Črnomerečke tvornice i vojarne

U posljednjih nekoliko godina u našem gradu sve su češće poučne šetnje. I Turistička zajednica grada ima na programu desetak tematskih šetnji, namijenjenih posjetiteljima grada, ponajprije inozemnim gostima, ali nas zanimaju manje formalne, poučne šetnje potaknute entuzijazmom pojedinaca. Sudionici takvih urbanih akcija, koje se obično održavaju jednokratno, upoznaju se in situ s manje poznatim detaljima iz kvartovske prošlosti. Namijenjene su građanima, a organiziraju ih neformalne lokalne udruge, među kojima zasad prednjači trešnjevački kvartovski projekt Mapiranje Trešnjevke. Početkom lipnja jedna takva poučna šetnja dogodila se i na Črnomercu, dijelu grada koji se dosad nije isticao u kvartovskim inicijativama. Šetnju Črnomercem sazvalo je nekoliko kulturnih udruga odnosno ustanova u okviru zajedničkog projekta nazvana Kvartovski objektiv.

Črnomercem se širi miris sladovine i kave

Šetnju smo započeli na današnjem Trgu Francuske Republike s pogledom na Zapadni kolodvor, Rudolfovu vojarnu, odnosno preostala četiri od nekadašnjih četrnaest objekata najstarije črnomerečke vojarne, te na tvornicu Kamensko. Okupili smo se tik do igrališta koje je izvorno pripadalo Rukometnom klubu Metalac, a poznato je po malonogometnoj ligi iz 1980-ih godina. S tih nekoliko ključnih točaka u vidokrugu, napravili smo mali uvod u povijest kvarta. Urbanizacija tog dijela grada uslijedila je nakon dolaska željeznice 1862. i izgradnje prvoga željezničkog kolodvora. Oko kolodvora ubrzo je niknula prva industrijska zona, da bi na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće bile izgrađene i črnomerečke vojarne. I naša šetnja bila je zamišljena tako da se dotaknemo ponajprije tvornica i vojarni, tih klasičnih črnomerečkih toposa. Krenuli smo Ulicom grada Mainza i prvi put se zaustavili kod Sparove trgovine na uglu s Grahorovom. Nedavno izgrađena trgovina podignuta je na mjestu koje je 1922. zauzela isprva radionica, a potom i tvornica braće Šefčik, iz koje se nakon Drugoga svjetskog rata na drugom kraju grada razvila tvornica alatnih strojeva Prvomajska.

Zanimljivost je u tome što je u dvorištu očuvan objekt nekadašnje tvornice, ali nije obilježen i natpisom koji bi upozorio na povijesnu činjenicu. Već na sljedećem uglu s Vodovodnom u vidokrugu šetača još dva važna sadržaja: tvornica Franck, na istom mjestu od 1892, i Knjižnica Vladimira Nazora, središnja knjižnica zapadnoga dijela grada. I sama Vodovodna ulica svojevrsni je spomenik jer je ucrtana i na najstarijim planovima grada kao spojnica Ilice i gradskog vodovoda locirana na dnu ulice južno od pruge. Svega stotinjak metara sjevernije stigli smo na ugao Vodovodne i Ilice, gdje je na sjevernoj strani Ilice nekad bila znamenita gostionica K mandalici, po kojoj je ulica što se nastavlja prema sjeveru nazvana Mandaličinom. Riječ je o pomalo zaboravljenu nazivu za jednu običnu voćku – marelicu, danas očuvanu u tom urbanom toponimu. Ilicom smo nastavili prema zapadu, pokraj Zagrebačke pivovare, otvorene 1893. pučkom zabavom za znatiželjno građanstvo. Prolazeći uz pivovaru vodič je upozorio na još jednu kvartovsku specifičnost, tvorničke mirise kakvih nema u drugim dijelovima grada jer se jedino Črnomercem povremeno širi miris kuhanja sladovine iz pivovare i prženje kave iz Francka. Iz Ilice smo uz pivovaru zaokrenuli u Vukasovićevu ulicu i potom zašli unutar bloka nekadašnje Domobranske vojarne, danas kampusa Hrvatskoga katoličkog sveučilišta (HKS). Od nekadašnjih deset objekata po izvornom nacrtu iz 1899. obnovljena su dva na zapadnoj strani te nepotpuno središnji objekt u koji HKS namjerava smjestiti knjižnicu, no obnova je sredinom 2018. zastala. Triju objekata u sjeveroistočnom kvadrantu više nema, a na njihovu mjestu izgrađen je novi masivni objekt visine osam katova, koji je svojim obujmom zasjenio ostatak povijesnog kompleksa. Obnovom zasad uopće nisu zahvaćena četiri objekta, među njima i najreprezentativniji, zgrada pisarnice na pročelju prema Ilici. Iako se očekivalo da će HKS obnoviti sve objekte, dosadašnji tijek obnove nije ispunio očekivanja. Vrativši se na Ilicu, u tren smo bili ispred još jedne vojarne. Zauzima sjevernu stranu Ilice, izgrađena je 1906. i prvotno nazvana Topničkom vojarnom, a danas je jedina od povijesnih črnomerečkih vojarni koja je zadržala vojnu namjenu jer je tamo smješteno Hrvatsko vojno učilište. U krajnjem istočnom dijelu prostranoga kompleksa vojarne u tijeku je izgradnja visokoga tornja za koji se moglo doznati da će poslužiti kao smještajni objekt. Taj je toranj 2018. dosegnuo planiranu visinu, no potom su radovi zastali i nema znakova da se nastavljaju. Trenutačno toranj nedovršen strši u visinu i potiče prolaznike da se zapitaju o opravdanosti izgradnje takva objekta. Nedovršena je i prenamjena nekadašnje Vozarske vojarne s južne strane Ilice u Trg pravde, a isto se odnosi i na najjužniju tzv. Konjaničku vojarnu na Prilazu baruna Filipovića, gdje je doduše nekadašnja jahaonica, potom tvornička tkaonica, preuređena u privatnu galeriju Lauba, ali je ostatak prostranog kompleksa i danas veliko gradilište. U završenom dijelu šetnje prošli smo i pokraj zapuštene dvorane nekadašnjega Kina Kalnik, još jednog objekta koji čeka obećanu obnovu i prenamjenu. Nakon dva i pol sata šetnju smo zaključili na nekadašnjem tramvajskom okretištu i mitnici na Ilici kraj potoka Črnomerca, bogatiji spoznajama iz kvartovske prošlosti, ali se i razišli nespokojniji zbog uvida u trenutačno stanje jer nedovršeni projekti prenamjene starih tvornica i vojarni ne obećavaju da će novim sadržajima oplemeniti staru zagrebačku četvrt.