Krabulje bez maske

U povodu smrti (15. lipnja) velikog filmskog i kazališnog redatelja Franca Zeffirellija javnost se prisjeća njegovih spektakularnih opernih režija. Posljednji poslijeratni talijanski filmski gigant preminuo je u 96. godini i prekinuo vezu današnjeg opernog svijeta s velikanima kakvi su bili Maria Callas i Herbert von Karajan. Kao i obično, kada umru živuće legende, one izravno prelaze u vječnost, a Zeffirellijeve će predstave tek sada dobivati na cijeni, možda i pokretati nove-stare trendove u glazbenokazališnoj mizansceni. To bi se baš moglo dogoditi Njemačkoj, zemlji iz koje je potekao Zeffirellijevu stilu suprotan tzv. Regietheater, redateljsko kazalište, kazališna praksa u kojoj je redatelj na vrhu piramide moći i ima potpunu slobodu tumačiti odabrani predložak kako god zaželi. U takve misli smještamo predstavu koju smo doživjeli dan uoči njemačko-hrvatske koncertne produkcije hrvatskoga nacionalnog ponosa u Münchenu, opere Ero s onoga svijeta u Prinzregententheateru. Kako se posljednji put to djelo izvelo u Minhenskom nacionalnom kazalištu ratne 1942, na njemačkome jeziku, to daje poticaj da bi ispunjenje hrvatskog sna u Njemačkoj danas ipak bio Ero na sceni na kojoj kraljuje Bavarska državna opera. Tamo se 18. svibnja mogao gledati Verdijev Krabuljni ples. München je grad u kojemu je osam godina glavnu operu vodio Zubin Mehta, a trenutni mu nasljednik na tom mjestu, Kirill Petrenko (od ove jeseni i službeno šef dirigent Berlinske filharmonije!), prije dvije mu je sezone dao priliku da prvi put dirigira taj naslov u karijeri, na svoj 80. rođendan!

Krabuljni ples / Snimio Wilfried Hösl za Bayerischen Staatstheater

Neposredno prije problema s ramenom, zbog kojih će Mehta ubrzo na dvije godine zamrznuti sve angažmane, a odmrznuti ih ovoga ljeta, kada u sklopu turneje gostuje i u susjednoj Ljubljani. Za režiju prvog Mehtina Krabuljnog u karijeri, Petrenko je odabrao nositelja spomenutoga Regietheatera na germanskom govornom području, Johannesa Eratha. Što je preživjelo na premijeri, dvije godine poslije puni dvorane i izaziva ovacije, a i dobro je prodavan DVD i blue ray na Amazonu. Pogled na samu scensku dispoziciju već stvara vrtoglavicu: spektakularna scenografija Austrijanke Heike Scheele donosi bračni krevet na sredini scene i spiralno stubište s osi zrcaljenja na vodoravnoj galeriji. Gornji je dio scene zrcalna reflekcija njezina dna, s istim krevetom nalijepljenim na strop, no lutke-pandani glavnih likova tu tek najavljuju radnju – Ameliju u prvom činu (koja na glavnoj sceni nastupa tek u drugom činu) i Riccarda u smrtnom hropcu (što će se na podiju dogoditi tek u završnom prizoru opere). Scena je ista u sva tri čina, s projekcijom balova iz prvih nijemih holivudskih filmova ili igrom zastora. Skladni kostimi Njemice Gesine Völlm iz neke nedefinirane američke metropole 20-ih godina povlače tek teritorijalnu vezu s kontinentom radnje smještene u Bostonu, na što je Verdi bio prisiljen zbog cenzure da bi prikrio ikakvu sličnost libreta s povijesnom pričom ubojstva švedskoga kralja Gustava III. No oni su ionako vidljivi tek u prizorima zbora svedena ovdje tek na svojevrsnu iluziju, skupinu sišlu sa crno-bijelih projekcija videoumjetnice Lee Heutelbeck.

Glavni su likovi u prvom planu, cijela se radnja odvija u krevetu vladara Riccarda, ili pak u njegovoj noćnoj mori. To je ujedno krevet i Amelije, njezina muža Renata i njihova sina, a u prvom prizoru iz njega kao da je izašla i proročica Ulrica, svedena ovdje na plavušu zavodnicu bujne kose, koja i izvan drugoga prizora prvoga čina, kada jedino prema partituri pjeva, sudbinski povlači konce i upravlja likovima. U kompleksnoj psihološkoj drami, gdje se isprepleću neostvarena ljubav i želja za smrću protagonističkog trojca nema mjesta za krabulje, tako da u ovom Krabuljnom plesu nema nijedne maske.

Ili su pak maske svi, od početka do kraja, a jedino paž Oscar (Ruskinja kristalnoga soprana Sofia Fomina) u jednom trenu zorno otkriva da je žena i obožava muškarce. Prevladava nadrealistično ozračje u vizuri pod utjecajem teških droga u besanim noćima jedne luksuzne hotelske sobe. Izmaglica na sceni kao da je na trenutke zamaglila kontrolu temperamentnog Talijana Paola Carignanija čak i pred najboljim svjetskim opernim ansamblom, no prevagu na strani izvrsnosti donijeli su prije svega sjajni vokalni interpreti u šarolikoj međunarodnoj pjevačkoj podjeli. Od uživljenog korejskog tenora Wookyunga Kima u ulozi Riccarda, preko pjevnoga rumunjskog baritona Georgea Peteana kao Renata, sve do najbolje kreacije večeri, Amelije u tumačenju Talijanke Carmen Giannattasio. Iz stalnog ansambla Bavarske državne opere treba izdvojiti Njemicu Okku von der Damerau kao dojmljivu Ulricu i masnoga češkog basa Borisa Prýgla kao Silvana.