvaljujući vitalnosti njegova organizatora, Michaela Langa. Upravo njegov entuzijazam pokrenuo je ideju i o jubilarnom festivalu, pa je lako zaključiti da nije riječ o običnom koncertnom promotoru. Rođen 1944. u New Yorku, Lang je jedan od posljednjih autentičnih protagonista hipijevske kontrakulture – s dodatnom, poduzetničkom crtom. U drugoj polovici šezdesetih napustio je fakultet, odselio na Floridu i počeo organizirati koncerte, najprije razmjerno male, a potom sve opsežnije. Kad je istekom 60-ih bilo očito da je val hipijevskog utopizma dosegnuo vrhunac, Lang je – zajedno s Artiejem Kornfeldom i još dvojicom partnera – koncipirao Woodstock Music & Art Fair. Održan u organizacijskom kaosu, pred gotovo pola milijuna ljudi na prostranoj farmi Maxa Yasgura, u Bethelu u državi New York, festival će ostati upamćen po svojemu značenju barem jednako kao i po samoj glazbi – a ona je redovito bila nadahnuta, a gdjekad i sjajna.

Joni Mitchell o tome je napisala pjesmu (Woodstock), a opsežni koncertni album i istoimeni dokumentarac Michaela Wadleigha dodatno su učvrstili reputaciju Woodstocka kao najvažnijega kolektivnog rock-okupljanja u povijesti popularne glazbe. No tko god iz prve ruke želi doživjeti ugođaj ta tri povijesna kolovoška dana, na raspolaganju mu je Langova knjiga The Road to Woodstock (napisana uz pomoć novinarke Holly George-Warren), napokon izašla i u domaćem prijevodu. I to pod naslovom Woodstock – kako napraviti najveći festival na svijetu (Rockmark, 2019).

Doista, kako je naraštaj predvođen zlosretnim umjetnicima poput Jimija Hendrixa i Janis Joplin transformirao pop-kulturu, zauvijek? Langova je knjiga puna manje poznatih detalja i pikantnih pojedinosti – primjerice, o tome kako je Lang, nakon mukotrpnih pregovora s poznatim promotorom rocka Zapadne obale Billom Grahamom za „bagatelni iznos“ od 1500 dolara angažirao tada nepoznata Carlosa Santanu i njegov bend. O mnoštvu logističkih i pravnih problema. O tome kako su se na pozornici fizički sukobili Pete Townshend iz The Who i radikalni hipijevski lider Abbie Hoffman, koji je političkim govorom namjeravao prekinuti koncert...

„Po mojemu mišljenju“, piše Lang, „Woodstock je bio test za našu generaciju i pitanje vjeruju li doista jedni u druge, te vjeruju li u svijet koji se trudimo stvoriti. Možemo li živjeti kao miroljubiva zajednica kakvu smo zamišljali? Nadao sam se da možemo. (...) Woodstock je postao simbol naše solidarnosti.“ Dakako, Langu je taj festival središnji dio karijere, festival koji se transformirao u metaforu svake mirovne manifestacije. Ili, konkretnije: u okupljanje koje je u jeku burnih političkih previranja u SAD-u pokazalo da se makar na tri dana može stvoriti drukčiji, ljudskiji tip zajednice.

Angažiravši neke od najzanimljivijih imena ondašnje svjetske scene, od Joan Baez i Joea Cockera do Jefferson Airplanea i Jimija Hendrixa, Lang je želio kulturni događaj, a ne politički – no posljedice Woodstocka imale su i političke i druge implikacije. Woodstock je, primjerice, usadio i zametke suvremenog pokreta zelenih, te svih napora koji vode „organskom“ stilu života. „Mnogo je današnjih plodova posijano onda“, tvrdi autor knjige. Drugim riječima, Woodstock je prerastao u mit i počeo živjeti vlastitim životom, otrgnuvši se iz ruku njegovih „bioloških“ očeva – a to je ono što popularnu kulturu uvijek čini još zanimljivijom.