Život kao crtež u pokretu što ostavlja tragove

Drugoga lipnja otvorena je izložba uglednoga južnoafričkog umjetnika Williama Kentridgea u Muzeju filma Eye u Amsterdamu. Povod je donacija umjetnika 10 crteža za projekciju (10 Drawings for Projection), 1989–2011, a tako je nazvana i sama izložba. Nakon uspješne autorove izložbe Ako ikad dospijemo u nebo (If We Ever Get to Heaven) u istom muzeju 2015, oduševljen visokom kvalitetom postava radova, ali i same zbirke muzeja, umjetnik je odlučio donirati deset kratkih animiranih filmova, onih koji su ga lansirali na internacionalnu umjetničku scenu. Na konferenciji za novinare našalio se da je bolje za radove da se čuvaju u kvalitetnim uvjetima Muzeja filma Eye nego da se tope na južnoafričkom suncu.

Projekcije Williama Kentridgea uključivale su i ambijentalne komponente

Izložba donosi tih deset kratkih animiranih filmova, koji na suptilan način oslikavaju okrutnu, ali i živopisnu povijest Južnoafričke Republike. Ritam deset projekcija (predstavljenih na vrlo jednostavan, ali inovativan način – mnoge od njih nalaze se u zasebnim boksovima koji imaju prozirna stakla, tako da se film može gledati i izvana) razbijen je i razigran različitim tapiserijama, kompleksnim i jednostavno monumentalnim, izrađenim u lokalnom tkalačkom pogonu u Johannesburgu. Tapiserije su svojevrsni kolaži sastavljeni od različitih zemljopisnih karata, a uključuju i likove iz umjetnikova opusa. U zasebnom dijelu prostora izložena je i film-instalacija O, sentimentalni stroje (O Sentimental Machine, peterokanalna videoinstalacija sa četiri megafona i zvukom, 2015), koja rekonstruirajući ured Lava Trockog donosi i povijesne snimke koje je Kentridge pronašao u arhivi Muzeja filma Eye, a koje prikazuju ruskog revolucionara u trenutku dok drži predavanje o budućnosti komunizma. Za tu instalaciju Kentridge uzima fragmente iz kućnih filmova Nikole II. (Nikolaja Romanova), posljednjega ruskog cara.

Interdisciplinarni pristup

Srž izložbe, dakako, čini deset animiranih filmova, koji pripadaju jedinstvenom umjetničkom ciklusu. Crtež je to na tragu Bacona, Goye ili čak Otta Dixa, a interdisciplinarni pristup i ekspresivnost kojom pristupa crtežu čak može podsjetiti i na onaj našega suvremenog umjetnika Danijela Žeželja. Primjerice, kao i kod Žeželja, glazba je ravnopravna komponenta djela, često se izvodi i uživo, a zaštitni su znak radova kompozicije južnoafričkog skladatelja i umjetnika zvuka Philipa Millera.
Na konferenciji za novinare umjetnik je izjavio da 1989, kad je nastao prvi od filmova Johannesburg, drugi najveći grad nakon Pariza (Johannesburg, 2nd Greatest City After Paris), nije ostale radove imao u planu te da je znao da će nastati ciklus koji će biti izlagan u mnogim uglednim svjetskim institucijama, bio bi mnogo suspregnutiji i opterećeniji političkom korektnosti. Spontanost je jedna od odlika njegova stvaralaštva, a demonstrira se i pri nastanku crteža, čega ćemo se podrobnije dotaknuti poslije u tekstu.

Crtež za projekciju Felix u izbjeglištvu, 1994.

Ciklus se nastavlja radovima Spomenik (Monument, 1990), Rudnik (Mine, 1991.), Trezvenost, pretilost i starenje (Sobriety, Obesity and Growing Old, 1991), Felix u egzilu (Felix in Exile, 1994), Povijest glavne pritužbe (History of the Main Complaint, 1996), Vaganje i teženje (Weighing and Wanting, 1997) i Stereoskop (Stereoscope, 1999), sve do Stola za plimu (Tide Table, 2003) i Ostalih lica (Other Faces, 2011).

Filmovi donose dva lika – Soha Ecksteina i Felixa Teitlebauma. Njima umjetnik prikazuje podvojenost emocionalne i političke borbe, koja odražava živote mnogih Južnoafrikanaca u prijedemokratskoj eri. Soho je poslovni čovjek, vlasnik rudnika i izrabljivač radne snage, a Felix je intelektualac, otjelovljenje sama umjetnika. I ne samo to, iako se njih dvojica na prvi pogled čine kao dva pojedinca, mogu se doživjeti i kao dvojna osobnost umjetnika, pogotovo što u mnogim djelima autor uključuje autoportret, dakle njegov rad sadržava i autobiografsku notu.

Zahtjevno bi bilo prepričati radnju tih, u prosjeku 5 do 9 minuta dugih filmova, jer – iako se bave strogo južnoafričkim društveno-političkim pitanjima te čak prikazuju konkretne povijesne događaje (primjerice pokolj demonstranata protiv apartheida u općini Sharpeville 1961, u filmu Felix u egzilu) – oni su zapravo vrlo univerzalni i apstraktni te zadiru duboko u pitanja ljudske psihe. Osim navedenih likova, ono što povezuje te radove jest proces njihova nastanka te činjenica da su svi izvedeni u crno-bijeloj animaciji (nostalgična referencija na crno-bijele filmove), s ponekim iznimkama plave i crvene boje. Umjetnik na papiru ugljenom stvara crtež (plava i crvena su uvijek u tehnici pastela) koji potom snima kamerom, i tako neprestano, dok ne završi djelo, za što mu u prosjeku treba do godina dana. Riječ je o stop-animaciji, a cijele se scene izmjenjuju na jednom listu papira kao na svojevrsnom palimpsestu. Kako sam umjetnik tvrdi – njemu je prije potrebno dvadeset crteža da napravi film nego tisuće, kao što je slučaj s klasičnim animiranim filmovima. Ono magično i specifično za takav pristup animaciji jest da su u filmu uvijek vidljivi tragovi brisanja, otisci trenutka netom zašla u prošlost, a ugljen je dakako vrlo podatna tehnika za brisanje – može se obrisati čak i najobičnijim puhanjem u nacrtano! Takav način rada najpreciznije ilustrira Heraklitovu misao da se ne može dvaput ući u jedan te isti tok rijeke i „da se svaka stvar pojavljuje samo da samu sebe porekne... Smrt živi od života, a život od smrti“. U srodnome izvoru i Kentridge možda pronalazi inspiraciju i interes za višeslojnost ljudske duše i postojanja.

Kompleksan pogled na život

Život je sastavljen od kontradiktornosti misli, bilo onih koje imaju veze s našom unutrašnjošću, bilo onih koje se bave nadrealnom stvarnošću – kako sam umjetnik spominje, u Južnoafričkoj Republici, u prijedemokratskoj eri, ljudi su istodobno obnavljali kuće i planirali emigrirati.

Kentridgev pogled na život je kompleksan, sve samo ne crno-bijeli, iako je to tehnika kojom se služi. U tim filmovima unutarnji i vanjski svijet vibriraju u neprekidnoj metamorfozi, možda i zato što umjetnik ne piše scenarij ili knjigu snimanja unaprijed, već dopušta mediju crteža i vlastite mašte, ponekad nadahnute stvarima koje ga u tom trenutku okružuju, da ga vode. Te spontane trenutke stvaralaštva Kentridge naziva fortunom, a stvarne predmete koji ga okružuju i ponekad daju odgovore na pitanja u kojem smjeru nastaviti stvaranje umjetničkog djela talismanima. Stoga je svako od tih kratkih djela prenapučeno metaforama i preobrazbama, svaki kadar svijet je za sebe koji bismo mogli promatrati dulje od tih osam minuta trajanja filma.

Kentridge traži posvećena promatrača koji od bremenitosti tih animiranih djela stvara neki svoj novi jezik, zamalo kao da nam umjetnik daje alate kako bismo dublje zavirili u sebe. U tom umjetničkom svijetu stvari se događaju ispod površine (umjetnik često zalazi i u anatomiju ljudskoga tijela, još preciznije – zanimaju ga skenovi, poput magnetske rezonancije), na samoj površini, ali i u praznini koju stalna mijena ostavlja iza sebe. Kentridge donosi svemir u svoj punoći, i netom što smo izašli s izložbe, tražit ćemo tragove nevidljive pojavnosti oko sebe, gledat ćemo kakvu boju u zraku ostavljaju naši udovi, i vidjet ćemo da svagdje postoji otisak i boja, samo da ne znamo gledati. Kao što je rekao Paolo Virilio, „gledanje je umjetnost, ne slikanje, ne oblikovanje, ne rezbarenje, ne graviranje, ni konstruiranje“. Jedino umjetnici koji znaju promatrati svijet oko sebe istinski su umjetnici, no danas je takvih sve manje, ako se osvrnemo na mnogobrojne primjere onih koji kao umjetnička djela izlažu tek izdašan broj dokumenata. Među ostalim, razlog zbog kojeg povjesničarka umjetnosti Rosalind Krauss daje prednost umjetnicima poput Kentridgea jest taj što je on izumio novi medij na temelju staroga medija poput crteža i uz pomoć primitivne tehnologije rane kinematografije i stop motion-animacije. U mediju crteža skrivena je tajna; Kentridge se pita može li crtež biti metafora za način na koji mislimo.

Preporučila bih svakomu tko je pročitao ovaj članak da otvori internet i utipka umjetnikovo ime zajedno s imenom nekih od navedenih filmova. Iako doživljaj neće biti kao da se djelo gleda na velikom ekranu, ipak će biti moguće dosegnuti barem djelić stvaralaštva, usudila bih se reći, crtačkoga genija.