Uspješno ponavljanje viđenog

Gostovanje Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda na 43. Danima satire Fadila Hadžića s predstavom Zašto je poludio gospodin R? Rainera Wernera Fassbindera i Michaela Fenglera u režiji zagrebačkoga redatelja Bobe Jelčića bilo je prigoda ljubiteljima kazališta da još jednom tete-a-tete suoče svoju životnu stvarnost s Jelčićevom teatarskom kreacijom. Da u svemu što su vidjeli na pozornici traže i možda pronađu razlog svoje ljubavi prema teatru i svojeg nezadovoljstva životom. Imajući pritom na umu da je lakše podnositi posljedice života na pozornici nego u stvarnosti.

Društvena drama s društvenim posljedicama / Snimila Maja Medić

Potrošene ljubavi, neostvarene ambicije, razočaranja i frustracije gospodina R, općenito nezadovoljstvo životom, sadržaj su beogradske predstave, koja u Jelčićevoj redateljskoj interpretaciji poprima sveopću prepoznatljivost. Čak i onda kada Jelčić svoju kazališnu poetiku pod svaku cijenu nastoji očuditi. I kada ustrajava na glumačkim improvizacijama, koje često nisu lišene glumačke privatnosti i glumačkog iskustva bez obzira na dramski predložak i autora tog predloška, zvao se on Čehov ili Fassbinder.

Unutar svakoga pisca Jelčić traži sebe, redatelja, a glumci su mu ravnopravni suautori teksta, ako ne i jedini autori. U tome uspijeva ili ne uspijeva, sredina je ono što najmanje želi. Njega zanima, kako sam kaže u razgovoru objavljenu u kazališnoj knjižici predstave, „direktnost kazališta, vrijeme trajanja predstave, nastoji biti s ljudima koji su konkretno ovaj čas, večeras tu“, nastoji biti uključen u događaj.

Tada mu stvarnost, o kojoj se govori na pozornici, „postaje još stvarnija, još autentičnija“. Tako radi i u ovoj predstavi jer misli da „zatvaranje u sklop iluzije koju nudi fiktivna priča, bez odnosa prema konkretnoj publici i ljudima“ – što je njemu „baština starog teatra“ – nije toliko moćna i ubojita kao njegova „direktnost kazališta“. Ta direktnost kazališta ponajprije i osobito tiče se publike jer mu je „svijest o publici u konkretnom vremenu“ jedan od najvažnijih segmenata predstave. Ta bi svijest „morala biti svjesna svoje konvencionalnosti“, svojeg odnosa prema publici, misli Jelčić.

Zato kaže: „Kad se obraćaš publici pa nešto igraš, komunikacijski je puno složenije, puno si izloženiji, to je vrsta suradnje između scene i publike.“ Zato izbjegava ustaljenu konvencionalnost, jer „iskakanje iz pravila teatar čini bližim i zanimljivijim publici“. Primaran mu je proces stvaranja predstave, a ne „sustav dramske priče“, jer mu je „svaka priča konstrukcija koja kada se počne prepoznavati postaje kliše“. Kada mu uspije suradnja „između scene i publike“, tada su mu predstave zanimljive i publici bliske. U toj bliskosti nalaze se i žive nesporazumi čovjekovih problema, ambicija i okruženja – bilo da te nesporazume emanira obitelj, šira zajednica ili društvo. Ti nesporazumi su i agon uspjelosti beogradske predstave; i u njoj se zrcale posljedice nesklada, obiteljskoga i društvenoga, srbijanskoga i općenito svjetskoga, kapitalističko- potrošačkoga, koje je „sagrađeno od naših ambicija“, kako u kazališnoj knjižici predstave tvrdi Jelčić.

Fassbinder, a onda i Jelčić, u drami Zašto je poludio gospodin R? bave se psihosocijalnim profilom Gospodina R, njegovim nevelikim ambicijama, kao i ambicijama pojedinaca koji ga okružuju i društva koje te ambicije ne prihvaća. Štoviše, jalnim odnosom i nerazumijevanjem onemogućuje ih. Jer Gospodin R ne uspijeva ostvariti zamišljenu ambiciju, izmaknu mu očekivanja i ne uspijeva dosegnuti željenu društvenu razinu koja mu jamči uspjeh, ugled, status i poštivanje okoline. Budući da ne uspijeva i u potpunosti ne sagledava uzroke, Gospodin R trpi sve dok tijelo i duh podnose njima podnošljivu količinu razočaranja i stresa, a onda poludi.

Riječ je o drami običnog čovjeka, što je individualno čini dramatičnom i tragičnom, a kako taj čovjek ima ženu i dijete, drama postaje društvena i ima društvene konzekvence. Pogotovo u našoj epohi koja zbog manipulacija svake vrste malo mari za čovjeka, njegove potrebe i njegovu sudbinu. Izbor tog komada i Fassbindera točno je prepoznavanje problema našega doba i kontinuitet ljudske nemoći u srazu s nesporazumima. Fassbinder je simbol, koji je – premda je u svojem dobu bio kontroverzan i konfliktan te izazivao polemike – itekako osjećao i razumijevao čovjeka suočena s tada sve bešćutnijim kapitalizmom i sve ugroženijim pravima pojedinca koji se pravima i idejama ne uspijeva nametnuti vladarima društva i svijeta.

Ima li se sve to na umu, ni naše doba nije daleko od eksplozije nezadovoljstva. Možda suvremeni čovjek neće eksplodirati, kao što eksplodiraju teroristi, ali su veliki izgledi da će poludjeti kao Gospodin R ili da će skončati tragično u nekom terorističkom napadu, kakvih je bilo u Fassbinderovo doba. Sjetimo se terorističkih zločina grupe Baader–Meinhof i terorističke egzekucije vođe talijanskih demokršćana Alda Mora.

Sve u svemu, redatelj Jelčić ovaj je put bio više u službi predstave nego destrukcije teksta; uspio je ideju teksta općenito i u pojedinostima – dramaturginja Nataša Govedarica – uklopiti u društveni kontekst, sublimirati je i pretočiti u kritiku društva, koje za svoje apsurdne interese žrtvuje ljude u čije ime to radi. U tome su ga predano slijedili glumci, među kojima je prednjačio Boris Isaković, koji je nijansirano odglumio životnu dramu Gospodina R.