Hrvatski autori dobivaju prostor na britanskom tržištu

Kao važno ime posljednjeg izdanja riječkog sajma knjiga i festivala autora, Vriska, najavljivana je i Susan Curtis. Njezin se neprijeporni autoritet za poznavanje hrvatske i regionalne književnosti potvrđuje još od 2011, kad je utemeljila Istros Books. Ta je malena nezavisna izdavačka kuća do danas ostala jedini britanski nakladnik usko usmjeren isključivo na književnost s ovih područja.

Susan Curtis, zbog gubitka osobne iskaznice, ipak nije mogla biti dijelom riječke fešte od knjiga. Putovnicu naime ne posjeduje. Možda i ne mora jer u njezinoj nakladi objavljene knjige poslužile su kao najvažnije putne isprave za devetero slovenskih, osmero srpskih, šestero bosanskih i sedmero hrvatskih autora, među kojima su Daša Drndić, Olja Savičević Ivančević, Srećko Horvat i, posljednja u nizu, Marina Šur Puhlovski. Duboka uronjenost u promicanje književnosti jugoistočne Europe na koju, ipak, ima pogled izvana dobar je temelj za razgovor s vlasnicom izdavačke kuće koja ime dijeli s grčkim nazivom za donji sliv Dunava.

Kako se i kada pojavio interes za književnosti s područja jugoistočne Europe? Zašto mislite da je važno upoznati čitatelje s njihovim pričama, koje izdaje Istros Books?

Mnogo sam putovala jugoistočnom Europom, tri sam godine živjela u Sloveniji, a šest u Hrvatskoj. Ondje sam naučila voljeti i cijeniti regiju na mnogo različitih načina. Bogata povijest, spoj religija i narodnosti mogu poslužiti kao plodno tlo za stvaranje priča koje mogu podcrtati važne životne teme. Mediji u Britaniji, bile to novine, televizija ili izdavači, često nas podcjenjuju i hrane sentimentalnošću umjesto pravim osjećajima, laganim krimi-pričama umjesto prikazima stvarne borbe i uspjeha. Zato je multikulturalnost važna za društveno zdravlje, da unese nova iskustva i perspektive i podsjeti nas koliko smo sretni što živimo na otoku dovoljno udaljenu od žarišnih točaka svijeta.

S političkog stajališta, mislim da je ključno upoznati britanske čitatelje s tim, manje im poznatim i godinama različitim zastorima skrivenim, dijelom Europe. Koliko je britanska javnost bila slabo upoznata s Jugoslavijom, pokazalo se kad se zemlja počela raspadati, a ovdje su se pojavile mnoge zablude. Ako nemamo pristup kulturi, osjećamo se otuđenima, a u globalnom svijetu to ne bi smjelo biti dopustivo.

Kakve bi, prema percepciji britanskih čitatelja, trebale biti priče s jugoistoka Europe? Koliko je teško ne podilaziti tim očekivanjima?

Uvijek je, naravno, najvažnija kvaliteta književnog djela, no odmah potom obraćam pozornost koliko je u tekstu predstavljeno mjesto ukorijenjeno u regiji jer nju Istros Books predstavlja. Mislim da čitatelji knjiga koje objavljujem tragaju za snažnim osjećajem prostorne i kulturne utemeljenosti. Ponekad, naravno, traže klišeje, ali rezultatima te potrage često ne bivaju zadovoljni. Književna bi fikcija trebala ići iznad onoga što se od nje očekuje i mislim da čitatelje uvijek zadivi humor, možda crni humor, osjećaj apsurda i sudbina pojedinca postavljena u odnos s povijesnim i inim sponama.

Koliku važnost, pri izboru naslova za prijevod, pridajete književnim nagradama? Utječu li one na vaše čitatelje, prepoznaju li ih kao dobre orijentire za kupnju?

Objavljivala sam dobitnike Nagrade EU za književnosti, NIN-ove nagrade, Meše Selimovića i mislim da neću pogriješiti kažem li da ovdašnja publika za njih ne mari. One su važnije meni jer odražavaju književnu kvalitetu djela. Objavljivala sam i klasike, poput Branka Ćopića ili Mircea Eliade, i te je autore lakše prodati jer je, usmenom predajom, dio promocije odrađen unaprijed.

Koliko književnosti okupljene terminom književnosti jugoistočne Europe gube dodijeli li im se taj krovni naziv? Možemo li govoriti o trendu književnosti jugoistočne Europe na britanskom tržištu? Ako da, koje su mu odrednice i što na njega utječe? Koliko je, uopće, teško stvoriti trend, a da pogled koji se otvara ne postane orijentalistički u Saidovu smislu?

Etiketiranje romana skandinavskim krimićima ili balkanskim knjigama dvosjekli je mač; pomaže da se pod već poznatom marketinškom etiketom knjige lakše prodaju, a čitatelji pronađu nešto slično prethodnom čitateljskom iskustvu, no istodobno itekako ograničava. Ipak, tržištem knjiga u Velikoj Britaniji vlada marketing, što zahtijeva označavanje knjiga na određeni način.

Stoga je pravljenje žanra od regionalne književnosti način privlačenja pozornosti na nju. Ne volim to činiti, no ne pokorite li se tom trendu, knjige neće biti toliko vidljive u knjižarama niti recenzirane u novinama. Druga, meni još manje draga odrednica jest prijevodna književnost jer se često čini da je označena žigom stranog. No postoje ljudi koje takva književnost privlači iz pravih razloga, jer su siti knjiga pisanih za masovno tržište, jer ne žele nešto proizvedeno na satu kreativnog pisanja, žele nešto što otkriva drukčije načine života i čemu je, vještom prevoditeljskom rukom, dodan još jedan vrijedan sloj.

Često kao svojevrsnu prednost ističete nemogućnost hrvatskih pisaca da od pisanja žive jer je njihova književnost zbog toga iskrenija i prirodnija. To je vrlo zanimljivo i stoga što se, naravno, ta nemogućnost življenja od pisanja ovdje promatra kao veliki nedostatak. Možemo li, zbog odsutnosti opterećenja komercijalnim uspjehom, govoriti o oslobođenju umjetnosti i književnosti?   

Možda hrvatski pisci govore o vladinim ili stipendijama Ministarstva kulture ili lokalnih vlasti. Te bi im stipendije omogućile da se posvete pisanju. Želite li ovdje živjeti od pisanja, u rukama ste marketinškog sektora, koji će vas, postignete li uspjeh prvom knjigom, ohrabrivati da nastavite uvijek iznova pisati istu knjigu. Time se onemogućuje umjetnički razvoj i pisci se osjećaju zarobljeno baš kao što bi se hrvatski pisci mogli osjećati robovima sustava jer kroz dodatan posao moraju zaraditi dovoljno da bi mogli pisati. Umjetnost i trgovina nikad nisu bili skladni partneri. Sponzorira li te država, možda ćeš se morati pokoravati zahtjevima režima. Živiš li od tržišta, opet moraš zadovoljiti određene zahtjeve. Teško je biti slobodan kad su troškovi života visoki.

U hrvatsku ste književnost uronjeni dovoljno da vam bude bliska, no opet stojite dovoljno izvan njezinih okvira. Kao netko tko književnost promatra iz takve perspektive, što mislite koliko su je u tematskom smislu obilježile ratne strahote devedesetih? Koje teme njome danas prevladavaju?

Govoreći o ratu, rekla bih da se hrvatski književnici njime nisu dovoljno bavili. Bosanski su književnici dublje uronjeni u nasljeđe sukoba i mislim da je to koristilo njihovoj književnosti. Nekim je ljudima možda zlo od te teme, no pogledajte liste najprodavanijih naslova, knjige o Drugom svjetskom ratu stalno su u vrhu. Ta se tema mora istražiti iz svih kutova, a ne skrivati ili zanemarivati.

Kakvo je britansko književno tržište? S obzirom na to da svi autori teže objavljivanju na anglofonom tržištu, dolazi li na njemu do zasićenja?

Vjerojatno se na britanskom tržištu trenutno pojavljuje previše knjiga. S druge strane, prostora za prikaze u medijima sve je manje. To znači da se svi natječemo za vrlo ograničen medijski prostor. Imate li Penguinov proračun, možete si priuštiti i plakate, ali ostali preklinju za pozornost i često bivaju ignorirani. Pogoršanje stanja dodatno je izraženo u osvit izglasavanja Brexita jer je sva pozornost usmjerena prema unutra umjesto na van.

Kakvo je, s druge strane, stanje s prijevodima? Kolika je njihova čitanost i postoji li uopće potreba za njima ili su engleski čitatelji začahureni u vlastite priče?

Nekoć su prijevodi sačinjavali samo tri posto američkog i britanskog tržišta, no posljednjih je godina postotak porastao na pet. Valja imati na umu da je to ukupna produkcija u kojoj književnost ima vrlo malen udio. Ovdašnji ljudi rijetko gledaju filmove s titlovima i rijetko čitaju prijevodnu književnost. Postoji niz predrasuda o takvim knjigama iako su one, prema mojem iskustvu, mnogo bolje uređene od djela najprodavanijih britanskih i američkih autora. Engleski su čitatelji začahureni u zabunu da se svi na svijetu služe engleskim jezikom i stoga žive u lažnu uvjerenju da mogu upoznati svijet čak i ako nikad ne posegnu za prevedenom knjigom.

Surađujete li s hrvatskim Ministarstvom kulture ili drugim hrvatskim i europskim institucijama? Koliko ste zadovoljni tim suradnjama?

Suradnja je s takvim institucijama ključna i Istros Books bez nje ne bi mogao opstati. Neću se pretvarati da beskrajno ispunjavanje formulara i prikupljanje računa držim poticajnim, no to je dio posla i zahvalna sam takvim institucijama što još vjeruju u moć književnosti i kulture i smatraju ih vrijednima financiranja.

Ove ste godine pokrenuli projekt s izdavačkom kućom VBZ. Koji su ciljevi tog projekta i kakve rezultate očekujete?

Suradnje su za male nakladnike uvijek korak naprijed, inače ne bismo bili konkurentni na globalnom tržištu. Suradnja s VBZ-om omogućit će da novi hrvatski autori dobiju prostor na britanskom tržištu i otvoriti vrata izdanjima na drugim jezicima jer će urednici moći pročitati englesko izdanje i objaviti njihova djela, pozvati ih na festivale ili predlagati za međunarodne nagrade. Mislim da je to jedna od najvažnijih stvari koje Istros nudi, otvara prozor u svijet.