Godine diskografskih prevrata

Razmatrajući razliku između analogne prošlosti i digitalne sadašnjosti, jedan britanski kritičar skrenuo je pozornost na paradoks: „U analognoj eri svakodnevni život tekao je sporo. Bili smo prisiljeni čekati vijesti i nova izdanja, ali je kultura u cjelini grabila krupnim koracima naprijed. U digitalnoj sadašnjosti život svakodnevice sastoji se od hiperubrzanih pomaka i osjećaja trenutne dostupnosti, ali se na makrokulturnoj razini stvari danas čine statičnima i ustajalima. Tako smo dobili paradoksalnu kombinaciju brzine i mirovanja.“

Drugim riječima, unatoč tehnološkoj tromosti popkulturna zbivanja u prošlosti odvijala su se dinamičnije, zgusnutije i neusporedivo brže. U novoj knjizi Siniša Škarica katkad se upušta i u (pop)kulturološke analize. No po svojemu habitusu on je dokumentarist, urednik i pedantni sakupljač ključnih podataka, koji zna kako te podatke ugraditi u kontekst i složiti širu sliku. Obje njegove kronološki odvojene knjige povezane naslovom Tvornica glazbe, koje se bave povijesnim činjenicama na sustavan, nužno emotivan i umjereno sentimentalan način, zorno svjedoče u korist navedene kritičarske teze. Obje, a osobito druga. Naime, čak i na domaćim prostorima, koji su u vrijeme bivše države činili znatno šire tržište, dinamika zbivanja na glazbenoj sceni bila je intenzivnija. U četiri, pet godina zlatne diskografske ere, 1970-ih i 80-ih, izmijenilo se više žanrovskih mini epoha nego u posljednja dva digitalna desetljeća. Kako je vani, tako je i u nas.

Izd. Croatia Records, Zagreb, 2019.

Bilo je tu dovoljno građe i za više od dva sveska. Iznoseći nepreglednu količinu povijesnih podataka i opskurnih anegdota, Škarica piše iz insajderske perspektive – iz pozicije čovjeka koji je osobno, na svakodnevnoj razini, prijateljski i poslovno, surađivao s većinom protagonista starog i novog vala, zabavnjacima i rokerima, Kazalištem i Rundekom, Kabiljom i Jusićem, Arsenom i Josipom, Bregovićem kao šampionom pastirskog rocka, Jurom Stublićem kao Generalićem hrvatskog rocka te Juricom Pađenom, jednim od najpodcjenjenijih autora u povijesti hrvatske diskografije. Popis seže unedogled: ovdje su svi koji su svojim izvedbama tkali povijest jedne sadržajne epohe. One u kojoj je glazba, citirajmo riječi s poleđine knjige, bila „gotovo jednako važna kao nogomet“.

Tvornica glazbe podnaslovljena je Priče iz Dubrave, te (pomalo nezgrapno) označena još preciznije: „Bilješke za biografiju ili Various Artists / Knjiga druga 1970–1989“. Kao i u prošlom slučaju, riječ je o nizu autorovih bilješki napisanih za izdanja koja je desetljećima urednički potpisivao. Te su crtice, prema vlastitim riječima, „nastale kao spoj mojih želja, kao urednika i autora, da iz aktualne biografije Jugotona / Croatia Recordsa, izvučem diskografske epohe i njihove aktere (...).“ U glavnoj je ulozi najveća diskografska kuća ovih prostora, ali i sve ono što je njezina aktivnost – zahvaljujući i autoru – omogućila na mikro- i makrokulturnom planu. Od Josipinih Dnevnika jedne ljubavi do Gopčeve Godine zmaja.

Škaričina stilska i žanrovska širina profesionalno je definirana, najprije kao člana šibenske soul/rock grupe Mi, a poslije tijekom obnašanja dužnosti prvog urednika Jugotonove pop-rock redakcije (1979). Ipak, prvi dio knjige autor će potrošiti na zabavnu i domaću meksikansku glazbu, potom na stvaralaštvo imena u rasponu od Zvonka Špišića i Jimmyja Stanića do Mikija Jevremovića, vokalnih prvaka 4M i Stjepana Mihaljinca – „maestra zabavne glazbe“. No kad se podvuče crta, kad se – iščitavajući stranice ove knjige – sagledaju estetski i kulturni učinci svih uključenih strana, vrijedi zaključak da se njegovi najvažniji doprinosi odnose na stvaranje pogodnijega diskografskog konteksta za razvoj domaće rock-scene, prije, tijekom, ali i nešto poslije novovalnih potresa.

Nije stoga čudno da su možda najbolji dijelovi knjige oni u kojima se neobičnom kombinacijom dokumentarističke posvećenosti i spisateljskog entuzijazma portretira mitsko doba novoga vala. Tomu je prethodio opus ljubljanskih Buldožera, pa čak i Husova nastojanja da se duhovno i producentski, ako već ne generacijski, poveže s Johnnyjem Štulićem. Škarica dobro procjenjuje kako je novi val, osobito zagrebački, „slavio nadu svemogućeg eskapizma“ (uz pomoć urbanih budnica grupe Film), istovremeno zalazeći u radikalnije izričaje (Azra, riječka scena) te koristeći iskustva art-rocka i kazališta (Haustor). S druge strane, utjecajni projekt Paket aranžman, ispunjen ranim radovima vodećih predstavnika beogradskog novog vala (Idoli, Električni Orgazam, Šarlo Akrobata), održavao je kreativnu ravnotežu na potezu istok-zapad.

U skladu s odabranim konceptom, tekst u Tvornici glazbe nije uvijek najprotočniji; zasićen nepreglednim morem informacija, imena, događaja, podataka i digresija te razlomljen u skladu s izvornim konceptom, on donekle vrluda, skačući iz jednog žanra u drugi i natrag. No bez obzira na trenutni fokus interesa, izložena građa reflektira istančani senzibilitet i neugasli entuzijazam profesionalca koji je istovremeno bio „aktivni sudionik i slučajni svjedok“.

Domaća popularna glazba imala je sreću da su 1970-ih i 80-ih društvene stege počele ozbiljno popuštati, pa su njezini heroji pronalazili sve više manevarskoga prostora za priključak stranim uzorima. O nategnutoj tezi o sukobu rocka i bivše države autor progovara gotovo analitičkim tonom u poglavlju Država protiv rocka – rock protiv države? dok se, primjerice, u ulomku Zamisli život iz prve ruke govori o sudbini Haustor-klasika Radnička klasa odlazi u raj. Kao zaslužni diskografski urednik Škarica nastoji argumentirano braniti kulturnu i društvenu poziciju najveće izdavačke kuće s ovih prostora koja je, po prirodi stvari, bila u poziciji djelomično krojiti masovni ukus. Bilo je to vrijeme masovnog kupovanja i slušanja ploča; zabavna glazba, podsjeća autor, „svojevrstan je lakmus društva“.

Danas, kad se zbog promijenjena konteksta naklada od dvije tisuće prodanih nosača zvuka smatra visokom, podaci o negdašnjim tržišnim dosezima Azre (više od dvjesto tisuća kopija Filigranskih pločnika) ili onih Daniela Popovića, koji je, zahvaljujući uspjehu na Pjesmi Eurovizije, album Bio sam naivan i singlicu Džuli 1983. zajedno prodao u devetsto tisuća primjeraka – čine se poput znanstvene fantastike. Okolnosti su se promijenile, pa je paradoksa poput onog s početka sve više. Osamdesetih je vinilna diskografija dosegnula zenit. Potkraj tog desetljeća velika crna ploča počinje ustupati mjesto CD-u, a krhotine digitalne kulture počele su pljuštati na glavu zbunjene globalne publike. I tu se knjiga nužno zaustavlja; riječ je o posve drugoj, svježoj epohi. Epohi drukčijih konzumentskih pravila.