Gluma mi je često bila ruka spasa

Glumica i dugogodišnja ravnateljica Gradskog kazališta Žar ptica Marija Sekelez ovogodišnja je dobitnica kazališne Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo. U profesionalnom glumačkom životu nastupila je u više od pedeset predstava, u petnaest TV-serija, pedesetak drama i pet filmova. Sudjelovala je na brojnim svjetskim i domaćim festivalima, na kojima su predstave dobile brojne nagrade. Za umjetnički i ravnateljski rad višestruko je nagrađivana. Odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića 1996.

Snimio Jurica GaloiĆ / PIXSELL

Gospođo Sekelez, prvi put sam vas gledao u vrsnoj predstavi Kaspar Petera Handkea, koju je režirao Vladimir Dod Gerić. Sjećate li se te predstave?

Kako se ne bih sjećala Kaspara, kad on spada u kazališni nezaborav, kako onih koji su sudjelovali u njemu tako i publike, koja ga je više od deset godina gledala u kazalištu.

Deset godina?

Da, da! Danas je to mnogima nezamislivo. Sjećam se da smo to počeli raditi nekako samozatajno, posebice redatelj Vladimir Gerić i glumac Ivica Vidović u ulozi Kaspara.

Vi ste glumili?

Kasparčića. Tri manje uloge takozvanih Kasparčića igrali smo Đuro Utješanović, Veronika Durbešić i ja. Tada nismo ni slutili da će to postati kultna predstava koju će više generacija gledati i desetak puta, tim više što nigdje u svijetu taj komad nije bio uspio.

Čega se najviše sjećate, što vas se najviše dojmilo?

Fascinirao me Dodov i Vidovićev rad, njihova kreativnost. Kao studentica glume na Akademiji promatrala sam rad te dvojice čarobnjaka koji su nama pred očima stvarali sasvim nov teatar, dotad neviđen na ovim prostorima. A sve se to odvijalo gotovo neopazice. Obojica su privatno bili tihi i povučeni, gotovo neprimjetni, a na sceni su se doimali čudesno.

Predstava je bila nešto novo u tadašnjem zagrebačkom i hrvatskom kazalištu.

Ma ne samo u hrvatskom! Predstava je dobila sve moguće nagrade i gostovala na mnogim festivalima.

Sjećate li se nečega posebnoga?

Postoji mnogo, mnogo događaja i doživljaja u tom desetljeću kazališne inspiracije, ali posebice se sjećam gostovanja u Moskvi, gdje je ta predstava tada uistinu bila potpuno subverzivna. Na prvoj izvedbi gledalište je bilo gotovo prazno, no kad je tih nekoliko pojedinaca proširilo glas o kakvoj je predstavi riječ, na drugoj su predstavi gledatelji gotovo visjeli s lustera. A da ne spominjem da je svaka Kasparova tzv. parola u drugom činu, kad on poludi, kao npr. „Svatko treba biti slobodan“, „Svatko treba biti sposoban“, „Nitko ne smije ostalima laži širiti“, „Svatko treba svakom sve priuštiti“, popraćena ovacijama. Ne zaboravimo da su to bila željezna vremena i meni je i danas čudno kako je tada Kaspar dospio u Moskvu.

Gerić mi je više puta potvrdio da se odlazak u Moskvu nastojao onemogućiti, ali je na predstavi inzistirao čovjek koji ju je pozvao.

Bilo je to čudesno, fantastično iskustvo.

Jeste li tada razmišljali o nagradama i nagradi Vladimir Nazor za životno djelo?

Hahaha... Tada ne da nisam razmišljala o Nazoru, nego nisam sigurna da sam za tu nagradu uopće znala. Bila sam odveć zaokupljena egzistencijalnim problemima i profesionalnim izazovima.

Nedavno ste imali veoma uspjelu premijeru monodrame Duga u crnini, nastale po djelu Marine Cvetajeve. Jeste li zadovoljni kako je publika primila Dugu u crnini?

Jako sam zadovoljna kako su i publika i kritika primile Dugu u crnini. Kako je riječ o monodrami o Marini Cvetajevoj, koju sam radila iz intimnih osobnih pobuda, bilo mi je jedino važno da je realiziram onako kako sam zamislila, a s obzirom da je izvedbu snažno doživjela i publika koja ju je gledala, tim je moje zadovoljstvo bilo veće.

Koliko znam vi ste hrvatska glumica s najviše odigranih monodrama. Koliko ste ih odigrali?

Odigrala sam ukupno šest monodrama u vlastitoj produkciji i predstavu sa šest glumaca Majstorska klasa Marije Callas.

Koja vam je najviše značila?

Ne mogu se odlučiti ni za jednu od njih jer mi je svaka u nekom životnom razdoblju bila najvažnija. U mladosti mi je bila najdraža Isadora, u zrelosti Maria Callas, a sada mi je to Marina Cvetajeva.

Nije li vam ipak neka važnija od drugih?

Pa, možda. Izdvojila bih Isadoru ili Prvu bosonogu plesačicu samo zato što je bila scenski najzahtjevnija. Imala je dva čina s dvjema različitim scenografijama, koje je izvrsno osmislila Dinka Jeričević, i pet različitih kostima, koje je kreirala pokojna kostimografkinja Marija Žarak. Kad sam s tom predstavom gostovala u profesionalnom kazalištu u Australiji, samo prtljaga s rekvizitima težila je 120 kg.

Zašto su vas privlačile monodrame?

Uvijek sam se to pitala i nikada nisam bila zadovoljna jednim odgovorom. Prije svega privlačile su me one koje su bile sjajno napisane, u kojima se može pokazati veliki registar glumačkih emocija, stanja i vještina. Svaka dobra monodrama to u sebi ima. Igajući takve monodrame uvijek sam se osjećala kao da sam odigrala desetak uloga.

U monodramama mogli ste pokazati sve što vas je glumački zanimalo?

Apsolutno.

Je li vam bavljenje glumom i spašavanje života?

Cijeli život posvetila sam svom pozivu tako da sam intenzivno živeći spašavala umjetničku nit u sebi, a isto tako je ta ista umjetnost često bila ruka spasa u životnim posustajanjima. Kao što bi rekla Isadora: „Moj je život znao samo za dva pokretača: Ljubav i Umjetnost i često je Ljubav uništila Umjetnost da bi zatim zapovjednički zov Umjetnosti uništio Ljubav. Jer između njih dvije nema ni sklada ni sporazuma. Postoji samo moj život, koji tako propada između njih dvije.“

Osim što ste bili glumica bili ste i ravnateljica kazališta Žar ptica. Je li bilo teško osmisliti kazalište kakvo je Žar ptica?

Bilo je itekako teško. Svi kazalištarci, a onda i publika, znaju koliko je za jednu dobru predstavu, a kamoli za kazalište, potrebno posvećenosti, truda i odricanja. To je kontinuiran rad, koji traje od jutra do sutra. Ali isplatilo se. Danas je Žar ptica relevantan i ugledan teatar na kazališnoj mapi Hrvatske. Pa i šire.

Jeste li razmišljali da odustanete i zato što u nas kvaliteta, znanje i ambicija ne nailaze na razumijevanje?

Naravno da sam razmišljala jer je bilo dana i trenutaka kada su mi se prepreke činile nesavladivima. Ali onda bi u meni proradio dalmatinski dišpet i želja da realiziram svoju viziju kazališta, to mi je davalo snagu da ne pristanem na poraz i sve izdržim.

S iskustvom glumice i ravnateljice možete li reći što vas u kazalištu najviše izluđuje, postoji li takvo što?

Postoji, postoji! Najviše me izluđuje neprofesionalnost, bahatost, aljkavost, površnost, ukratko sve ono što ometa i zaustavlja proces istinske kreacije. Zbog toga mnoga naša kazališta ne postižu rezultate koje bi mogla.

Možda su razlog različiti interesi? Postoje li u hrvatskom teatru klanovi i koterije ili je to samo nečiji umišljaj?

U svakoj djelatnosti postoje klanovi, pa tako i u kazalištu. Ali oni se s vremenom pokažu nemoćnima i neučinkovitima ukoliko ih uistinu ne slijedi kvaliteta. Umjetnik je uvijek sam, ne kažem da potpora pojedincima ne napravi velike usluge, ali ne zaboravimo da je bavljenje kazalištem maraton, a ne trka na stotinu metara.

Imamo li nagrada koje i nisu slika kvalitete?

Mislim da su nagrade ipak u konačnici važan poticaj i afirmacija umjetničkog rada. Doduše, i kod nas, kao i svagdje u svijetu, dogode se promašaji. Ukusi su doista različiti i možda je poradi toga dobro da imamo mnogo nagrada, to pridonosi uravnoteženju kriterija.

Svojedobno mi je redatelj i prevoditelj Vladimir Dod Gerić rekao da je kazalište tajna koju je cijeli život otkrivao. Jeste li je vi otkrili i je li današnje kazalište tajnovito ili je odveć slično politici?

Dod je u pravu. Svaki umjetnički čin velika je umjetnička tajna. Umjetnik nikada nije siguran, barem ja nisam sigurna, da će se uz najveće nadahnuće i uloženi trud dogoditi kemija između njega na pozornici i publike.

Glede kemije, jesu li suvremene hrvatske glumice i glumci važni koliko i redatelji?

Mislim da su čak i važniji jer bez njih apsolutno nema predstave, a zadnjih godina pojedini su se glumci pokazali ne samo izvrsnim režiserima nego i dramskim piscima, što je u moje vrijeme bilo nezamislivo. Mene to oduševljava, budući da sam se baš kroz svoje samostalne nastupe pokušala othrvati režiserskim koncepcijama i predrasudama i tzv. ladicama u koje su linijom manjeg otpora svrstavali mnoge glumce i glumice.

Vjerujete li više piscima ili redateljskim koncepcijama?

Za uspješnu predstavu nužno je prožimanje napisane drame, glumaca i redateljske koncepcije. Bez toga dobro kazalište ne funkcionira. Ne možete na klimavim tekstovnim temeljima, usprkos ne znam kako inspirativnoj koncepciji, napraviti uspješnu predstavu i obrnuto.

Bavi li se hrvatsko kazalište dovoljno hrvatskim temama?

Kako gledam sve što se izvodi u Hrvatskoj, posebno u Zagrebu, mislim da se bavi. Naravno s različitim uspjehom. Imamo mnogo dramskih pisaca i, ako se godišnje izdvoji jedna ili dvije drame, to je već puno.

Možete li izdvojiti pet najboljih naših predstava koje ste dosad vidjeli?

Većina ih je iz zlatnog razdoblja ITD-a. To su već spomenuti Kaspar, zatim Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, Rosenkranz i Guildenstern su mrtvi, Miris, zlato i tamjan. I da ne ostanemo posve u dalekoj prošlosti, dojmila me se nedavno predstava Ljudi od voska Mate Matišića u HNK-u. Mogu li spomenuti pet najboljih predstava koje sam uopće u životu imala sreću vidjeti?

Recite.

To su San ljetne noći u režiji Petera Brooka, Hamlet u režiji Jurija Ljubimova s Vladimirom Visockim, Priču o kojima, u režiji Andreia Efrosa, Trilogiju zmaja u režiji Roberta Lepaga i prije mjesec dana na Festivalu malih scena u Rijeci vidjela sam izvrsnu predstavu Theatera in der Josefstadt iz Beča, Putovanje izgubljenih Daniela Kehlmanna, u režiji Janusza Kice.

Za kraj, hoće li vas dobivena Nagrada za životno djelo još više stimulirati ili...?

Podrazumijeva se da je Nazor za životno djelo priznanje na kraju puta, ali, iako sam se zaista dosta naradila, ipak se neću odreći zanimljivih izazova. Naravno, ukoliko se pojave.