Svatko može biti umjetnik, ali ne i slikar ili kipar

U povodu prve godišnjice na mjestu dekana ALU-a u Zagrebu, kao i međunarodne suradnje s Kinom te slučaja Sokić, razgovarali smo s nagrađivanim hrvatskim slikarom Tomislavom Buntakom (Zagreb, 1971). U kreativnom dekanovu uredu u glavnoj zgradi, Ilica 85, jedinstvenu po bojama i slikama, Buntak je govorio otvoreno o prednostima i nedostacima Akademije, egzistenciji budućih diplomaca te isključivosti – u ime širine.

Snimio MIRKO CVJETKO

Što smatrate posebno kvalitetnim nakon godine provedene na mjestu dekana ALU-a?

Najkvalitetniji je dio uključivanje čitave uprave u proces vođenja ustanove. Dekan je jedan, ali ako je petero ljudi usmjereno istom cilju, mogu se vidjeti i rezultati. Ispravlja se niz malih i velikih sitnica. Novi naraštaj u upravi shvaća koliko je široko polje mogućnosti na Akademiji u sklopu visokog umjetničkoga obrazovanja. Od odnosa s Ministarstvom, Sveučilištem, privatnim sektorom, do onog najvažnijeg, kako napraviti nešto za studente, predstaviti, ohrabriti i pripremiti ih da se znaju nositi sa svim onim dobrim i kreativnim mogućnostima, no i o susretu i odnosu prema okrutnostima, glupostima koje im je svijet pripremio, kada diplomiraju.

Kako se očituje pomoć studentima? Globalizacija je ojačala, tehnologija omogućuje još snažniji zamah međunarodne suradnje.

Akademiju smo predstavili i želimo je predstavljati kao ustanovu otvorenu za različite poglede na svijet, za različite vizualne umjetničke izričaje. Ostvarili smo međunarodne kontakte, najviše s europskim akademijama, no i na svjetskoj razini, kako kroz pojedine ugovore tako i kroz mobilne Erasmusove programe za studente i profesore. Pokušavamo uspostaviti i što konkretnije suradnje kontaktima s različitim veleposlanstvima tražeći mogućnosti razmjene te novih obrazovnih i poslovnih iskustava za naše studente. Potpisan je ugovor s China Art Academy iz Hangzhoua, jednom od najvažnijih umjetničkih akademija u Kini, koja će svake godine stipendirati nekoliko naših studenata, na diplomskim i doktorskim studijima. Trudimo se otvoriti prostor za predstavljanje naših studenata i rezultata njihova rada, kako bi se što jasnije vidjelo i shvatilo da smo najstarija nacionalna akademija s visokom kvalitetom umjetničkog i kreativnog izričaja. Takva je i ocjena reakreditacijske komisije, najviša u Hrvatskoj. Završna izložba Akademije, koja traje do 24. lipnja, pokazuje optimističnu budućnost za hrvatsku kulturu i hrvatsku likovnu umjetnost u europskom i svjetskom kontekstu.

Otvorenijim pristupom ići ćemo prema određenim temama, osobito iz iskustva Domovinskoga rata, kroz produkciju suvremenih umjetničkih djela / Nadam se da ćemo pojasniti relativiziranje da su svi jednako krivi za sukob, a riječ je o apsurdnoj laži / Ateizam se na našem području vezuje uz totalitarističke sustave /
 Osamdesete su obećavale sagledavanje šireg svijeta, a devedesete pokazale da ni kapitalistički svijet nije tako širok

Što je i dalje nedorečeno tijekom dosadašnjega dekanskoga mandata?

Prvo, nisu definirani ugovori između Sveučilišta u Zagrebu i Ministarstva znanosti i obrazovanja o financiranju, što stvara poteškoće u priljevu redovitih sredstava i provođenju ritma ove akademske godine, ali i sljedeće ako ne dođe do pozitivnoga pomaka. Naravno, fokus ALU-a jest umjetničko područje, načini financiranja, definiranje što je produkcija u izvedbi djela, kako je uklopiti u redovito financiranje, što je umjetnička nastava i nastavne grupe u umjetničkoj nastavi. Rječnik dokumenata i planova često preskače riječ umjetnički i naravno usklađeniji je sa znanstvenim sustavom, što može stvoriti zabune kada se u tekstualnim prilozima definira proces umjetničkog obrazovanja. Nejasno je u novom kolektivnom ugovoru za visoko školstvo pitanje nastave u manjim grupama i financiranje takva oblika nastave, koji je u većini slučajeva jedino i moguć na umjetničkom području. Sada definirani oblici nastave u kolektivnom ugovoru sukladni su znanstvenom poimanju nastavnog procesa. Nepovoljno je za umjetničko područje i financiranje po broju studenata jer mi nemamo velik broj studenata. Dvojben je i trenutačni sustav napredovanja kada se oslobodi određeni broj koeficijenata , a ne kriterij visoke kvalitete i rezultata.

Kako doskočiti?

Pokušavamo pronaći načine i mogućnosti za suradnju s drugim znanstvenim područjima. Naravno uvijek je problem nedostatno financiranje. Za redovito funkcioniranje umjetničkog područja, tri akademije u Zagrebu, nedostaje još oko sedam milijuna kuna. Za redovito održavanje sustava zgrada i režijske troškove, bolju informatičku pokrivenost sustava, redovito obnavljanje radionica, redovitu nabavu tehnike i normalni tehnološki razvoj, materijale i produkcijske troškove. U ovom smo trenutku financijski jedva nešto malo iznad površine vode. Dugoročni je pak problem što se čini da promjene u oblicima financiranja visokog obrazovanja nisu usmjerene na poboljšanje uvjeta već na smanjivanje sredstava. Za akademije je sustav prije programskih ugovora bio povoljnije rješenje ili možda nismo dobro analizirali situaciju? Nije to pitanje jedne vlade, tako je neprestano u posljednjih deset godina, od zadnje veće svjetske financijske krize. Što se tiče odnosa prema umjetničkom obrazovanju, ministri obrazovanja i desnog i lijevog centra nisu pokazali razumijevanje od 1996. – od smanjivanja satnice likovne i glazbene kulture do neračunanja dodatnih bodova učenicima koji završavaju muzičke škole pri upisu u srednjoškolsko obrazovanje za vrijeme lijeve vlade. Za svakog dekana umjetničke akademije i to je temeljno pitanje koje izravno utječe na smisao visokog umjetničkog obrazovanja te na sva druga područja.

Hoće li na tom putu pomoći kurikularna reforma?

Nadam se. Reforma školstva nedvojbeno je nužna. Zapravo kontinuirana promjena i usklađivanje znanja, metoda i potreba na različitim područjima. Za umjetničko područje povećanje sati umjetničke nastave u cjelokupnom procesu školovanja iznimno je važno. No ne samo povećanjem broja sati nego i jasnom implementacijom u različite sadržaje koji uspostavljaju vezu s drugim predmetima kao poticaj za razvoj kreativnog pristupa, oblikovanja, mišljenja. Umjetnička nastava u redovitom obrazovanju nije prilagođena talentiranima ni zamišljena za talentirane, već za cijelu populaciju učenika kako bi razvijali kreativniji pogled na život, društvo, stvaranje. Učenici posebno nadareni za umjetnička područja uvijek će naći prostor slobode na nastavi za umjetničke predmete, a i za njih je bolje da osjete kako umjetničko-kreativni čin, mišljenje i način djelovanja mogu dati novu energiju za bilo koje područje i kako su sastavni dio svih predmeta.

Kakvim ocjenjujete položaj glasovite 112-godišnje ustanove u europskim i svjetskim okvirima?

Nemjerljiva je povijest i utjecaj Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu za regiju, još od vremena prve Jugoslavije. Jedino je naša škola nosila status Akademije, zahvaljujući Ivanu Meštroviću. Imamo iskustvo srednjoeuropske likovne akademije, s dobrom tradicijom klasičnih znanja te otvorenošću prema novim ispitivanjima onoga što mladi ljudi rade. Na odličnoj smo poziciji, u blizini su svjetski centri s velikim izložbama. Dio smo velikoga sveučilišta s dugom tradicijom (350 godina), smješteni smo u glavnom gradu s bogatom umjetničkom scenom. Studenti koji završe Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu spremni su nositi se sa zahtjevima naše struke i zanimanja bilo gdje u svijetu. Dovoljno su obrazovani, talentirani i konkurentni za sve poslove iz umjetničkog područja za koje su specijalizirani.

 Neovisno o povijesti, uvijek je isto pitanje – što i kako financirati?

Točno, pitanje je kako nabaviti nove alate i nove stručnjake, jer u nizu djelatnosti u likovnosti, kada se koristi novi materijal, trebaju i nova iskustva. Postavljaju se pitanja na koji način i kako da ALU zarađuje novac i pored redovitoga financiranja od Ministarstva, koje u ovom trenutku nije dovoljno. Slažem se da država, kako je i zajamčeno ustavom, treba u potpunosti pokrivati rad obrazovanja, no svakako moramo pronaći dodatne izvore financiranja i ALU učiniti poduzetnijom za javnu vidljivost i prepoznatljivijom za poslovnu suradnju.

Koliko u toj priči Akademiji nedostaje novca?

Našoj Akademiji za redoviti razvojni proces nedostaje milijun i pol kuna. Tih milijun i pol kuna svake bi godine bilo utrošeno za redovito održavanje i uređivanje prostora, redoviti proces nabavljanja novih tehnologija i alata, sredstava za umjetničku produkciju, stručnjaka koji bi s mladima radili relevantnim alatima s obzirom na brzinu promjena alata koji se mogu koristiti za umjetničku produkciju na različitim odsjecima.

Koje su zamke na tom putu?

Najveća opasnost jest kako napraviti jasnu tranziciju Akademije otvorene prema novim tehnologijama, koja studentima pruža znanja da budu kompetitivni na tržištu rada, a istovremeno njegovati likovni jezik i likovnu tradiciju. Sam likovni jezik ne zahtijeva previše tehnologije, jer to znači naučiti gledati. Ali da bi student nakon Akademije mogao preživjeti, njegova znanja moraju biti sukladna s novim tehnološkim pa i industrijskim izazovima. Osobito zato što naglašavamo pripadnost Europi i njezinoj tradiciji visoke tehnološke razvijenosti. Ako to ne pružimo studentima, naša Akademija neće biti konkurentna ni zanimljiva. Vjerujem da možemo napraviti ravnotežu između tradicionalnih znanja i vještina te novih tehnoloških i organizacijskih izazova.

Uz tehnologiju bez spomenutoga umjetničkoga impulsa, odnosno senzibiliteta, ne ide – zar ne?

Ne ide. Posljednja dva desetljeća vjerojatno smo zaboravili govoriti o talentu. Svatko može biti umjetnik, ali ne može svatko biti odličan slikar ili kipar, grafičar. Kreativnost je bitna, od osnovne i srednje škole do fakulteta, ali to ne znači da će mnogi biti izvanredni na pojedinim poljima likovne i vizualne umjetnosti ako nemaju talenta da vide i osjete više od ostale populacije. No dobit će zalet za sveobuhvatni pogled na život. Likovni jezik bitan je jer pojačava kreativnost, i želimo omogućiti svakom studentu da svijet sagleda kao široko, kreativno i zanimljivo mjesto. No u svakom zanimanju, pa i našem, ne može se bez jake doze talenta ući u pojedina polja. Uz talent, bez dovoljno vremena, nemoguće je probiti neke granice.

Hoće li sadašnji studenti moći živjeti od umjetnosti nakon diplome?

Ne vjerujem da će to moći svi kao profesionalni umjetnici koji se bave razvojem samo svog likovnog jezika, ali dio hoće. Imati temeljna znanja u skladu s vremenom i prostorom bit će preduvjet. Dio mojih kolega pita se do koje mjere ALU treba balansirati između govora o likovnosti i pripreme za svakodnevicu kroz svladavanja znanja i vještina, kako tradicionalnih alata, tako i novih tehnoloških alata. No mi njima moramo dati i jedno i drugo na najvišoj razini. Dakle, najveći je izazov je tranzicija – Akademija stalne promjene.

S čime je svakom studentu potrebno raskrstiti, primjerice, i kada se ne prođe među četrnaest kandidata kao vi 1989, pa i kada se poslije primi diploma Akademije?

Nema recepta. Jako sam volio ono što sam radio i ulagao vrijeme. Drugo, kada su se otvarale prilike, riskirao sam, dao sve od sebe da uspijem. Kako je vrijeme prolazilo, bio sam sve spremniji nositi se s izazovima. Glede preživljavanja i financija, veća je vjerojatnost da će se morati raditi poslovi bliski našim znanjima, profesorski, studijski, animacijski, kiparski u kamenolomu. Ako se želi biti umjetnikom u atelijeru, bit će potreban niz poslova, između umjetničkoga i primijenjenoga. Potrebna je prilagodba na ta dva posla. Onaj tko to izdrži taj će neko vrijeme nastaviti raditi. Već sam spomenuo, umjetnost i stvaralaštvo subjektivna su stvar, i ljudi se mogu pogubiti. Potrebna je osobna i hrabra odluka da se ustraje i kada se čini da nitko ne mari za ono što čovjek u tom trenutku radi. Potrebna je i doza sreće, blagoslova. Potpora profesora.

Kako tu sposobnost odluke razviti kod studenata i još im više pomoći?

Na Akademiji je teže zbog zaista različitih osobnosti studenata, a temeljni zadatak na većini odsjeka jest potaknuti i omogućiti razvoj njihovih osobnih umjetničkih koncepata na različitim likovnim poljima, još jedno poticanje individualnosti i subjektivnosti koje se ne čini praktično ako gledamo standardizaciju u suvremenom poslovanju i odnosima. Osobito je ponekad teško jer su neki zaista krhki. Svijet i naše društvo mogu biti jako okrutni. Ne možemo reći da su se u zadnjem desetljeću političari, bilo desne ili lijeve orijentacije, pokazali senzibilnima za kulturu i umjetnost. Oni koji su došli iz bivšega sustava donekle su poštivali izgrađen sustav i tradiciju u kulturnim institucijama, ali danas je borba. Medijski utjecaj i zarada može promovirati i najgore umjetničko stvaralaštvo, što se i događa. Nevjerojatno je da se na HTV-u filmovi prekidaju reklamama. Istina, traju kraće od najmanje desetominutnog mučenja na privatnim televizijama.

Kako uskladiti, odnosno obrađivati, nacionalno i tradicionalno u umjetnosti?

Pokušat ćemo raditi nekoliko nacionalnih tema, putem suradnje Ministarstva hrvatskih branitelja i Hrvatskoga društva likovnih umjetnika. Otvorenijim pristupom ići ćemo prema određenim temama, osobito iz iskustva Domovinskoga rata, kroz produkciju suvremenih umjetničkih djela. Potrudit ćemo se i na tom polju, zato jer je svaka tema bitna, posebno ona koja je utjecala na državu i stvaranje njezina identiteta. Ali ne mora se sve obrađivati na način da radimo herojski spomenik. Postoje mnogi ljudi koji su bili slomljeni, njihove sudbine zanimljive su umjetnicima, i treba vidjeti sve koji su ugradili komadić u borbu za preživljavanje početkom devedesetih. Nadam se da ćemo pojasniti relativiziranje da su svi jednako krivi za sukob, a riječ je o apsurdnoj laži. Laž je i da su svi jednako zaslužni za slobodu i da su svi jednako plemenito vodili borbu za slobodu, a nisu, posebno oni kojima su oči zamagljene pohlepom. Na kraju krajeva sve su teme aktualne ako govore o ljudskoj sudbini, posebno krhkosti pojedinca u promjenama vremena i događaja.

U vrijeme našega razgovora aktualan je slučaj profesora Damira Sokića, točnije, njegovo umirovljenje. Zanimljivo, u razgovoru za jedan portal zamijenio vas je s Tomislavom Buntakom, istoimenim predstojnikom ureda zagrebačkoga nadbiskupa.

Da, čest je slučaj da se ne provjeravaju podaci. Neobično je i da se pisalo o protjerivanju profesora sa 67 godina, iako je riječ o pristojnoj dobi za odlazak u mirovinu. Zadnje vijeće na Akademiji jednoglasno je prihvatilo moje drugo finalno pojašnjenje svih okolnosti o tom slučaju. Doduše, kad je shvatio kakav će biti kraj, kolega Sokić izašao je prije prihvaćanja glasanjem. Ne moramo se slagati o svim temama, i to je normalno. Ali ako netko sa 67 godina ide u mirovinu, ne može se reći da je prema njemu učinjena nepravda.

Ipak, predana vam je i peticija sa 61 studentskim potpisom potpore profesoru Sokiću i problem je u preuzetim mentorskim radnjama.

Riječ je o 61 potpisu, od toga je šest studenata kojima je predavao. Ostalih 55 nemaju nastavnu vezu s kolegom. Jedna studentica molila je kolege za potpis kako bi mogla dovršiti radnju s mentorom. Vjerojatno bih, da sam student, i sam radi podrške kolegici potpisao. Ali kolega Sokić iz njemu poznatih razloga nije svojim studentima pojasnio da bi mogao otići u mirovinu kada ih je primao na klasu. Ako im je i rekao, to znači da su prihvatili takvu mogućnost. Od šestero studenata dvoje, troje trebalo bi diplomirati ove jeseni nakon što je i njima produljena još jedna godina za dovršenje diplomskog rada. Na vijeću Akademije donesena je odluka što je bolje za dalji rad Akademije. Nisam uvjeren da će studenti imati nepogodnosti, ili da će im biti teško napraviti završni rad. On može kao vanjski suradnik dovršiti svoje mentorske radnje, ukoliko postoji takva želja bit će omogućena komunikacija. Prošli put kad mu je produljen rad nakon navršenih 65 godina jedan od razloga bilo je i dovršenje procesa diplomskih radova za studente. Na ovaj način svake godine može uzeti nove studente pa mu se ponovo mora produljiti. Pa valjda do kraja života. Svi moraju prihvatiti da se bez njih može kada dođe trenutak. U suvremenoj praksi nastavnog procesa na visokim umjetničkim ustanovama normalno je mijenjati mentore i svaku godinu. Nikad ne postoji samo jedan put i samo jedan profesor.

S obzirom da vas je kolega Sokić prozvao kako kao vjernik uopće možete biti dekan Akademije, nameće se pitanje zašto se u suvremenom svijetu ateizam a priori stavlja kao nadahnutiji položaj prema umjetnosti, kao bolji preduvjet od vjerničkoga?

Problem je tradicija koja dolazi iz totalitarističkoga sustava. Nije jugoslavenski komunizam bio kao sovjetski model, ili kao okultni, nacistički model. Kolega Sokić očito je pod dojmom totalitarističkog ateizma koji kaže da je širok za sve, a zapravo samo za one koji njemu kažu da. U suvremenoj umjetnosti, gledano na svjetskoj razini, sudjeluju vjernici, nevjernici, ateisti. S druge strane, i vjernici mogu spriječiti i sprečavali su razvoj umjetničkoga izražavanja. Izgubljen je moralni kompas, i više ne znamo kako se odnositi prema pojedinim temama. U umjetničkom smislu svatko ima pravo govoriti o različitim temama, sve dok ne vrijeđa nekog drugog. Čak i rubno uvredljivo, ako baš nekom ne mašete ispred nosa s tim. Jer, kako pronaći odgovore ako ne smijemo postavljati pitanja?

Pitanja iz raznih razloga rađaju i strah.

Nejasno mi je otkud taj strah. Barem na akademskoj razini. Kako može netko tko postavlja pitanje nekomu izazvati nemir, ukoliko ta osoba ima sva pitanja, i odgovore na njih, razjašnjene u glavi. To nije vjernički put koji bih birao. Uostalom, sumnja je prisutna kod svih, i ona se rješava nalaženjem odgovora na pitanja. Ateizam se na našem području vezuje uz totalitarističke sustave. Iskustva su bila ružna, i s desnim, i s lijevim totalitarističkim sustavom, osobito za vrijeme i u prvim godinama nakon Drugoga svjetskoga rata. Osamdesete godine nisu bile iste kao one između 1945. i 1955, a da smo ih proživjeli, vjerojatno ne bismo o njima govorili na isti način. Osamdesete su obećavale sagledavanje šireg svijeta, a devedesete pokazale da ni kapitalistički svijet nije tako širok, da ima mnogo lažnoga i propagande i skrivenoga totalitarizma ropstva novcu. Ostala je skrivena duboka pohlepa i nesolidarnost prema pojedincu, jako prisutne u kapitalizmu.

Što je ostalo nepromijenjeno od prvoga crteža konja koji ste pokazali pokojnim roditeljima, ili prvog čitanja Hogarthova Tarzana, pa do posljednje izložbe Lost in space u Kabinetu grafike HAZU?

Nepromijenjena je želja za crtanjem i slikanjem. Bila je i ostala zabavna, važna. Bez toga ne bih izdržao kroz različite scile i haribde karijere i preživljavanja poslije Akademije. Tematski se nije mnogo promijenilo. Zanima me ljudska sudbina, sudbina čovjeka koji može biti dobar i bolji čovjek. Kada gledamo sa strane, pojedine pojavnosti ne moraju izgledati negativno, ali kada upoznamo kontekst, kada znamo višegodišnja događanja i rezultate, osobito ako su dio sama razvoja, jasno ih je prepoznati. Kada se vodi ugledna institucija, potrebno je donositi odluke, napraviti određene izbore. Vjerojatno je to najteži dio, pa i kada se ovaj odgovor prenese na Hrvatsku i njezine institucije, i objašnjenje zašto su pojedini izbori napravljeni, umjesto u korist preživljavanja, isključivo u vlastitu materijalnu korist.