Zvučno orkestralno bogatstvo

Iza naslova Svjetlo i tama Mediterana, što ga je imao taj koncert, održan u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog 6. lipnja, krile su se čak četiri simfonijske pjesme dvojice autora koji su živjeli i djelovali na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Hrvatski skladatelj Blagoje Bersa i talijanski autor Ottorino Respighi dijelili su prostor i vrijeme, mediteransko podneblje bogato tradicijom i poviješću, što je nadahnulo njihova djela u kojima su rasplamsanim glazbenim izrazom zapisali zvukovne i prostorne pejzaže, ugođaje prirode, mjesta i vremena svojih domovina. Činili su to nadahnutom invencijom, bogatstvom sadržaja, razvedenim i blistavim orkestracijama te dojmljivim sonornostima.

Enrico Dindo na kraju koncerta /   Snimila Marija Štilinović

Vrlo zanimljivom uparivanju dvojice autora i njihovih djela slična senzibiliteta dodatno značenje pridala je činjenica da je koncertom ravnao šef dirigent orkestra, Respighijev sunarodnjak, maestro Enrico Dindo, a njegovu su emotivnom i često vrlo romantičnu shvaćanju i prenošenju glazbe, djela Respighija i Berse bila vrlo bliska te mu pružila mogućnost za stvaranje zvučnog orkestralnog bogatstva u tonu i boji.

Iz Bersina opusa predstavljena su dakako Sunčana polja, antologijska skladba hrvatske orkestralne glazbe, skladana 1919, ovaj put zajedno s rjeđe izvođenom simfonijskom pjesmom Sablasti iz 1926, s kojom čine Simfonijski diptih i s kojom su trebala biti dio većeg, nedosanjana Bersina ciklusa Moja domovina. Izvedba Sablasti krenula je iz potpunog pianissima, polako rastući do dinamičkih vrhunca u gotovo grotesknim ritmovima fantastičnoga plesa duhova. Naglašena aktivnost orkestra i želja članova za aktivnim predstavljanjem glazbe urodila je snažnom izražajnošću koja je na najbolji način prenosila karakter djela u uravnoteženoj zvučnoj slici s mnogo detalja i nijansi. Plemenit zov rogova uveo nas je u Sunčana polja, koja su u gorljivoj izvedbi nesputane zvukovne ekspresije zvučala uistinu grandiozno i dostojanstveno, potvrdivši ponovno majstorstvo Bersine instrumentacije. Orkestar je svirao muzikalno, razvijajući interpretaciju snažne napetosti, čijoj je zvukovnoj ljepoti punoj blještavih trenutaka pridonijela uistinu svaka instrumentalna sekcija, a posebno bogato iskorištene sonornosti limenih puhača.

Ottorino Respighi skladao je između 1916. i 1928. Rimski triptih, niz simfonijskih pjesama posvećen vječnome gradu, iz kojega su za ovaj koncert odabrane dvije: Rimske fontane i Rimske pinije, svaka u četiri stavka koji donose drukčije slike i pejzaže. Respighijeva djela brzo se kreću od delikatno istkanih prizora do široko postavljenih orkestralnih totala, a mnoštvo detalja koji čine partiture bogatog kolorita maestro Dindo u izvedbi sa Simfonijskim orkestrom HRT-a doveo je do vrhunaca izražajnosti prirodne i iskrene ekspresije, uz elegantnu osjećajnost i radost muziciranja koja se ogledala i u prozračnim lirskim prizorima, a kulminirala u moćnom, blještavom orkestralnom zvuku.