Pronađena knjiga iz Marulićeve oporuke

Brojni su hrvatski književni povjesničari u prošlosti priželjkivali da se objavi najstarija i najopširnija povijest književnosti dubrovačkih pisaca, koju je u rukopisu na latinskom jeziku ostavio Serafin Marija Crijević (1686–1759). Povjesničar i dominikanac Stjepan Krasić, uz čiji je 80. rođendan Sveučilište u Splitu nedavno objavilo impozantan zbornik na tisuću stranica (ur. Vincinije V. Lupis i Branko Matulić) pod naslovom Verba volant – scripta manent, Crijevićevo je djelo kritički izdao i komentirao u četiri golema sveska (JAZU, 1975–1980). U to su doba neki optimisti smatrali da će niz (edicija) Hrvatski latinisti, koji je pokrenula JAZU, s tim epohalnim izdanjem dobiti novi poticaj, konačno, velik broj latinskih rukopisa hrvatskih autora od 15. do 19. stoljeća još čeka na objavljivanje. Umjesto toga taj niz je jednostavno ugašen.

Inkunabula Platonis Opera omnia koja prema ekspertizi autora sadržava bilješke Marka Marulića

Sličnu je sudbinu u slobodnoj Hrvatskoj doživio i nekoć vodeći niz u kroatistici Stari pisci hrvatski, koji su 1869. pokrenuli Ivan Kukuljević-Sakcinski i Vatroslav Jagić, prvi je svezak donio Pjesme Marka Marulića. To pak ne znači da je ugašena i nužnost da latinska i hrvatska djela naše pismenosti i danas tiskamo, nego možda samo to da je nastupilo vrijeme da se znanja i umijeća koja su relevantna za izdavanje takvih djela, a mogla su se učiti npr. kod profesora Krasića, danas malo gdje naučavaju i uče.

Ad fontes

Krasić je desetljećima na Sveučilištu sv. Tome u Rimu predavao opću i crkvenu povijest od ranoga novog vijeka do Bečkoga kongresa (1815), uključujući tu i pomoćne povijesne znanosti. Za njega kao i za sve povjesničare bilo je posve razumljivo da prošlost mogu proučavati samo na osnovi zapisanih svjedočanstava koje su nam ostavili predci, utoliko je izabrani naslov zbornika u čast Krasiću posve na mjestu: izgovorene riječi odlete, a zapisane ostaju. Naravno, pravi povjesničar nikada neće zaključiti kako su svi stariji izvori već poznati, nego će uvijek metodički posumnjati u takve tvrdnje te poći u arhive i knjižnice, kakvih je u Rimu velik broj.

Ad fontes (k izvorima) bilo je i ostalo načelno humanističko geslo, bilo da su se ponovno otkrivala antička filozofska, pjesnička, prirodoznanstvena ili historijska djela, srednjovjekovna logička, teološka ili književna. Put je uvijek vodio u biblioteke i arhive, gdje su barem dijelom sačuvani temelji naše civilizacije iz vremena kirografijske pismenosti, zahvaljujući prije svega vrijednim kopistima u skriptorijima brojnih samostana srednjega vijeka. S izumom pokretnih slova, brzim razvojem tipografijske pismenosti te tiskanjem više različitih rukopisa jednoga djela, primjerice Aristotelove Metafizike, koji se ponekad u tekstu nisu slagali, nametnula se i potreba kritičkih izdanja svih djela klasične i srednjovjekovne starine. Moralo se sinoptičkom filološkom metodom uspoređivati, po mogućnosti, sve najstarije prijepise određenog djela, te tiskom objaviti najbolje lekcije spornih mjesta. Tu metodu izvorno su prakticirali Erazmo Roterdamski i dominikanci u Barceloni (grčko izdanje Novoga zavjeta), što je na koncu rezultiralo i revizijom teksta Vulgate.

Humanisti su dakle slijedili i usavršavali iste one kriterije koje su već u starini iskušali Origen i sv. Jeronim pri izradbi i prijevodu kanona biblijskih tekstova. Filologija i historiografija do danas njeguju tu metodu, bez obzira koji se povijesni rukopisni tekstovi izdaju, grčkoga, latinskoga ili pak narodnoga izričaja, bez obzira na književnu vrstu, bez obzira na činjenicu da smo već duboko zakoračili u digitalnu pismenost. Ta, najnovija tehnologija, usprkos nekim naivnim predviđanjima, ipak neće moći nadomjestiti filologa i povjesničara koji se trude oko kritike teksta, odnosno kritičkoga izdanja povijesnih izvora. Ali ona će im uvelike olakšati rad.

Moderna je donijela i novo promišljanje znanosti. Na prvi pogled društvene discipline, poput povijesti i filologije, uvijek traže najstarije izvore (načelo ansijenteta) za bilo koji događaj ili tekst, dok prirodne znanosti slijede načelo noviteta, gdje se neprestano traži nešto novo. Primjerice: što će nam Galenova medicina, kada smo iznašli penicilin, čemu služi Ptolomejeva slika svijeta kada imamo Kopernikovu? U tom je smislu Thomas Kuhn (1922–1996) tvrdio da „znanost uništava svoju prošlost“. Neki su filozofi znanosti njegov izričaj interpretirali tako da su prirodoslovne znanosti jedine „tvrde znanosti“, dok bi one društvene bile „meke znanosti“.

Krasićeva knjiga Počelo je u Rimu (Ogranak MH u Dubrovniku, 2009), kao i brojni njegovi radovi o temi povijesnoga normiranja hrvatskoga jezika, reflektira, između ostaloga, rečenu dihotomiju poimanja znanosti. Ona nas zapravo sili da promišljamo jezik i njegovu povijest na način humanistike, tj. znanosti o čovjeku i povijesti njegove komunikacije u svojoj zajednici. Međuljudska – usmena i pisana – komunikacija omogućila je tako, u našem slučaju i na našem prostoru, normiranje jedinstvenoga hrvatskog jezika za jedinstvenu hrvatsku političku zajednicu. Jezik, dakle, nije tek zbroj zapisanih znakova i izgovorenih glasova, nego bitan preduvjet sporazumijevanja i izgradnje određene zajednice na određenom prostoru. Da bi se izgradilo široko zajedništvo, valjalo je, navlastito iz perspektive papinske kurije u postridentskom Rimu, posvuda u svijetu, dakle ne samo u Iliriku, ustrojiti misijske aktivnosti već prema najraširenijem i najljepšem jeziku na tom prostoru, da bi ga strani misionari mogli lakše naučiti.

U tom momentu postaje vrlo važno pitanje izbora osnovnog dijalekta za (para)liturgijske knjige, razgraničenja pokrajina i jezika, gdje su to granice Ilirika i iliričkoga (hrvatskog) jezika, i sl. Krasić je tu problematiku dokumentirao brojnim arhivskim izvorima, koji će, nedvojbeno, ostati trajni predmet refleksije istraživača povijesti hrvatskoga jezika, na isti način kao što je njegovo kritičko izdanje Crijevićeve Bibliotheca Ragusina omogućilo proučavanje bogate dubrovačke književne tradicije prema najstarijim izvorima i pripadnim refleksijama. Inače, tema hrvatskoga jezika i jezične politike papinske kurije Krasića je zanimala odavno. Ovdje ću samo spomenuti da je on u Vatikanskoj biblioteci dao načiniti mikrofilm primjerka prve hrvatske gramatike Bartola Kašića (Institutiones linguae Illyricae, Rim, 1604), koju je onda u Kölnu 1977. objavio njemački profesor Reinhold Olesch. To je bio, iz današnje perspektive gledano, obred inicijacije novoga poimanja i razvoja kroatističke filologije, uz svjesni pogled na njezine izvore (ad fontes), i uz otklon od, u to doba sveprisutne, studijske discipline zvane jugoslavistika, nastale i nestale u daleko kraćem povijesnom razdoblju.

Kojim je jezikom pisao Marulić?

Pitanje nije izlišno, kako bi to netko mogao pomisliti. Svi su đaci u školi, istina, nekoć učili da je on prvi hrvatski epos napisao hrvatskim jezikom, kako i sam veli, a brojna druga djela na latinskom. Neki su kroatisti danas ipak drukčijeg mišljenja, tvrde da je Juditu Marulić napisao starohrvatskim i(li) staročakavskim jezikom. Takvo razmišljanje reflektira krivo tumačenu strukturalističku tipizaciju jezikâ, koja iz današnje perspektive i dominantne metajezične reifikacije jezika, fingirajući usput ne samo jezikoslovnu znanost nego i povijesni razvoj jezika kao objektivnu tvrdu znanost, dolazi do posve anakronih i apsurdnih zaključaka. Dakako, iz današnje perspektive Marulićev je jezik petsto godina star, pa je po njima posve normalno da je to starohrvatski jezik. Kada se pak promatra nakana i jezična koncepcija sama Marulića, što traži hermeneutička povijesnost spoznaje, onda je Marulićev hrvatski jezik u njegovo doba u svakom slučaju prije bio novohrvatski nego starohrvatski, jer ga on stilizira prema načelu opće razumljivosti i prema Danteovu modelu volgare illustre. Ni dotadašnji čakavsko-glagoljski amalgam, ni isključivo splitski čakavski govor, nisu više temelj njegova jezika, nego, gdje je god moguće, pročišćeni, od romanskih spalatizama oslobođeni govor naroda, obogaćen kontaktnim sinonimima i brojnim novotvorenicama, apstraktnim pojmovima koje je prevodio s latinskoga i talijanskoga jezika (stoga volgare illustre). Usput, i štokavska metateza vs-/fs->sv- (npr. sveti umjesto fseti) govori o nastojanju oko sveopće i interdijalektne razumljivosti jezika kojim piše. Hrvatske novotvorenice (prevedenice) bile su tada nešto posve novo u hrvatskoj književnosti, usprkos čakavskom supstratu hrvatskih mu djela. Njegov će rječnik zato još dugo ostati daleko najbogatiji u hrvatskoj književnosti. Nažalost, mnoga su Marulova hrvatska djela stoljećima bila zagubljena, pa ih danas moramo iznova otkrivati.

Marulićev Platon

Spomenuh kako je Stjepan Krasić pomagao onima koji su se trudili da u Rimu pronađu povijesne izvore, pa i tekstove koji su usmjerili razvoj hrvatskoga jezika. Pomogao je tako i meni još u vrijeme kada je živio u Rimu, ali nedavno i na poseban način. Dominikanci u Dubrovniku čuvaju najveću zbirku inkunabula u Hrvatskoj na jednom mjestu, veću od Metropolitane u Zagrebu i Male braće u Dubrovniku. Tragajući za inkunabulom Platonis Opera omnia (1484) u latinskom prijevodu Marsilija Ficina, Marko Marulić oporučno ju je ostavio diplomatu, humanistu i prijatelju, biskupu Tomi Nigeru, koji počiva na Poljudu – obratio sam se Stjepanu Krasiću. U Hrvatskoj postoji, utvrdio sam to provjerom popisa svih inkunabula, samo jedno cjelovito izdanje toga djela i jedno krnje, oba u Dominikanskoj knjižnici u Dubrovniku. Logično, ako igdje u Hrvatskoj, ta inkunabula je mogla biti sačuvana isključivo tu. Krasić mi je spremio kopije određenih stranica i jednoga i drugoga primjerka, prepune su rubnih crteža i komentara. Nakon autopsije tih inkunabula, a prema već poznatome pisoruku i kaligrafijskim uzancama oca hrvatske književnosti, mogao sam zaključiti da vrlo brojni latinski rubni komentari u oba primjerka potječu iz pera Marka Marulića. U cjelovitom primjerku je manje komentara pa piše poznatom i razvučenom humanisticom, dočim u krnjem primjerku, zbog obilja glosa, piše zbijeno s, naizgled, gotskim duktusom. Marulić je i inače, kao slikar, umio pisati različitim duktusima kao i njegov otac Nikola, što ponekad zbunjuje ljude koji nemaju iskustva u kodikologiji i paleografiji. Tu inkunabulu on je prije smrti ostavio prijatelju Tomi Nigeru, kako bi mu uzvratio „ljubav za ljubav“. Niger je njemu nekoliko godina prije darovao, među inima, i dva sveska Erazma Roterdamskog, koja su Marula latinskom stilistikom i humanističkom, argumentacijskom širinom, jednostavno očarala.

Usput, samo ta, Marulovom rukom komentirana Platonova Opera omnia, traže još jedan latinski svezak u sabranim mu djelima, njegov commento, to je posebna književna vrsta u renesansi, na Ciceronovoj De inventione i Rhetorica ad Herennium s Poljuda drugi, a ima još cijeli niz nekoć njegovih knjiga s (bez)brojnim rubnim latinskim bilješkama koje danas otkrivamo. Zapravo, sve svoje knjige, i one koje je posjedovao i one kojima je sam bio autor, vlastoručno je – čitajući ih – na rubovima komentirao, a često i sitnoslikarski ukrašavao. Inkunabulu Marcijalovih epigrama, takaođer je nedavno otkrivena, pretvorio je svojim komentarima raspoređenim prema geometrijskim figurama, te sitnoslikarskim umijećem, u poseban artefakt, jedinstveno umjetničko djelo i izgledom, ne samo sadržajem. Više mu je djela na hrvatskome također još u rukopisu, Firentinski zbornik, o kojemu je u Vijencu (653) nedavno bilo riječi, samo je jedan primjer. Velik je to izazov za hrvatsku humanistiku, posebno ako se ima u vidu skorašnja 500. obljetnica smrti Marka Marulića (2024), iako su neki hrvatski marulolozi, čini se, Sabrana djela Marka Marulića već odavno zaključili, kako ona latinska, tako i hrvatska.