Lirika prigušene strepnje

Nova knjiga Zorke Jekić, nakon tri prethodne zbirke (Ruka pored ruke, 1995, Svemir diše, 2002, Tišine, 2009) odlikuje se osebujnim senzibilitetom kojim dominira prigušena strepnja, bojazan i naglašeno stanje tjeskobe, ali istodobno javlja se otpor zlovremenu, neko esencijalno buntovništvo i naglašena želja da se pretrpi i ne odustaje od života: „Život je žilav / obećavajući / izmiče / neukrotiv / neuništiv.“ Lijep, bezbrižan život jest doduše himera, jer pjesnikinja zna: „Pohlepa putuje ulicama poput sablasti / nemilosrdno obuzima i proždire“, no ipak ne treba odustajati od „dragocjenosti opstanka“. U Zorkinu Sanjaru snovi se ljuljaju na morskim valovima, lelujaju na vlatima trave, samuju na pustim pašnjacima, sumanuto koračaju bučnim ulicama i odsutno sjede ispred malih ekrana. Homo sapiens u svemu tome kao da je izgubljen, kao da se podvrgava diktatu moćnika koji nudeći bolji život oduzimaju volju za njim, tako da se pojedinac osjeća „poput ptice u kavezu“ i kreće posvuda, a nikamo ne stiže: „Krenuo je svuda, / stigao nigdje / tražio svemir, / a izgubio sebe.“ U svemu tome, pjesnikinja traži protutežu u cvatu prirode. Priroda daje snagu bivstvovanju i treba joj se prepustiti, uživjeti se u njezinu raskoš življenja, u neponovljive mirise, u sjaj boja, u neprekinuti zvuk mora i urlik nenadmašne bure: „Povija stabla / urla u krošnjama / fijuče između krovova / uvlači se u kapute / zaustavlja dah / čisti krajolik / ledi suze / bura.“ U Zorkinim stihovima priroda živi punim životom, neukrotiva je i snažna pa i kad je rane, ona se uspravlja. Jer, kaže pjesnikinja: „Ništa nije jače od prirode… spoznala je jedna mudra žena, / jer ona stvara i rastvara / bez nas ili s nama, / sve poravna.“

Naravno, svemu daju smisao pjesnici. Oni se penju za riječima i silaze k njima u dolinu. Poput Sizifa mučno se penju i ne odustaju. Slova ih „poput sjene prate“. Bogatstvo motiva i tema Zorka je znala uobličiti u dinamičnim, živim stihovima u kojima se naizmjenično događaju živahni daktili i zaigrani jamb: „Živimo / s riječima u riječima od riječi / u bojama s bojama od boja. / Zajedno.“

Izd. Biakova, Zagreb, 2018.

Ako u nekoj zbirci ima desetak dobrih, uvjerljivih pjesama, onda je ta zbirka zavrijedila objavljivanje, smatraju neki. Zorkin poetski kontrapunkt funkcionira između raskoši prirode, pejzaža i ravnodušnosti neljudskog, nehumanog što gazi iskonski ljudski osjećaj za slobodu, umjesto koje moćnici nude „apokaliptička svratišta“. Sve bi se, dakle, poetski proriče Zorka, moglo pretvoriti u „izložbe pustoši“. Hoće li se to zbiti, ovisi o nama: „Slika jede jezik, / istina se zamutila. / Prebivamo u carstvu virtualnosti. / U apokaliptičkim svratištima / suvremeni nomadi posjećuju izložbe pustoši (Apokaliptička svratišta).

Pjesnikinja Zorka Jekić filozofkinja je po zvanju. Njezina filozofska stajališta priklonjena smislu i snazi razuma funkcioniraju u njezinoj poetici osmišljenih bdjenja kao svojevrsni kontrapunkt. Introvertirani stihovi dužih pjesama umirujuće se naginju konciznim haiku-stihovima u kojima dominira zrelost i smiraj emocija kao na dovršenom slikarskom platnu: „U tišini moje sobe / ljetno predvečerje / na bijelom zidu / igrom sjena pozdravlja / odlazeću danju svjetlost“(Ljetno predvečerje). Knjiga pjesama Sanjar Zorke Jekić, lijepo je opremljena te obogaćena predgovorom Meri Grubić Videc (Nježno ruho snova) i pogovorom Darije Žilić.