Dobri duh Osijeka

Za profesora Marijanovića može se reći da je bio pravi renesansni čovjek s mnogim znanjima, talentima i segmentima djelovanja. Profesor Marijanović imao je uspješnu i raznoliku karijeru kao sveučilišni profesor, autor mnogih knjiga, rektor, znanstvenik, književnik, profesor emeritus, ali prije svega bio je čovjek. Samozatajan i iznimno posvećen svojim profesijama i svim ljudima s kojima je kontaktirao, sve nas je zadužio. Bez obzira na obiteljske tuge, ostao je vedar i zainteresiran za drugoga. Teško je zamisliti Osijek i Krležine dane bez profesora Marijanovića. Obradovao nas je pozivom na Novu godinu 2019. i interesom za sve aktivnosti i nove ideje. Bio je očinska figura mnogim bivšim studentima i svojim suradnicima, pažljiv u odnosu prema ljudima, koncentriran, zainteresiran slušatelj, posvećen govoru i razgovoru, human i ljudski znatiželjan za obiteljske i profesionalne živote. Znao je slušati, što je danas rijetka, gotovo zapostavljena osobina u svijetu čovjeku neprimjerene brzine i dohvaćanja brzih ciljeva i materijalnih vrijednosti, u svijetu samodostatnosti i otuđenja, posvećenosti samo sebi. Kao da je bio oaza mira, tišine i strpljivosti u bučnim i uznemirenim vremenima.

Sve nas koji smo sa Stanislavom Marijanovićem kontaktirali i ljudski i profesionalno prijateljevali barem nakratko i makar u jednom segmentu obilježio je i prenio na nas svoje znanje i pozitivnu energiju i u svemu nas zadužio. Teško će biti dolaziti u Osijek i ne sresti sveprisutnoga i nezaboravnoga profesora Marijanovića, dubri duh Osijeka. Otvorio nam je nesebično vrata osječkoga fakulteta za predavanja studentima i tako omogućio sagledavanje novih svjetova, proučavanje slavonske kulture i specifičnosti idioma i promišljanja na tako neposredan način.

Stanislav Marijanović, prof. emeritus, rođen je 3. ožujka 1935. u Kloštru Podravskome. Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu i Semeljcima pokraj Đakova, a gimnaziju u Vukovaru i Osijeku. Studij kroatistike i rusistike te poslijediplomski studij završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je magistrirao (1975) i doktorirao (1983). s temama iz nove hrvatske književnosti.

Radio je od 1961. godine kao novinar Glasa Slavonije u Osijeku, zatim je profesor u gradskoj gimnaziji te arhivist u osječkome arhivu. S osnutkom Pedagoškog fakulteta Sveučilišta u Osijeku, od 1978. predaje kolegij Povijest hrvatskoga književnog jezika, zatim kolegije Stara hrvatska književnost i Nova hrvatska književnost. Za redovitog profesora biran je 1984, a za redovitog profesora u trajnom zvanju 1887. Zaposlen je na Pedagoškom (sad Filozofskom) fakultetu u Osijeku do umirovljenja, 2015. Dekan je fakulteta u dvama mandatima (1980–1984) te prorektor i rektor Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku (1990. i 1994), za naziv kojega je, kao jedan od najvećih poštovatelja i poznavatelja lika i djela velikana Josipa Jurja Strossmayera, uvelike zaslužan.

Bio je gost profesor na međunarodnim slavističkim studijima i školama u Dubrovniku, Parizu (Sorbonne), Baselu, Beču, Udinama, Bratislavi... Uspostavio je, koordinirao i vodio Studij glume, kao i Studij glazbene kulture i poslijediplomski studij Hrvatski jezik i književnost u kontekstu srednjoeuropskih jezika i književnosti. Predavao je Uvod u metodologiju znanstvenoistraživačkoga rada te vodio projekte Ministarstva znanosti Povijesni razvoj književnosti, kazališta i umjetnička baština Slavonije, Corpus Strossmayeranum – Fontes i mnoge druge. Uspostavljao je i razvijao odnose sa sveučilištima u Pečuhu, Gdanjsku, Poznanju, Bratislavi i Krakovu.

Kao predsjednik Kriznog stožera za obranu Sveučilišta u Osijeku, u Domovinskom je ratu vodio Turneju Universitas s akademskim zborom i ansamblom OKUD-a Milica Križan za širenje istine o Hrvatskoj i pomoć po sveučilištima u Mariboru, Ljubljani, Grazu, Augsburgu, Bratislavi, Pečuhu. Također je zaslužan za obnovu u Domovinskome ratu teško oštećene zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku. U studenome 1992. istupio je u Hamburgu na velikoj dobrotvornoj izložbi osječkih likovnih umjetnika koju je organizirao rektor Sveučilišta za pomoć obnovi kazališta. Za svečanu kazališnu priredbu priređenu u čast dolaska pape Ivana Pavla II. u Đakovo i Osijek, 4. i 6. lipnja 2003, napisao je scenarije za kazališnu svečanost I zvoni zvon i Ovdje je danas Rim.

Profesor Marijanović objavljuje od 1960. brojne znanstvene i stručne radove iz književne i kazališne povijesti u periodici, zbornicima i zasebnim knjigama. Pisao je i leksikografske članke u enciklopedijama i leksikonima te o povijesti visokog školstva i Sveučilišta u Osijeku. Odlukom Senata od 2. svibnja 2006. profesoru Marijanoviću dodijeljeno je počasno znanstveno-nastavno zvanje profesor emeritus, a u povodu sedamdesete godine života i četrdeset i pet godina znanstvenog rada Filozofski fakultet objavio je reprezentativni zbornik profesoru u čast.

Za člana suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabrala ga je skupština 1990, a 2009. dodijeljeno mu je doživotno članstvo. Bio je i dopredsjednik Društva hrvatskih književnika od 2011. do 2014, član organizacijskog odbora i suradnik znanstvenih sabora Slavonije i Baranje od 1970, Dana Hvarskog kazališta od 1978, Krležinih dana od 1971. Sudjelovao je u organizaciji Prvoga međunarodnog znanstvenog skupa o liku i djelu J. J. Strossmayera, kao i Akademijinih skupova u Zagrebu, hrvatskih slavističkih kongresa u Puli, Osijeku i inozemstvu. U vrijeme Hrvatskoga proljeća i nakon Domovinskog rata bio je i predsjednik ogranka Matice hrvatske u Osijeku. Profesor Marijanović, veliki poznavatelj i promicatelj života i djela Josipa Jurja Stross­mayera, otišao je u svom Osijeku, uz koji je bio toliko vezan.

Dobitnik je zlatne plakete Grb Grada Osijeka za životno djelo 2015. Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao je profesora Marijanovića Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Posljednji ispraćaj dragoga i nezaboravnoga profesora Stanislava Marijanovića bio je 14. lipnja u Osijeku, na Gornjogradskom groblju.

Doviđenja, dragi profesore, i neka vas na novom putu prati i čuva jato anđela. Poslije vas nama je ostala velika ljudska i profesionalna praznina.