Izvrsna intimna predstava

Predstavu Prizori, prema motivima iz teksta Ingmara Bergmana Prizori iz bračnog života, u prijevodu Tomislava Ladana, autorice dramatizacije i redateljice Sare Stanić u produkciji PUK-a, Putujućega kazališta iz Zagreba, gledali smo na premijeri 16. svibnja u Muzeju prekinutih veza u Ćirilometodskoj 2 u Zagrebu s početkom u 21 sat s još tridesetak gledatelja, koliko može stati u fiktivni stan koji je osmislila redateljica s glumcima Almom Prica i Sretenom Mokrovićem.

Ako možda postoji osoba koja nije pročitala u Hrvatskoj tiskanu Bergmanovu knjigu, vjerojatno nema gledatelja koji nije pogledao istoimeni film švedskoga redatelja i scenarista Ingmara Bergmana (1918–2007, 60 filmova, 120 kazališnih predstava, tri Oscara, u Cannesu nagrada za najboljega redatelja svih vremena) iz 1973, u kojemu antologijske uloge ostvaruju Liv Ullmann (Marianne), Erland Josephson (Johan), Bibi Andersson (Katarina), Jan Malmsjö (Peter), Gunnel Lindblom (Eva). Kazalište nazivajući svojom ženom, a film svojom ljubavnicom, Bergman je nakon Prizora iz bračnog života snimio Jesensku sonatu i Fanny i Aleksander.

Sreten Mokrović i Alma Prica
u videoisječku Tomislava Šobana

Prema strukturi teksta, u kojemu redukcionistički sintetizira prisutno i odsutno, prošlost i sadašnjost, snove i stvarnost, sjećanja i zamišljanja, kronotopske preskoke, vidi se da dramatizatorica Sara Stanić izvrsno poznaje i tekst i igrani film – dramu od 169 minuta (Zlatni globus za najbolji strani film) u šest prizora i prije toga nastalu televizijsku seriju od šest epizoda.

I u predstavi diplomirane glumice i diplomirane redateljice Sare Stanić postupno se rastvaraju problemi koje nosi bračni život. U percepciji okupljenih gledatelja u desnom dijelu simboličnoga Muzeja prekinutih veza, u kojemu nas glumci, postupno se pretvarajući u dramske osobe ili obratno, dočekuju kao u svoj dom, Sreten Mokrović ujedno je i Erland Josephson i Johan (svojevrstan Bergmanov alter ego), a Alma Prica kao Marianne i Liv Ullmann (nekadašnja Bergmanova partnerica).

Ipak, izvrsni su hrvatski glumci, umjetnički poželjno, potpuno drukčiji od švedskih, donoseći svoju osobnost sjajnom mimikom, gestom i dikcijom. Rekla bih da je Almi Prica ovo jedna od najboljih uloga i da joj manji prostor čak više odgovara od velike pozornice matičnoga joj Hrvatskoga narodnog kazališta. U komornom prostoru, vidljivije publici, intrigantnije ostvaruje sve nijanse glumačkog izraza, posebno izražajnim licem, kao i Sreten Mokrović, mimikom i pogledima prema publici, više nego u matičnome mu Zagrebačkom kazalištu mladih. Sara Stanić redateljski kod zasniva na sintezi kazališnoga i filmskoga izraza, što glumcima omogućuje da ih doživimo u ludično montiranim krupnim kadrovima, s izvrsno postavljenim licima, ali i u iznimnom govoru tijela (scenski pokret Natalije Manojlović) u srednjim planovima. Unatoč teškoj temi koja rastvara bračne odnose pitanjima rođenja novoga djeteta, odgoja dviju kćeri, rastave, novih partnera i ponovnoga susreta, uživamo kao poznavatelji teatra u odčitavanju karakterno-psiholoških nijansi.

Bergmanov autorski postupak naglašeni je realizam s malo konkretnih događanja i dominantnim krupnim planovima, bez glazbe, temeljen na dijalozima u komornim ambijentima, s malo prizora u eksterijerima. A u ovoj je predstavi malešan komorni prostor maksimalno kazališno iskorišten za vremenske rezove i promjenu ulazaka iz prostora u prostor. Redateljica filmskom realizmu dodaje kazališnu simboliku u sintezi čehovljanskoga i teatra apsurda, posebno Ionesca, pa kofer i tanjure prikazuje kao znakove realnosti braka i obitelji, stana i odlazaka, ali i kao simbole nagomilane tjeskobe, pojačane pozicijom dvaju stolova na pozornici i u kutu iza gledatelja te pozornice in absentia iza vidljive scene, koja ističe protok vremena i žudnju ostvarenja novoga prostornoga sklada. Ulogu Katarine (u filmu Bibi Andersson) u predstavi na Gornjem gradu ostvaruje publika, kao treći partner i voajer u predstavi sa samo dvoje glumaca, uz asistenturu režije Hane Zrnčić Dim.

U ulogama odvjetnice za brakorazvodne parnice i znanstvenika u institutu glumci dinamično, minimalističkom a snažnom glumom, dočaravaju sjećanje na televizijski intervju o skladnom braku, ugošćivanje obiteljskih prijatelja, svađu prijatelja – supružnika Petera i Katarine zbog bračnih ograničenja, razgovore u stanu u gradu i u vikendici na selu. Eksterijer se strukturira dolaskom publike na Gornji grad i u snimljenim fotografijama i videom u prirodi Tomislava Šobana. Šest prizora prikazuje par koji kostimografkinja Marita Ćopo odijeva u nekonvencionalne i oku ugodne kostime, i očekivanje novoga djeteta, njegovo zaljubljivanje u 23-godišnju Paulu, njegov odlazak na pola godine u Pariz, njezino pakiranje muža, pronalaženje novoga partnera, oproštajnu zajedničku večeru, službeni razvod, ispijanje pića za rastanak, tjelesni obračun, stalnu ljubav koja ih sprečava da počnu živjeti nove živote. Alma Prica kao Ona sjajno prikazuje preobrazbu iz vedrine u tjeskobu, najviše kad joj On sugerira pobačaj, a Sreten Mokrović izvrsno preobrazbu iz iskrenosti u neiskrenost ili obratno, najviše u uljuljkivanju fiktivnoga djeteta.

Ova izvrsna intimna predstava, koja završava povratkom u krug druženja s publikom – gostima u stanu i Muzeju prekinutih veza, pokazuje da je hrvatskom kazalištu potreban oporavak od estradnoga privlačenja publike i povratak u bliskost pogleda i osjećaja i u neposrednost bez senzacionalističkoga kiča.

Filip Nola, Tri X i ja, red. Arija Rizvić i Filip Nola, Zagrebačko kazalište mladih, projekt Inkubator, 26. svibnja