Dijalozi likovnosti i filozofije

Jedan od najvažnijih umjetnika druge polovice 20. stoljeća u Hrvatskoj, osobito između šezdesetih i osamdesetih godina, bio je Juraj Dobrović, kako u zemlji tako i na međunarodnoj likovnoj sceni. Izvrsni umjetnik i skromni čovjek prošle je godine donirao velik broj radova institucijama diljem Hrvatske: od MSU-u u Zagrebu, MLU-u u Osijeku, MMSU-u u Rijeci, a među njima je i Kabinet grafike HAZU-a. Od 81 djela donirana Kabinetu nedavno je izložen izbor listova iz različitih mapa i ciklusa. Izložba koju je postavila i osmislila Ana Petković Basletić vrlo je lijep pregled Dobrovićeva evoluiranja, koji pokriva nekoliko faza djelovanja umjetnika bez čijih radova se ne može zamisliti nijedan od širih prikaza hrvatskoga suvremenog stvaralaštva nakon 1963. Zastupljen u svim važnijim institucijama u Hrvatskoj i mnogim uglednim muzejima i galerijama u svijetu, umjetnik je najpoznatiji po djelima koja na međunaronoj razini predstavljaju pripadnike pokreta Novih tendencija. Mali je broj povjesničara umjetnosti i likovnih kritičara koji se nisu na bilo koji način dotaknuli prikaza ili analiza Dobrovićeva pojedinačnog ili cjelokupnog otkrivanja na polju vizualnih propitivanja svijeta i života umjetničkog.

Polje 7, 1969. / Snimio Nikola ŠiŠko                     

Radovima s izložbe Juraj Dobrović: izbor iz donacije upotpunjena je zbirka autorova opusa kvantitativno i kvalitativno, čime se možemo više približiti mentalnom sklopu autora.

Postavljena na dvije razine, izložba u Kabinetu grafike HAZU-a kronološki prikazuje Dobrovićevo istraživanje likovne umjetnosti tijekom gotovo četvrt stoljeća.

Poznat kao zastupnik op-arta u svojim prvim istupima, serigrafijama i grafikama popularnih Polja napravio je pravu invaziju na osjetilo vida jednako kao i svjetski priznati majstori tog dijela povijesnoumjetničke lente. Organiziranom, strogom i discipliniranom koncepcijom odnosa fragmenata unutar zadane cjeline izražene su varijacije optičko-kinetičkih serigrafija. Isprva u mogućnosti da kroz strogi raster geometrijski omeđenih polja stvara sitni uzorak koji se ciljano zgušnjava prema središtu ili razrjeđuje prema rubovima geometrijskog lika kao cjeline, pokazuje teoretsku stranu istraživanja manjih geometrijskih elemenata raspoređenih u krugovima ili kvadratima gdje je fokus moguće registrirati unutar vidnog polja promatrača. Osobnim rukopisom ističe iluziju trodimenzionalnog u prostoru ravnopravno bilo kojem sadržaju ili predlošku likovnih preokupacija prijašnjih pristupa dvodimenzionalnom svijetu likovnog. Taj svojevrsni oblik pobune (1960-e), zabilježen u svjetskoj povijesti umjetnosti kao snažna reakcija na dotadašnju umjetničku praksu, kojoj je cilj novo viđenje iritacijom osjetila vida, Jurju Dobroviću poslužila je za otkrivanje novih dimenzija kojima je zamjećivao bitno u svojoj percepciji svijeta, izricao autonomne političko- socijalne monologe i ulazio u polje vlastitoga filozofijskog dijaloga s umjetničkim djelom.

Istraživanje ornamenta

Isprva bez većih aspiracija na boju, Dobrović se s godinama dotiče i kromatskog u svrhu pojačavanja ritma, ali i dalje čvrsto zadržava strategiju strogo programirane strukture svog misaonog procesa. Kretanje volumena unutar numerički i geometrijski organizirana formata opetovano realizira kao niz varijacija stvarajući fascinantnu igru privida pokreta i života geometrijskog lika. Tu mjeru svih stvari, antički rečeno, možemo zapaziti već na početku izložbenog prostora, gdje je u vitrini smješteno nekoliko crteža olovkom, perom i tušem na aritmetičkom papiru na kojima je vidljivo istraživanje ornamenta koji će umjetnika dugi niz godina potpuno zaokupljati i iz čega će se razviti Dobrovićevo revidiranje likova do kvadrata i kocke, što će mu poslije poslužiti kao viša faza metafizičkog istraživanja.

Veće promjene u njegovu opusu vidljive su već potkraj šezdesetih, kako su i prikazane na izložbi, ali će tek desetljeće nakon izlaska u likovnu javnost autor jasno postaviti predmet istraživanja i njemu se posvetiti u potpunosti. Iz nekih napisa Jerka Denegrija vidi se da je Dobrović za svoj proces stvaranja više volio upotrebljavati pojam otkrivanja negoli stvaralaštva pa se poštujući stav autora o vlastitom procesu umjetničkog djelovanja može govoriti o cjeloživotnom istraživanju i otkrivanju novih dimenzija. Te promjene u sedamdesetim godinama vidljive su u redukciji geometrijskog lika, isprva kvadrata i pravokutnika koji nemaju potrebu više biti toliko multiplicirani na plohi, već teže svojevrsnu pojednostavnjenju, čime se minimalizira i sam privid kretanja ili iluzija pomaka modula. Svoja će zakrivljena polja Dobrović zamijeniti kvadratom, njegovom rastvorbom, manifestacijama u prostoru, i pridružiti mu kocku kao imanentno geometrijsko tijelo. Kvadrat i kocka su lik i tijelo koji su zaokupljali mnoge vrhunske umjetnike. Na primjer njemački umjetnik Josef Albers posvetio je veliki dio života njihovu studiranju. Ta faza nakon optičkog perioda, koja vodi gotovo do minimalizma u Dobrovićevu umjetničkom putovanju, stvorila je niz matematičkih paradigmi koje će umjetnika proslaviti u svijetu i domovini.

Meditativna senzacija

Nakon ranih sedamdesetih, u kojima je uočljiva aktivnost i tendencija prema navedenim novim preokupacijama umjetnika što započinje gotovo monokromnim Poljima, nizom serigrafija u jedva nekoliko slojeva dubine na površini listova grafičke mape, svinuti rubovi vodit će preko krnje kocke do poluotvorene ili rezane. Tu prestaje svaka natruha ambivalentnosti autora i potpuna predaja jednoznačnu istraživanju koje će opravdati djelovanje kao samo sebi svrsishodno. Na osnovi četverokuta i njegova dijeljenja izučava se odnos cjeline i dijelova, njihova suigra i egzistencija unutar umjetničkih provokacija. Odvajanje od početnih stavova i udaljavanje od složenijih geometrijskih odnosa poklapa se i sa smjenom generacija i novom društveno-umjetničkom tendencijom, koja nastupa negdje oko 1973. Kocka kao univerzum predložak je harmonije i čistoće koja preuzima Jurja Dobrovića. Dosljedno se predajući većini postulata Novih tendencija s načelom da je riječ o umjetnosti koju valja istraživati, umjetnička djela autora zadržavaju visoke standarde estetiziranja geometrijske apstrakcije. Razlomljena tijela u akromatskoj tišini stvaraju gotovo meditativnu senzaciju kod promatrača. Analogno svakom istraživanju u analizi ili pojašnjenju višeg, konačnog, čak i transcendentnog, vođen promišljanjem o cjelovitom i savršenom svijetu u kojem je kocka samo metaforičko biće preko koga se može doći do višeznačnog iskustva i stvaranja vlastitih premisa nekog novog svjetonazora i sveopćeg smisla života i umjetnosti te istodobno njihove korelacije, Juraj Dobrović stvorio je ikonografiju kojom je podcrtao važno mjesto hrvatske umjetnosti tog razdoblja diljem svijeta. Niz nagrada i gostovanja na samostalnim ili kolektivnim izložbama u Hrvatskoj i šire, od kojih je važno spomenuti 36. venecijanski bijenale (1972) i 12. bijenale grafike u São Paulu (1973), samo su potvrda vrijednosti njegovih dugoročnih okapanja koja su rezultirala neslućenim odjecima od Zagreba do New Yorka. Dobrovićeva djela izložena su uz bok najvećih zastupnika pripadnih pravaca ili pokreta u svijetu kao što su Vasarely, Albers ili Tapies.

Kustosica Ana Petković Basletić lijepo sažima u predgovoru: „Poput matematičara -filozofa, analogijom zagonetne taoističke parabole o leptiru i čovjeku, gdje se ne teži rješenju dileme već neiscrpnom preobražaju, Dobrović strpljivo gradi meditativan opus u čijoj je potki molitveni princip.“  Gesta donacije na temelju koje je nastala izložba u Kabinetu grafike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti čini se da je sadržana u prezimenu Jurja Dobrovića jer tako bogati darovi baš i nisu svakodnevna hrvatska praksa. Podsjećamo pritom da su autorova djela i danas tražena na tržištu, kao i obično više na stranom nego na domaćem.