Dopadljivi Britanci

Ni promjena lokacije, ni inovativni program, ni atraktivni izvođači nisu pomogli Večerima na Griču protiv tradicionalnog i najvećeg neprijatelja – kiše! Tako je upravo zbog kiše nastup londonskog a capella seksteta The Queen’s Six premješten u posljednji tren iz dvorišta u atrij Muzeja za umjetnost i obrt pa je usfalio onaj djelić atmosfere koji tvore bršljan i ostalo raslinje pod otvorenim nebom popularnoga zagrebačkog muzeja...

I sad, da znate da vokalni sekstet The Queen’s Six živi u dvorcu Windsor i redovito nastupa pred kraljevskom obitelji, pa ste zbog toga pomislili da su to neki tipovi u tajicama, bili biste iznenađeni šestoricom muškaraca u sivim odijelima s prslukom i smeđim cipelama, koji izgledaju kao da su iz različitih zemalja Europske Unije, od Finske, preko Francuske do Italije ili Španjolske. No ipak je riječ o tipičnim i šarmantnim Britancima, koji svojim gestama i grimasama kao da su ispali iz neke bolje epizode, recimo škole učenja hodanja slavnog serijala Monty Python, što im nije mana, nego sjajna preporuka. Uvježbali su korake, ples, gegove i pokrete ruku, glava i očiju! Ispričali su i svoje probleme s putovanjem od Londona do Zagreba, uglavnom htjeli su biti i bili su dopadljivi i simpatični.

Londonski a capella sekstet The Queen’s Six u Zagrebu / Snimio Tugomir Hrabrić

No otišli smo malo dalje od glazbe koju izvode, a već po izboru kompozicija moglo bi se zaključiti u čemu su odlikaši, a gdje (po)malo šepaju. Izbor tradicionalnih engleskih pjesama s kojima su započeli koncert posve je očekivan i opravdan. No onda vrlo brzo ulijeću The Beatles i The Beach Boysi, što pokazuje da šestorica ipak žele biti dragi i bliski publici, uslijedila je i slavna Chanson d’amour, a potkraj Thriller Michaela Jacksona. Ipak nije to smetnja njihovu vrlo lijepom unisonom pjevanju, a svemu pridonose i vješto složeni aranžmani, tako da osim prirodnih glasova, čak i falsetno pjevanje koriste svrsishodno i ne odveć napadno. Omjer tradicionalnog repertoara i hitova pop-glazbe preteže na stranu popa, što sa svakodnevnom radijskom uporabom djeluje pomalo izlizano i dosadnjikavo. Najbolje se to čulo u izvedbi standarda Bena E. Kinga Stand by Me, koja je zazvučala šuplje i bljedunjavo, a trebala bi prštati od emocija, strasti i želje. Ali ostavimo sve to po strani. Jer Dan, Tim, Nick, Dom, Andrew i Simon odlična su pjevačka šestorka u kojoj se osjeća ljubav prema onome što rade, a vidljivo je i međusobno uvažavanje i prijateljski osjećaji. Može se njima dati još hrpa komplimenata, ali me stalno kopkalo kako bi tu zvučale neke hrvatske klape. Kako god, šestorica je doprla do duše zagrebačke publike, ne samo pjesmama i pjevanjem nego i s nekoliko naučenih hrvatskih riječi, što je izazvalo buru oduševljenja. Uslijedio je frenetični pljesak na kraju i baš kad biste očekivali da će na bis izvesti neku popularnu pjesmu skupine Queen, za što imaju vokalnog potencijala i aranžerskog umijeća, oni izvedu himnu God Save The Queen, što u Zagrebu i nije neka naročita fora!