Tegobe drukčijosti

Boy nizozemske 36-godišnje autorice Wytske Versteeg vrlo je dobar, slojevit i kompleksan psihološki roman koji detaljno problematizira niz teških, društvenih i intimnih tema. Boy je ime afričkog dječaka kojega posvoji dobrostojeći nizozemski bračni par. Dječak je izrazito povučen, stidljiv i osamljen, zbog čega postaje žrtva vršnjačkog nasilja i pod tragičnim okolnostima stradava u četrnaestoj godini, na školskom izletu. Majka, shrvana tugom, gubitak djeteta teško proživljava, što autorica uvjerljivo dočarava. No, kad nakon četiri godine tugovanja donekle povrati duševnu ravnotežu, kreće u potragu za istinom o djetetovoj smrti. Odgovore se nada pronaći kod učiteljice Hanne, koja je toga dana bila s Boyevim razredom na izletu, gdje je dječak stradao. Hannah je u međuvremenu napustila školu i odselila se u Bugarsku. Boyeva je pomajka pronalazi, zbližava se s njom i Hannah joj se postupno počinje povjeravati te na vidjelo izlaze okolnosti dječakove smrti, ali pomajka saznaje i brojne, dotad joj nepoznate, detalje iz posinkova života.

Prev. Gioia-Ana Ulrich Knežević,
izd. Lector, Rijeka, 2018.

U trodijelno strukturiranom narativu Wytske Versteeg uspijeva ozbiljno i minuciozno problematizirati brojne teške teme. U prvome dijelu žarište je na majčinoj tuzi zbog smrti djeteta. Autorica uvjerljivo predočava etape njezina tugovanja, razornu bol koja je godinama razdire rastačući njezin život i uništavajući odnos sa suprugom. S pomoću brojnih analepsi čitatelj prati i povijest njihova odnosa, njihovo dugotrajno bezuspješno pokušavanje da začnu dijete te konačnu odluku o posvojenju i radost koju su osjećali kad su napokon postali roditelji posvojitelji. No s Boyevim ulaskom u pubertet počinju se javljati problemi; on se pokazuje izrazito plahim i introvertiranim tinejdžerom s homoseksualnim sklonostima, a to ga, u kombinaciji s bojom kože i emocionalnom ranjivosti, pretvara u žrtvu školskih nasilnika. Autorica pozornost posvećuje problematizaciji njegova višestruko manjinskog identiteta – Boy je tamnoput, posvojeno siroče i homoseksualac, po svakom od tih aspekata drukčiji od većine pa zato i podložan diskriminaciji, odbacivanju i zlostavljanju. S time u vezi važnost zadobiva činjenica da je Boyeva pomajka po struci psihijatrica; ona se osjeća krivom jer nije predvidjela i spriječila takav razvoj događaja, s obzirom na svoju profesiju i znanje i djetetovu preosjetljivost i ranjivost. No protiv grižnje savjesti ona se bori preusmjeravajući krivnju na učiteljicu i postupno razvijajući nagon za osvetom, što roman obogaćuje elementima tenzije, napetosti i neizvjesnosti.

U nastavku fokus se seli na lik učiteljice Hanne i pomajčin odnos s njom. Hannah je također obilježena drukčijošću zbog invalidne noge, zbog čega je i sama u mladosti bila žrtvom zlostavljanja. Autorica na osnovi Hannina lika problematizira odnos nastavnika i učenika, borbu moći unutar razredne zajednice, hijerarhizaciju među djecom i probleme nastavnika (emocionalne, psihološke, profesionalne) koji ne uspijevaju uspostaviti autoritet. Emocionalni svijet adolescenata, njihova nesigurnost, potreba za pripadanjem i dokazivanjem obrađeni su pomalo stereotipno, ali dojam popravlja oslikavanje rastrganosti nastavnika suočena sa zlostavljanim djetetom. Profesori u takvim slučajevima osjećaju sažaljenje i žele učenika zaštititi, ali su istodobno ljuti jer zbog njegovih slabosti nastaju problemi unutar razrednog mikrosvijeta. No također su svjesni da zaštitom izazivaju još veću agresivnost nasilnika, koji se na žrtvu još zdušnije okomljuju izvan škole. Autorica apostrofira i problem nemotiviranosti nastavničkog kadra, njihovu opterećenost obvezama i prekobrojnošću učenika, što za posljedicu često ima okretanje glave od problema. A kako je riječ o učiteljici kazališne umjetnosti, poneka rečenica posvećena je i glumi, uz zanimljivo naglašavanje da tek glumeći drugoga čovjek ponekad može biti ono što uistinu jest, najviše se otkrivajući iza maske tuđeg identiteta.

Brojnim obrađenim temama autorica još pridodaje i oslikavanje posttranzicijske zbilje Bugarske uz komparativnu analizu različitosti u odnosu na život u Nizozemskoj, ali i pomajčino samookrivljavanje zbog nemogućnosti začeća. To je ona prepoznala kao znak upozorenja da možda nije sposobna na pravilan način odgojiti dijete, što autorica koristi za sugeriranje njezine iracionalnosti zbog tragedije, a to roman, u kontekstu njezina nagona za osvetom, obogaćuje dodatnom dozom intrigantnosti. Najveća je kvaliteta romana uvjerljiva psihologizacija obaju ženskih likova. U njihove je intimne, unutarnje, emocionalno-psihološke svjetove čitatelj transferiran, ostvarivši empatiju i razumijevanje motivacije postupaka. Iskonstruiranost fabule temeljene na općim mjestima i stereotipnom oslikavanju života i ponašanja adolescenata te premalena zastupljenost lika poočima u priči, uz pokoji lektorski propust, nesavršenosti su koje ne umanjuju vrlo pozitivan dojam o romanu.

Wytske Versteeg diplomirala je političke znanosti, nakon čega se posvetila proučavanju problema manjina u nizozemskom društvu. Godine 2008. objavila je debitantski nefikcijski roman Ovo nije beskućnik utemeljen na njezinim volonterskim iskustvima. Roman Boy nastavak je njezina književnog rada u smjeru kritičke obrade aktualne društvene stvarnosti, angažiranosti i socijalne osjetljivosti. Boy je njezin treći roman, ovjenčan nagradom BNG Literature, a nakon njega objavila je još dva (Quarantine i Grime), oba vrlo dobro primljena kod kritike i publike.