Skandal staklene piramidea

Svi u Francuskoj znaju kako je Louvre dobio skandaloznu i veličanstvenu staklenu piramidu. Kada je François Mitterrand 1981. postao predsjednik, zamislio je niz ambicioznih projekata, a među njima i renoviranje najpoznatijeg muzeja. Predsjednik je za voditelja obnove imenovao Émilea Biasinija, bivšega ministra gospodarstva i ravnatelja državne televizije, a on je, nakon obilazaka niza muzeja po Europi i Americi, izabrao kineskog arhitekta Ieoh Ming Peija, čija mu se Nacionalna galerija u Washingtonu najviše svidjela. Gledao je zgradu i nije primijetio da su pred njom, na ulazu, krhotine male piramide. Ostalo je legenda.

U takvu bi legendu danas želio ući Emma­nuel Macron. Ne samo da je nakon požara u pariškoj katedrali obećao da će biti obnovljena za samo pet godina, nego da će biti i „ljepša nego prije“. Sluteći zamku, 1169 francuskih arhitekata, kustosa i profesora potpisalo je otvoreno pismo upućeno predsjedniku u kojem mu savjetuje da ne srlja: „Dajte nam vremena da postavimo točnu dijagnozu. Slušajte stručnjake, priznajte njihovo znanje i potom odredite ambiciozni rok za primjernu obnovu.“ Ankete pokazuju da više od polovice Francuza želi da se Notre Dame obnovi kakva je i bila, ali Macron je ipak odobrio međunarodni arhitektonski natječaj za inovativna rješenja.

Piramida pred Louvreom doista je bila inovativno rješenje, ali nije nastalo preko noći, jer je Pei – koji je preminuo prošli mjesec u 102. godini – uvijek radio sporo. U Pariz je putovao triput, u potpunoj tajnosti, da izvidi je li rekonstrukcija Louvrea uopće moguća. Tek kad se osvjedočio da nije samo moguća nego i nužna, predložio je središnji podzemni ulaz nad kojim će stajati high tech staklena i čelična piramida, hommage baroknom pejsažnom arhitektu Andréu Le Nôtreu. Ravnatelj Louvrea André Chabaud bijesno je dao ostavku, kritičari su piramidu nazvali divovskim gedžetom i aneksom za diznilend, a devet od deset Parižana jednostavno ju je mrzilo, baš kao što su mrzili i Eiffelov toranj kad je bio izgrađen. Do 1988, kad je bila gotova, zavoljeli su je. „Nakon toga mislio sam da mi ništa više neće biti teško“, rekao je Pei.

Piramida je totalna negacija arhitekture. Simbolična hrpa zemlje, masivna i troma, predimenzionirani grob, oblik bez sadržaja, zgrada koja nije namijenjena životu nego smrti – čini se da se ne može spasiti za arhitekturu. Pei ju je posve invertirao: umjesto kamenja prozirno staklo; umjesto težine lakoća; umjesto primitivnosti high tech; ne upućuje prema gore, nego prema dolje; umjesto da vodi u smrt, prihvaća mnoštvo ljudi u neprestanom gibanju. A opet, sačuvana je njezina veličanstvenost, zagonetnost i monumentalnost, makar i u nevelikim dimenzijama.

Piramida nije slučajno pala na pamet Peiju. „Treba učiti od drevnih“, rekao je. „I ja sam pomalo drevan. Oni su imali mnogo vremena da razmišljaju o arhitekturi i krajoliku. Mi danas posvuda jurimo, ali arhitektura je spora, a krajolik u kojem se nalazi još je sporiji. Za nju treba vremena koje nam politički sustav ne dopušta.“ Eto, to je piramida – oblik planine, građevina starija od svega, trajnija čak i od vremena jer, dobro znamo, sve prolazi, samo su piramide vječne. Piramidi se Pei stalno vraćao u svom radu, primjerice kada je u Clevelandu, u državi Ohio, na obali jezera Erie, projektirao Rock and Roll Hall of Fame, u koji se ulazi kroz dvije velike staklene piramide. I tom su radu prethodila istraživanja – 75-godišnji arhitekt počeo je odlaziti na rock-koncerte kako bi osjetio snagu glazbenika: „Kada sam projektirao tu zgradu, želio sam prenijeti energiju rock’n’rolla, i zato sam namjerno koristio hrabar i novi arhitektonski rječnik.“ Na otvaranju su 1995. vrpcu prerezali Yoko Ono i Little Richard, a pred deset tisuća gledatelja svirali su Chuck Berry, Bob Dylan, Jerry Lee Lewis, Aretha Franklin, Bruce Springsteen i Iggy Pop.

Piramida iz Louvrea ipak nije bila njegova najteža narudžba – bio je to Muzej islamske umjetnosti u Kataru, otvoren 2008, kada je Pei imao 91 godinu. Bojao se da neće biti dorastao tom zadatku pa je poduzeo polugodišnje putovanje od Sirije do Tunisa i Španjolske, sve dok u Kairu, pred džamijom Ahmada ibn Tuluna iz 9. stoljeća, nije shvatio da je našao to što je tražio. „Suvremeni arhitekti žele nametnuti modernost“, rekao je Pei. „Postoji određena svijest o povijesti, ali nije osobito duboka. Razumijem da su se vremena promijenila, evoluirali smo. Ali ne želim zaboraviti početak. Trajna arhitektura mora imati korijene.“ Za svoju originalnu zgradu, nepogrešivo oblikovanu poput stepenaste piramide, naručio je od financijaša, obitelji Al Thani, umjetni otok u moru pred Dohom – i dobio ga. Konačno je napravio piramidu u pravoj pustinji.

Modernizatori Notre Dame koncentrirani su na izgorjeli krov – za koji se predlažu staklenici s drvećem – i urušeni toranj visok 93 metra, koji je 1859. projektirao Eugène Viollet-le-Duc, a za koji arhitekt Alexandre Chassang predlaže staklenu zamjenu, uz poklik: „Ne trebamo mimikrijski kopirati prošlost!“ Pisac Raphaël Glucksmann odgovorio je na to da bi bilo što osim potpune obnove „uništilo dušu Notre Dame“. Macronu bi hitno trebao Pei, ali on nije više na ovom svijetu. „U idućem životu možda ću biti vrtlar“, rekao je jednom, „mora da je divno stvarati vrtove.“