Gdje god ima ljudi, ima i usamljenosti

Od prve do druge zbirke kratkih priča Mire Gavrana prošlo je punih trideset godina: prvo izdanje Malih neobičnih ljudi tiskano je 1989. godine, a Priče o samoći (s pogovorom Branke Džebić I poraz je ponekad pobjeda) pojavile su se nedavno, u ožujku ove godine. U usporedbi s autorovim dramskim stvaralaštvom i prisutnošću tih tekstova na hrvatskim i svjetskim pozornicama, pa i s romansijerskim opusom od dvadesetak knjiga namijenjenih djeci, mladima i odrasloj publici, Gavranov prilog suvremenoj kratkoj priči, statistički gledano, prilično je skroman. Ovaj pisac, eto, ne poseže često za tom književnom vrstom, ona mu nije baš blizu prvom izboru. U svoju novu knjigu uvrstio je tek deset priča koje je prethodno, u razdoblju od 1993. do 2018, objavio u Vijencu (Bivši ljubavnik), Hrvatskoj reviji (Malo srca, malo duše), a sve ostale u Večernjem listu (s tim da je priča U zagrljaju rijeke tiskana najprije u jednom njemačkom književnom zborniku).

Izd. Mozaik knjiga, Zagreb, 2019.

Svojoj novoj knjizi Gavran je dao naslov Priče o samoći, sugerirajući tako čitatelju ključnu temu koja povezuje tekstove zbirke. U jednom intervjuu pisac je rekao da samoću smatra dominantnom temom 21. stoljeća ne samo u Hrvatskoj nego i u Europi. Još do prije pedesetak godina, argumentirao je, samačkih je kućanstava bilo vrlo malo, zajedno su znale živjeti i po tri generacije i komunikacija među ljudima bila je neposredna. Ali otkako su u masovnu uporabu ušli internet i mobitel, ljudi su se počeli izrazitije udaljavati jedni od drugih i stvarni svijet zamjenjivati virtualnim. No tip usamljenosti koji proizvodi kompjutorizacija Gavrana ne zanima odviše: tek u dvjema pričama – Iziđi iz kuće i Malo srca, malo duše – stanovitu ulogu igraju računala, ali ta uloga nije destruktivna, dehumanizirajuća; dapače, računala se protagonistima pokazuju vrlo korisnima.

Norvežanin Lars Fr. H. Svendsen, profesor na Institutu za filozofiju u Bergenu, u knjizi Filozofija usamljenosti osobito nastoji na razlikovanju pojmova samoća i usamljenost tvrdeći da su te pojave logički i empirijski neovisne jedna o drugoj. Za samoću kaže da sama po sebi nije ni pozitivna ni negativna i da sve ovisi o vrsti samoće. „Biti sâm, u smislu sam samcat, znači dovesti se u situaciju u kojoj proživljavamo svoje i najbolje i najlošije trenutke.“ Za usamljenost pak veli da je možemo opisati kao „društvenu apstinenciju: osjećaj nelagode koji nam govori da naša potreba za odnosom s drugima nije zadovoljena. (…) Uviđamo i da postoje određene karakterne osobine povezane s usamljenošću koje otežavaju povezivanje s drugim ljudima. Usamljenost, dakle, samu sebe produbljuje.“

Gavran kaže da se u pričama uvrštenim u zbirku bavi različitim aspektima samoće – od samoće koja je izbor njegovih junaka, preko one koja im je nametnuta pa sve do njezina najtežeg oblika – kad njegovi protagonisti žive sa svojim partnerima i bližnjima kao sa strancima. U prošlom smo stoljeću, kad se naglašavala važnost individualnosti, veli pisac, zagazili u egoizam, usamljenost, bešćutnost, nespremnost za život s bližnjima. I u 20. stoljeću bilo je samoće, ali „samoća koju brojni ljudi dodiruju u ovome stoljeću postaje neželjenim dominantnim stilom života, pogubnim poput neke nezaustavljive epidemije“. Junakinja priče Ili žena ili sin, u čijem je životu „sve bilo na svome mjestu“, nenadano doznaje da je prije godinu dana, kad se njezin porod toliko zakomplicirao da je doktor pitao muža hoće li spasiti nju ili dijete, on odabrao dijete. Zgrožena spoznajom da ju je muž bio spreman žrtvovati kako bi dobio sina nasljednika, svijet joj se srušio „i ništa više nije bilo na svome mjestu“.

U priči Nije dobro lagati opisuje se višestruka nelagoda u kojoj se našla glavna junakinja: peta je godišnjica pogibije njezina bivšeg dečka i ona putuje u Rijeku da skupa s njegovom majkom ode na groblje, a svom novom dečku s kojim je ostala trudna i za kojeg bi se uskoro trebala udati rekla je da ide prijateljici u Novu Gradišku. Negdje treba odlučno presjeći, a mlada žena će naći snage da to učini. Marija iz priče Pogrešan stan izgradila je sa Zvonkom, drugim mužem, dobar odnos zasnovan na uzajamnu povjerenju. No jednog dana Alzheimerova bolest Marijina prvog muža nenadano pozvoni na njezinim vratima umjesto na vratima njegove druge žene, a Zvonka će ljubomora odvući u nemir i nelagodu, u košmar koji će izgrađeno povjerenje staviti na kocku. Dvije priče – Iziđi iz kuće i Malo srca, malo duše – Gavran je oblikovao prema načelu paralelizma ljubavnih iskustava njihovih protagonista. U prvoj priči i mladića i djevojku ostave njihovi partneri pa se razočarani povlače u kuću (usamljenost), a kad ih poveže voljena/dosadna papiga, oni će izići iz kuće i tako prevladati svoju samoću. Zabludjeli brat blizanac iz druge priče oslobodit će se svoje „gluhe, puste kuće“ (usamljenosti) „tek kad ponovo povjeruje u Boga i krene u crkvu“.

Priča Moramo ozbiljno razgovarati problematizira onaj tip suvremenih ambicioznih žena koje su spremne žrtvovati apsolutno sve radi karijere. U zagrljaju rijeke govori o bešćutnim ljudima koji ne prežu ni pred čim da bi ostvarili beskrupulozne ciljeve, a protagonisti priče Bivši ljubavnik ostaju puni ožiljaka i trajno zakinuti jer nisu rekli prave riječi u pravo vrijeme. Duhovita, ironična i efektna priča Hrvatski disident govori o zanimljivu trenutku hrvatske književne i društvene zbilje, o njezinu licu i naličju. Groteska Spašavanje medvjeda – „priča nadahnuta brojnim izvještajima britanske televizije o istinitom događaju vezanom za bosanskog medvjeda“ – podsjeća nas s kakvim je dubokim nerazumijevanjem zapadni svijet gledao na situaciju u ratom zahvaćenoj Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.