Večer nadahnuta muziciranja

Rijetki su profesionalni komorni ansambli u Hrvatskoj koji se mogu pohvaliti stoljetnom tradicijom kao što to može Zagrebački kvartet, koji je u svibnju obilježio okrugli rođendan. Danas ga čine violinisti Martin Krpan i Davor Philips, violist Hrvoje Philips te violončelist Martin Jordan. S godinama djelovanja taj je ansambl gradio repertoar i u njega ugrađivao ne samo kanonska djela inozemnih nego i domaćih skladatelja. Dio te široke lepeze demonstrirao je i na posljednjem ovosezonskome koncertu, koji je počeo Gudačkim kvartetom u c-molu Quartettsatz, D. 703 Franza Schuberta. Skladatelj u njemu eksperimentira s formom i harmonijskim jezikom, ali i tehničkim zahtjevima za instrumentaliste (što i priliči kasnim „djelima za ladicu“), ali to nije omelo članove Zagrebačkoga kvarteta, koji su uz virtuozno sviranje, dodatnu pozornost posvetili i isticanju dramatičnih promjena u dinamici.

Zagrebački kvartet /  Snimio MIRKO CVJETKO

Iako se Peti gudački kvartet Borisa Papandopula nipošto ne može ubrojiti u svjetski kanon glazbe za gudački kvartet, pripada mu u nacionalnim okvirima. Tipičan eklektični Papandopulov izričaj proteže se cijelim kvartetom, a skladatelj nije odolio ni karakteristično promašenim parafrazama plesne glazbe, koja usput koketira i s tradicijskom. Iako je djelo nastalo 1970, tek ga je 1995. praizveo baš Zagrebački kvartet, a čini se da ga je odlučio na repertoaru održati i dalje. U pet doista neobičnih stavaka svi su članovi pokazali dobru uigranost i zajedništvo u muziciranju, kao i tehničku spremnost te visoku razinu pripremljenosti na razigrane izazove što ih je pred njih stavio skladatelj.

U komornoj glazbi 19. stoljeća nezaobilazno je ime Johannesa Brahmsa, čiji je Gudački kvartet u c-molu, op. 51 zaključio koncertnu sezonu Zagrebačkoga kvarteta. Iako je riječ o kvartetu koji djelomičnu inspiraciju crpi i u Schubertovu Quartettsatzu s početka koncerta, glazbenici su mu pristupili znatno drukčije, donijevši već u prvome stavku raskošan ton, koji su zadržali do kraja djela. Homogeni zvuk i zajedništvo u muziciranju pokazali su svi članovi kvarteta, vodeći se zajedničkom idejom o djelu te muzikalno pristupivši fraziranju karakterističnu za Brahmsovu glazbu. Simfonijski prizvuk koji djelo u sebi nosi na trenutke je doista i došao do izražaja, pritom ne zapadajući u grotesknost u kakvu često znaju takvim pristupom iskliznuti gudački ansambli s istim toponimom u imenu.

Priču je u Brahmsovu kvartetu ponajviše vodio prvi violinist, Martin Krpan, koji je smisleno i glazbeno lijepo zaključio prvi stavak, a isti pristup primijenio je i u drugome. Suptilna i stilski primjerena bila je izvedba trećega stavka, osobito u prijelazima između svojevrsnoga scherza i njegova trija. Bramsovske energičnosti nije nedostajalo u posljednjem stavku, ali jednako tako ni liričnosti kada je to bilo potrebno. Intonacija je katkada možda i bila poljuljana, pritom se doimajući kao rezultat zanesenosti, a ne nemara.

Promjenom prvoga violinista, Zagrebački kvartet očito nije doživio samo kozmetičku, nego i promjenu u kvaliteti sviranja. Programom koji doista dobro odgovara njegovim članovima publici je kvartet priuštio večer nadahnuta muziciranja, dobre pripremljenosti i zajedništva na pozornici, a riječ je o kvalitetama koje su rijetko viđene kod sličnih ansambala ne samo u Zagrebu nego i u Hrvatskoj.