Neugasivi duh i ime Vijenca

U povodu 150 godina književnoga lista za umjetnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Vijenac, kao i 25. obljetnice njegova obnovljenoga kontinuiranoga izlaženja, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek otvorila je 6. lipnja prigodnu izložbu u Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) u Zagrebu. U otvaranju su uz ministricu kulture sudjelovali domaćin, predsjednik HAZU Velimir Neidhardt, zatim u ime predsjedništva Vijenčeva nakladnika Matice hrvatske akademkinja Dubravka Oraić Tolić, autor izložbe i glavni urednik Vijenca Goran Galić te predsjednik Skupštine Grada Zagreba Drago Prgomet. Glumac Boris Svrtan pročitao je uvodnu Pjesmu uz Vienac Ivana Trnskoga iz prvog broja 23. siječnja 1869, kao i njezinu parafrazu Tonka Maroevića objavljenu početkom godine u slavljeničkom broju.

Ministrica kulture Republike Hrvatske Nina Obuljen Koržinek pred brojnim je uzvanicima otvorila izložbu o 150 godina Vijenčeve povijesti

Potpredsjednica Matice hrvatske Dubravka Oraić Tolić

Velimir Neidhardt,  Dubravka Oraić Tolić, Nina Obuljen Koržinek, Goran Galić i Drago Prgomet

„Svojom 150 godina dugom poviješću ­Vijenac se nedvojbeno uvrštava među najstarije, najuglednije i najutjecajnije hrvatske kulturne institucije“, kazala je ministrica Nina Obuljen Koržinek prisjetivši se stožerne uloge koju je Vijenac odigrao u razvoju hrvatske kulture, društva i države. „Na uredničkom mjestu u proteklih 150 godina izmjenjivala su se najveća i najzvučnija urednička imena na području hrvatske kulture i javnog života. Unatoč kraćim i duljim prekidima u izlaženju, urednici i suradnici Vijenca uvijek su pronalazili snage i znali kako ponovno pokrenuti list“, dodala je ministrica kulture, napomenuvši da umjetnička kritika danas uzmiče pred novim novinarskim formatima ili se seli u nove virtualne prostore. „Unatoč korjenitoj promjeni komunikacijske paradigme u kulturi koja slijedi digitalne trendove, uvjerena sam kako u Hrvatskoj još postoji potreba za vijestima iz kulture, umjetničkim kritikama, osvrtima, polemikama i raspravama o kulturnim politikama, jer bez te reakcije, recepcije kulture zapravo ne bi ni bilo. Stoga su očekivanja koja se postavljaju prema časopisu poput Vijenca golema“, istaknula je, izrazivši uvjerenje da će dvotjednik MH ostati i postati zanimljiv i digitalnom naraštaju. Podsjetila je kako je Ministarstvo kulture posljednjih 25 godina kontinuirano i stabilno financijski potpomagalo Vijenac. Čestitavši Matici hrvatskoj i uredništvu obljetnicu, ministrica je prigodni govor, kojim je otvorila izložbu, završila zahvalnošću što je izložba postavljena u Knjižnici HAZU-a, „što pokazuje koliko je mudra i dalekosežna bila odluka biskupa Josipa Jurja Strossmayera da hrvatskom narodu podari najvažnije kulturne, znanstvene i umjetničke institucije koje traju i danas“.

Riječi dobrodošlice uputio je predsjednik HAZU-a Velimir Neidhardt ocijenivši Vijenac najvažnijim časopisom za hrvatski jezik i identitet. Ukazao je na važnu ulogu književnika i urednika Augusta Šenoe da se okupe snage u jedinstvu hrvatskoga jezika. Iskazao je Neidhardt potrebu da se ne potiču podjele u društvu, ali da odgovorne institucije, među kojima i Razred za filološke znanosti HAZU-a, zauzme jedinstveni stav o jeziku. „Ne može se raznolikošću i pluralizmom graditi identitet. To nije identitet. To je raznolikost i raspršenost. Mi ćemo se izgubiti“, naglasio je predsjednik HAZU-a o normiranju hrvatskoga književnog jezika.

Rodno mjesto moderne
hrvatske književnosti

Glavni urednik Vijenca i autor izložbe Goran Galić kazao je da su hrvatski pisci koncem 1860-ih znali da za uspjeh moraju objediniti snage pod krovom institucija, što je rezultiralo prvim brojem Vienca 23. siječnja 1869. „Sve ostalo je povijest. Trideset pet godina kontinuirana publiciranja, svakoga tjedna u Zagrebu, kao duhovnoj prijestolnici Hrvata. Vodeća književna imena okupljena oko istoga cilja, izgradnje hrvatskoga nacionalnog identiteta i hrvatske kulture. Kao i tada, i danas je ključno zajedništvo, stoga Vijenac nadilazi podjele i promiče ono najbolje i najvrednije od hrvatske kulture i Hrvatske općenito, kao i naš nakladnik, Matica hrvatska, te naš domaćin HAZU, stožerne hrvatske nacionalne institucije, promicatelji integralne Hrvatske“, kazao je glavni urednik Vijenca zahvalivši akademiku Neidhardtu i cjelokupnom osoblju HAZU-a na ustupanju prostora za izložbu. „Upravo je pokretanje Vienca bila prva zajednička akcija mlade Matice ilirske i tek osnovane Akademije, stoga posebnu simboliku ima da smo ovdje zajedno i 150 godina poslije“, zaključio je Galić zahvalivši i suorganizatoru Kući Šenoa, gospodinu Stjepanu Sučiću i Josipu Bratuliću, koji su ustupili dio izložaka, te Ministarstvu kulture i Gradu Zagrebu na financijskoj podršci, kao i svom izdavaču Matici hrvatskoj te svim djelatnicima, suradnicima i čitateljima Vijenca.

U času kada je Hrvatska dio svoga suvereniteta prenijela na Europsku Uniju, zadaća je Matice i Vijenca čuvanje i njegovanje vrijednosti koje su stvorili zanesenjaci u 19. stoljeću: hrvatskoga jezika, književnosti i kulture bez obzira na ideološke razlike, kazala je potpredsjednica MH Dubravka Oraić Tolić

Potpredsjednica MH Dubravka Oraić Tolić, prenoseći pozdrave predsjednika MH Stipe Botice, koji je bio na službenom putu, izrekla je kronologiju o slavljeniku Vijencu i njegovoj ulozi u hrvatskoj književnosti.

„Moderne nacije nastale su u 19. stoljeću zanesenim radom pojedinaca i stvaranjem nacionalnih kulturnih ustanova. Ono što su Matica hrvatska, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Hrvatsko narodno kazalište bili za stvaranje moderne hrvatske nacije, to je časopis Vienac bio za povijest novije hrvatske književnosti: ujedinitelj književnoga i kulturnoga života na cjelokupnome nacionalnom prostoru. Književnost je do početka 19. stoljeća bila gradska, općinska i regionalna; s Viencem ona je postala nacionalna“, opisala je kronologiju društvenih okolnosti u vrijeme nastanka Vijenca. Podsjetila je na 1868. i zajedničku inicijativu osnivača Matice ilirske i netom osnovane Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti da se pokrene časopis koji će okupiti sve hrvatske pisce, dopirati u sve hrvatske krajeve i na taj način pridonijeti ujedinjenju raspršenih povijesnih zemalja na književnome, a preko njega i na političkome planu. „Tako je iz zajedničke inicijative Matice i Akademije 1869. rođen prvi svehrvatski književni časopis Vienac. U podnaslovu Vienca kao program je istaknut prijevod poznate Horacijeve krilatice, prilagođene u duhu prosvjetiteljstva, prodesse et delectare: zabavi i pouci. Časopis je bio namijenjen, kako to stoji u pozivima na pretplatu, ‘najpače našim krasoticam’. Tako je ­Vienac u tadašnjim okolnostima bio ne samo prvi nacionalni nego i prvi liberalni časopis orijentiran na žensku publiku“, ukazala je Dubravka Oraić Tolić, koja je posebnu pozornost stavila na glasovitoga hrvatskoga književnika i šest godina urednika Vijenca Augusta Šenou te sve njegove uloge.

„Naručivao je tekstove, uređivao, lektorirao, korigirao, a često ih je i sam pisao. Bio je i prvi hrvatski kulturni menadžer. U njegovo doba Vijenac je imao 1500 pretplatnika, u svim dijelovima Hrvatske i regije, a čitao se i u kavanama. Poznata je Šenoina izreka: ‘Tko bude htio pisat književnu poviest ove dobe, morat će se osvrnut na tečaje Vienca.’ I to je doista tako“, naglasila je Matičina akademkinja.

U Vijencu je, nastavila je, rođena moderna hrvatska književnost. „Surađivali su svi pisci, intelektualci, bez obzira na politička uvjerenja, što bi i nama danas bilo jako dobro. List je objavljivao stranu književnost i prijevode, opisivao je hrvatske krajeve do kojih se tada, zbog prometne izoliranosti, teško dolazilo. Donosio je konkurentne snage u Hrvata, tako da je djelovao i nacionalno integrativno, te bio svjetski otvoren“, napomenula je, navodeći da je tadašnji Vienac bio stožerni časopis hrvatskoga realizma, objavljujući klasična djela hrvatske književnosti, Šenoino Zlatarovo zlato, Kovačićevo U registraturi, prve prijevode Shakespearea, Baudelairea i Turgenjeva. Otvorio je vrata i u hrvatsku modernu 1891. objavljivanjem Leskovarove pripovijesti Misao na vječnost, a godinu poslije i s pripoviješću Moć savjesti Antuna Gustava Matoša, o čemu se slavni Gustl pohvalio i u autobiografskim zapisima da je kao „balavac“ bio tiskan u „uglednome Vijencu“.

Dvadeset i pet godina od obnove

„Sukob između starih i mladih, koji u hrvatskoj književnosti plamti u doba moderne na prijelazu 19. i 20. stoljeća, bio je pretežak teret za Vienac i on se nakon 34 godišta 1903. ugasio. Ali nisu se ugasili njegovo ime i duh. Vijenac se poput feniksa više puta obnavljao, sve dok se u samostalnoj Hrvatskoj 1993. nije utjelovio u novome Vijencu, koji danas s užitkom čitamo i ove godine slavimo njegovu 25. obljetnicu kontinuirana izlaženja i djelovanja“, rekla je akademkinja Oraić Tolić i dodala da je „klasični Vijenac“ sudjelovao u stvaranju moderne hrvatske nacije i njezina kulturnoga identiteta.

„Stvaranje modernih nacija danas je dovršeno, pa je svoj nacionalni identitet i političku neovisnost ostvarila i Hrvatska na kraju 20. stoljeća. Na početku 21. stoljeća mnogo je toga drukčije. Klasični Vienac stvarao je modernu hrvatsku naciju i njezin kulturni identitet. Pred suvremenom Maticom i suvremenim Vijencem nove su zadaće. U času kada je Hrvatska dio svoga suvereniteta prenijela na Europsku Uniju, zadaća je Matice i Vijenca čuvanje i njegovanje vrijednosti koje su stvorili zanesenjaci u 19. stoljeću: hrvatskoga jezika, književnosti i kulture bez obzira na ideološke razlike“, zaključila je akademkinja, s nadom da će nakladnik i uredništvo biti dostojni „zlatnog praha ­Vijenca“, što znači da će u izazovima globaliziranoga svijeta biti čuvari hrvatskoga nacionalnoga i kulturnoga identiteta.

Predsjednik Skupštine Grada Zagreba Drago Prgomet ukazao je na poslovicu iz politike i života da su pojedinac i institucija vrijedni onoliko koliko se puta dignu nakon pada. „Naš Vijenac šest se puta dizao, nisu ga slomili ni različiti režimi, nisu ga slomile ni različite ideologije koje su ga pokušale maknuti s tradicionalnoga, konzervativnoga puta koji je bio temelj za očuvanje jezika, a bez jezika nema naroda“, kazao je Prgomet i ustvrdio da je Vijenac isprepleo u sebi sve vrijednosti kulture hrvatskoga naroda.

Moderatorica Jelena Gazivoda, izvršna urednica Vijenca, pozvala je zainteresirane na posjet izložbi otvorenoj do 17. srpnja, na kojoj se osim naslovnica i rukopisa iz povijesti Vijenca, u suradnji s Kućom Šenoa mogu razgledati osobni predmeti koji su pripadali slavnom piscu. U okviru Vijenčeve obljetničke godine, uz dva slavljenička broja, 16. svibnja održan je okrugli stol Kultura u medijima, a za listopad je planiran znanstveni skup o Viencu. Proslava će kulminirati svečanom akademijom u drugom dijelu godine uoči rođendana Augusta Šenoe.

Među brojnim okupljenima na otvaranju izložbe bili su i bivši predsjednici Matice hrvatske Josip Bratulić, Stjepan Damjanović i Igor Zidić, rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras, prorektor Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta Emilio Marin, predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović, ravnatelj i glavni urednik Hrvatske katoličke mreže Fabijan Svalina i Siniša Kovačić, voditeljica Kuće Šenoa i nasljednica ostavštine pisca Jasmina Reis, članovi uredništva, suradnici i prijatelji Vijenca, kao i brojni medijski izvjestitelji.

U vitrini posvećenoj Vijencu i Zagrebu izložen je i Šenoin feljton Zagrebulje objavljen nakon potresa 9. XI.1880. / Snimio MIRKO CVJETKO

Naslovnice obnovljenog Vijenca (1993–2019)

Vienac je i grafički pratio tadašnje europske trendove

Uz prvi Vienac (1869–1903) izložene su i kasnije obnove

Reklame svjedoče o knjižarskom i obrtničkom životu

Jedan je od bisera izložbe godište Obzora iz 1903. s Matoševim člankom Za Vijenac koji je poslao iz Pariza

Pravila Matice iz 1874. u kojima
mijenja ime iz ilirska u hrvatska

Osobne predmete i rukopise Augusta Šenoe za izložbu je ustupila Kuća Šenoa

****

Od Šenoe do Matoša

Izložba kojom dominiraju uvezana godišta Vienca iz fundusa Knjižnice HAZU koncipirana je tako da su na njoj predstavljeni najvažniji trenuci iz bogate povijesti Vienca, koji je u 19. stoljeću, u kojemu je izgrađen kanon mlade nacionalne književnost, bio središnji časopis hrvatske kulture. Izloženi su originalni i najzanimljiviji primjerci, poput prvoga nastavka romana Augusta Šenoe Zlatarevo zlato, U registraturi Ante Kovačića, Začuđeni svatovi Eugena Kumičića, kao i prva izdanja tih romana u knjižnom oblikom, objavljena mahom u nakladi Matice (u Viencu su prvo izlazila u nastavcima iz tjedna u tjedan). Na izložbi se može pogledati i Šenoin izvještaj nakon velikoga potresa 1880, prijevod Shakespeareovih i Baudelaireovih pjesama na hrvatski jezik, reklame i oglasi iz tog vremena, rubrike i grafičko oblikovanje Vienca što svjedoči o visokoj razini kvalitete, sukladnoj europskim trendovima vremena.

Izložena su i Pravila Matice iz 1874, kada je promijenila ime iz ilirska u hrvatska, te podsjetnik na bisere hrvatske i svjetske književnosti objavljene u tom stožernom listu hrvatske književnosti 19. stoljeća. U suradnji s Kućom Šenoa, na izložbi se mogu pogledati predmeti koji su pripadali Augustu Šenoi – jednom od najvećih hrvatskih književnika i slavnom uredniku Vienca, a za potrebe izložbe ustupila ih je Kuća Šenoa. August Šenoa Vienac je uređivao u njegovu zlatnom razdoblju od 1874. do smrti 1881. (protorealizam ili Šenoino doba) i u njemu objavio većinu svojih djela. Snažno je poticao stvaralaštvo na hrvatskom jeziku i stvarao tržište za hrvatsku knjigu, potiskujući njemačku književnost i „tuđinski duh“. Posebno je zanimljiv izložak Ugovor o preuzimanju uredništva Vienca od 13. prosinca 1874, koji je ime Dioničke tiskare potpisao Franjo Rački. Prema ugovoru na četiri stranice Šenoa je bio obvezan pribavljati književne priloge i ilustracije, rukopis je predavao najkasnije do srijede navečer, a listak do četvrtka u podne kako bi se broj mogao tiskati već u petak, u suprotnom je morao plaćati troškove tiskanja, slaganja i distribucije. Obavljao je i korekturu i reviziju lista te odgovarao za njihovo izvršavanje najdulje 24 sata nakon predaje rukopisa „po mogućnosti bez­pogrešno“. Za svaki je broj morao napisati listak, a na kraju mjeseca predati popis honorara držeći se utvrđene tarife.

Jedna je vitrina posvećena A. G. Matošu, koji je svoje prvo tiskano djelo, pripovijetku Moć savjesti, objavio u Viencu 1892. kao devetnaestogodišnjak. Izloženo je i uvezano godište Obzora iz 1903. s čuvenim tekstom za Vijenac u kojem je Matoš iz Pariza zavapio za spas Vienca. Na izložbi je predstavljen i presjek povijesti novoga Vijenca kroz njegove urednike i naslovnice, kronika hrvatskoga prostora i vremena od Božića 1993. do danas. Od tada izmijenilo se devet glavnih urednika obnovljenog Vijenca: Slobodan P. Novak, Boris Maruna, Andrea Zlatar, Mladen Kuzmanović, Ivica Matičević, Mate Maras, Andrija Tunjić, Luka Šeput i ­Goran Galić.

Izložbu je sufinancirao Grad Zagreb.