Najbolje od svjetske animacije

Jedini domaći filmski festival s atributom svjetski ljubiteljima animacije ove je godine u kratkometražnoj konkurenciji ponudio ponešto slabiji program, no to je nadoknađeno nekolicinom sjajnih naslova u konkurenciji dugog metra. Kakvoćom su se ponajviše izdvojile biografske dokumentarne drame Jedan dan života redatelja Raúla de la Fuentea i Damiana Nenowa te Buñuel u labirintu kornjača autora Salvadora Simóa, kao i pobjednički film u Velikom natjecanju dugog metra, formalna psihološka akcijska komedija Ruben Brandt, kolekcionar suscenarista i redatelja Milorada Krstića. Ovjenčan Europskom filmskom nagradom za najbolji europski dugometražni animirani film, u međunarodnoj suprodukciji realiziran Jedan dan života djelo je temeljeno na faction-knjizi Još jedan dan života Ryszarda Kapuścińskog, poznatoga poljskog pisca, pjesnika, novinara i fotografa. U autobiografskoj dokumentarnoj prozi Kapuściński je zabilježio zbivanja tijekom tromjesečnoga reporterskog boravka u Angoli, od samog početka tamošnjeg građanskog rata u studenom 1975. do veljače 1976. Rat koji je trajao sve do 2002. započeo je praktički odmah nakon što je Angola po završetku rata za neovisnost prestala biti portugalska kolonija, a međusobno su se zaratila dva nekadašnja pokreta za oslobođenje, Narodni pokret za oslobođenje Angole (MPLA) i Nacionalna unija za potpunu neovisnost Angole (UNITA).

Ruben Brandt, kolekcionar, red. Milorad Krstić

Dok je MPLA bio financiran i vojno podupiran od strane Sovjetskog Saveza i Kube, UNITA je isprva bila pod utjecajem maoističke ideologije i Kine, da bi se vrlo brzo povezala s SAD-om i postala njihov igrač. Od 1975. pa sve do pada Berlinskog zida rat u Angoli bio je krvavo poprište nastavka hladnog rata, a tijekom tri mjeseca opisana u knjizi i na filmu Kapuściński je radeći za poljsku nacionalnu novinsku agenciju PAP na strani MPLA bilježio svu nehumanost, okrutnost i tragičnost tog rata. Osobito su bili važni njegovi susreti s istaknutim borcima MPLA poput devetnaestogodišnje služavke Done Cartagine, koja je pod nadimkom Carlota postala važan simbol borbe pokreta, ili vojnog zapovjednika Farrusca, čovjeka koji je borcima MPLA zapovijedao na južnom bojištu te naposljetku u krvavim sukobima ostao jedini preživjeli.

Vizionar koji se boji kokoši

Velike i važne reportaže čitaju se s jednakim zanimanjem kao i velika i važna prozna djela, a veličinu i važnost ratne kronike Ryszarda Kapuścińskog autori su njezine adaptacije s velikim uspjehom prenijeli u svoj film. Riječ je o križancu animiranog i dokumentarnog filma, u kojemu su u dominantno animiranu cjelinu skladno umetnuti arhivski snimci, fotografije i razgovori s i danas živim sudionicima ratnih zbivanja, poput zapovjednika Farrusca. Zahvaljujući takvu autorskom prosedeu, znanu iz Valcera s Bashirom Arija Folmana, pristupu u kojem autori snimaju i današnji izgled lokacija na kojima se odvijaju zbivanja u animiranom dijelu, postiže se velika autentičnost cjeline. Svi likovi oživljavaju kao osobe od krvi i mesa, autori su kao i Kapuściński vrlo emotivni, osobito u kroki-portretu mlade Carlote, koja se pita hoće li je budućnost pamtiti, a i sam reporter prikazan je kao zdvojan pojedinac užasnut nezamislivom ljudskom bestijalnošću. Autori maksimalno učinkovito koriste hibridnu prirodu svog djela – s jedne strane ratne pokolje prikazuju u sugestivnim dijelovima, dojmljivo rekreirajući užase s hrpama leševa razbacanih na desecima kilometara ceste, dok oko mrtvih tijela zuje rojevi muha, dok s druge kroz razgovore s preživjelim sudionicima stvaraju dokumentaristički i analitički odmak, što svakako ne znači da su ti dijelovi hladni i neemotivni.

Buñuel u labirintu kornjača, red. Salvador Simó

Buñuel u labirintu kornjača ostvarenje je izvedbenim prosedeom, a dijelom i pristupom temi, srodno Jednom danu života. Opet je posrijedi dominantno animirana cjelina u koju su umetnuti dokumentarni isječci, konkretno isječci iz sjajnoga dokumentarca Zemlja bez kruha Luisa Buñuela iz 1933. Sam Buñuel protagonist je filma, prikazan kao kompleksna osobnost mučena dijelom traumatičnim odnosom s pokojnim ocem te obilježena iracionalnim strahom od kokoši. Upoznajemo ga 1930, godinu nakon realizacije antologijskog Andaluzijskog psa i neposredno nakon premijere humorne drame Zlatno doba, koja je gotovo jednodušno proglašavana blasfemičnim djelom i zbog kojeg su Buñuela i kritizirali u samu Vatikanu. Buñuela zatječemo u Parizu u vrijeme premijere Zlatnog doba, kojim skandalizira publiku i parišku javnost, ali on je nepokolebljivo uvjeren da je predodređen postati zvijezdom nadrealizma, uz bok sa Salvadorom Dalíjem. No redatelj je društveni parija s kojim malo tko želi imati posla, pa se čak i Dalí od molbe za posudbu nešto novca Buñuelu izvuče riječima da mu je proročica rekla da drugima ne posuđuje novac.

Autor Salvador Simó Buñuela prikazuje iz dvije perspektive – s jedne strane on je vizionar, genijalac i umjetnik koji provocira društvo i sve konvencije, a s druge u određenoj mjeri nesigurna i gotovo preplašena osoba koju intenzivno progoni neriješeni odnos s ocem, kojem se još želi dokazati i od kojeg se makar u snovima nada priznanju za svoj rad. Uzaludno, jer mu otac u snu kaže da je Dalí za razliku od njega istinski i autohtoni nadrealist.

Mučen besparicom, ali i odlučan snimiti dokumentarac o teškom životu siromašnih stanovnika najsiromašnije španjolske pokrajine Las Hurdes, Buñuel će u snimanje dokumentarca krenuti uz pomoć prijatelja Ramóna Acína, skromna obiteljskog čovjeka koji će film producirati novcem zarađenim na lutriji. I u ovom se ostvarenju animirani film pokazuje kao medij savršen za obradu oporih, melodramskih i tragičnih priča kakva je ona o životu u pokrajini Las Hurdes, pokrajini u kojoj su 1930-ih godina ljudi doslovce umirali od gladi. Autor vješto križa ozbiljne dramske, pa i melodramske i tragične pasaže s onima humornima, učinkovito u filmu gledateljima približavajući Buñuelov nadrealizam, osobito u sekvencama snova u kojima se suočava s ocem i strahom od kokoši. Cjelina je dramaturški i narativno vrlo dobro uobličena, a crno-bijeli isječci iz filma Zemlja bez kruha efektno su rekreirani, u tolikoj mjeri da se film doima poput svojevrsnog making of uratka o nastanku sama dokumentarca.

Grand Prix u Velikom natjecanju dugometražnog filma osvojila je kombinacijom dominantno ručne i dijelom računalne animacije realizirana noarovska psihološka akcijska komedija Ruben Brandt, kolekcionar, dugometražni prvijenac Milorada Krstića, Slovenca koji više od tri desetljeća živi i radi u Budimpešti. Krstić je darovit i vrlo zanimljiv umjetnik koji djeluje u slikarstvu, kiparstvu, filmu i multimediji, a za kratkometražni prvijenac My Baby Left Me iz 1995. osvojio je Zlatnog medvjeda. Inventivno se poigravajući žanrovskim odrednicama svog filma, koje lucidno križa, varira i nadopisuje, Krstić ponajviše daje posvetu samoj umjetnosti, ponajprije slikarstvu, ali i filmu i glazbi (jazzu).

Posvete velikim slikarima

Pričom o naslovnom art-psihoterapeutu, čovjeku koji terapijom umjetnošću pokušava pomoći slikovitim kriminalcima, istodobno se boreći s vlastitim demonima, koji ga u noćnim morama progone u obliku likova s glasovitih slika, a čega će se uz suradnju kleptomanke Mimi i trojice art-lopova pokušati osloboditi krađom trinaest slika s tim likovima iz najpoznatijih svjetskih muzeja, autor daje zabavne posvete velikim slikarima – Andyju Warholu (Dvostruki Elvis), Botticelliju (Rođenje Venere), Picassu, Van Goghu, Tizianu, Velázquezu, Edwardu Hopperu... Zapravo je teško i pobrojiti komu sve ne, jer se u doslovce svakom kadru i gotovo u svakom liku krije neki detalj posvete određenoj slici, a osim što ime Ruben Brandt asocira na Rubensa i Rembrandta, tu su i posvete velikim filmašima i filmovima (Ejzenštajn, Hitchcock...) te glazbi. No tu se krije i najveći problem atraktivno stilizirana, dinamična, zgodno pomaknuta i zabavna, no ne baš dramaturški i narativno koherentna filma koji vješto eksploatira ozračje sna i nadrealizma, ali koji je donekle pretjerano agresivan te koji se doima poput šarenog izloga pretrpana atrakcijama koje s vremenom postaju zamorne.

U Velikom natjecanju kratkometražnoga filma Grand Prix je pripao naslovu Kisela kiša Poljaka Tomeka Popakula, storiji o odnosu odbjegle tinejdžerice i narkodilera Skinnyja, među kojima prvobitna naklonost s naznakama ljubavi ubrzo poprima tamnije tonove kad ona počne otkrivati njegovo mračno naličje. U skladu s tim isprva ugodno ozračje postaje tjeskobno, tu mijenu prati impresivan crtež raskošna kolorita nadopunjen sjajnim dizajnom zvuka u kojem dominira psihodelija, a psihodeličnom se može opisati i animacija s uporabom jarkih boja. Kisela kiša svojevrsni je animirani narkotrip s ne osobito zanimljivom varijacijom klasične priče o odrastanju dobrodušne i nesigurne mlade djevojke, čiji je lik unatoč shematičnosti ipak predočen dovoljno slojevito.

Nagrada Zlatni Zagreb za inovativnost i kreativno umjetničko postignuće pripala je filmu Klinci Švicarca Michaela Freia (Plug & Play), autora koji se bavi motivima ponašanja ljudi u skupini (čoporu), odnosa individualne volje i kolektivnog mentaliteta (mentaliteta krda), međuljudskim relacijama u takvim okolnostima, vlastitim izborom i onim donesenim pod pritiskom kolektiviteta, a sve to s idejnim i izvedbenim asocijacijama na klasike Zagrebačke škole crtanog filma.