Drama paranoje i manipulacija

Što se događa kada običan, dobar i pošten čovjek, koji nije apsolvirao sve moguće manipulacije ni teorije zavjere, povjeruje u neku zavjeru? Jedan od odgovora nudi groteska Balkanski špijun, vrsnoga srpskog komediografa Dušana Kovačevića u režiji Tanje Mandić Rigonot i odličnoj izvedbi glumaca Narodnog pozorišta iz Beograda, koja je u okviru Dana satire Fadila Hadžića, 11. lipnja, odigrana pred zagrebačkom publikom na pozornici Satiričkog kazališta Kerempuh.

Balkanski Špijun urnebesna
je groteska

Glavni junak te sjajne komedije karaktera i mentaliteta Ilija Čvorović politički je paranoik. Svojedobno je zbog obožavanja Staljina odrobijao dvije godine Golog otoka, a poslije uz pomoć kredita izgradio kuću na periferiji Beograda te na nagovor žene Danice primio podstanara Petra Jakovljevića, koji se s rada u Francuskoj vratio kao poslovni čovjek. Vođen domoljubljem i željom da se rehabilitira Čvorović si umisli da je podstanar agent strane sile, opasan špijun, koji nakon uništene Jugoslavije uništava i Srbiju, što on mora spriječiti.

Prati podstanara, fotografira ga, prisluškuje, magnetofonski i kamerom snima njegove razgovore i susrete te u pomoć poziva sestru Đurđu, zvanu Đura – u originalnoj verziji je brat Đura – koja mu pomaže. Na kraju uhvate podstanara, podvrgnu ga torturi i traže da prizna špijunsko i diverzantsko djelovanje.

U analizi Balkanskog špijuna srpski teatrolog Jovan Hristić svojedobno je napisao da „počinje kao nušićevska komedija, nastavlja se kao groteska i završava kao kafkijanski košmar od kojega nas obuzima jeza“. Paranoični, psihotični, opsesivni, mračni i neponovljivi dramski likovi u Balkanskom špijunu proizvode zlo, iako umišljaju da spašavaju svijet. Stoga bi, po brojnim karakterološkim manifestnostima umjesto komediji mogli pripadati suvremenoj drami.

Ako pak Balkanskog špijuna čitamo kao metaforu vremena nastajanja, onda ta apsurdna farsa i, istovremeno, urnebesna tragedija govori o, kako je napisao također srpski teatrolog Dragan Klaić, „neprevladanom ideološkom recidivu koji traje usprkos promjenama, i da je svijet Ilije Čvorovića određen poimanjem partije kao vlasti, patriotizma kao ksenofobije, svijeta kao ratišta“.
Premda je komedija napisana 1983, uz određene dramaturške preinake i uhodničko-prislušne tehničke inovacije, funkcionira kao da je pisana sada i ovdje, za sve koji stradaju od nekog oblika prisluškivanja, uhođenja i paranoje. I danas svjedočimo recidivima paranoične prošlosti, kada je čuvanje vlasti i proizvodnja neprijatelja bio zadatak vladajuće partije. Danas to uglavnom rade mediji. Gotovo da nema čovjeka koji ne strahuje kako će se naći na naslovnici nekih novina i biti prokazan kao neprijatelj vlasti i napretka samo zato što misli izvan poželjne matrice.

Balkanski špijun Tanje Mandić Rigonot surova je realistična drama života današnje Srbije, ali je i drama jedne obitelji. Imajući na umu manipulaciju kao modus operandi redateljici se kao agon dramske radnje primarno nametnuo problem pojedinačne i društvene paranoje, proizvođenje neprijatelja društva i suvišnog čovjeka. Ilija Čvorović je suvremenik, konkretan čovjek i paradigma. Nije ležao na Golom otoku zbog Informbiroa, kao u prvoj verziji komada. Nekada je čuvao Jugoslaviju, a danas čuva Srbiju. Identificira se sa Srbijom i narodom, koji doživljava kao žrtvu povijesti i nepravde. Zbog toga na sebe preuzima ulogu spasitelja i postaje žrtva. U tome mu pomaže sestra Đura.

I progonjeni podstanar, Ilijina žrtva, u redateljskoj interpretaciji ima suvremenu srbijansku biografiju. Pred NATO-ovo bombardiranje Srbije emigrirao je na zapad želeći biti pjesnik, a postao je biznismen u modnoj industriji, koji se poslije dvadeset godina vraća kući sa željom da stvori nešto novo i dobro. Redateljica je predstavu realizirala u formi kabarea u kojem voditeljica fabulu aktualizira političkim vijestima i govorima srbijanskih političara, koji hvale sebe i podsjećaju na opasnosti od stranih plaćenika i domaćih izdajnika. Tu vrst cinizma i vraćanja u sličnu prošlost prate poznati i popularni jugoslavenski šlageri, izvodi ih kabaretska voditeljica odjevena u haljinu boja srbijanske zastave (veoma dobra Vanja Milačić) i prati bend na pozornici.

Premda je redateljica kabareom aktualizirala i naglasila probleme suvremenoga srbijanskog društva, time je na dosta mjesta usporila glavnu radnju predstave, koju su glumci spašavali točnim ritmom predstave i dinamikom glumačke suigre. Ljubomir Bandović (Ilija Čvorović) izvrsno i karakterološki dosljedno demonstrirao je nastojanje da spasi državu, uhvati špijuna i sebe rehabilitira kao lojalna građanina. Kreativno ga je slijedila Nela Mihailović, koja je psihološki točno i uvjerljivo glumila Ilijinu ženu Danicu kao pokornu muževu sljedbenicu i domaćicu. I kćer Sonju psihološki točno i uvjerljivo odigrala je Katarina Marković. Ilijinu sestra Đurđu, zvanu Đura, komički pretenciozno, ali brutalno, odlučno, surovo i paranoično, glumila je Dušanka Stojanović Glid. I Milutin Milošević kao podstanar Jakovljević bio je uvjerljiva žrtva Ilijine paranoje. Scenografiju je dizajnirao Branko Hojnik, kostime Ivana Vasić, glazbu Irena Popović Dragović, a filmske priloge snimio Dejan Stojanović.