Budni umjetnik Sokić

Damir Sokić jedan je od najmarkantnijih i najintrigantnijih umjetnika suvremene hrvatske umjetničke scene. Rođen je u Novoj Gradiški 6. kolovoza 1952. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1977. u klasi Nikole Reisera, a od 1977. do 1979. bio je polaznik majstorske radionice za slikarstvo Ljube Ivančića i Nikole Reisera. Od 1986. do 1993. živio je i radio u New Yorku. Od 1999. do 2019. radi kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Godine 2018. dodijeljen mu je doktorat umjetnosti na temelju umjetničkih postignuća za ostvarenje projekta Slijepe ulice. Skladište moderne naslov je nove izložbe zagrebačkog umjetnika, postavljene u Francuskom paviljonu u sklopu Studentskog centra u Zagrebu. Omiljenoga profesora slikarstva na Likovnoj akademiji nije napustila želja za stvaranjem. Nije ga zaustavila niti usporila ni činjenica da su ga nedavno, nakon trideset godina uspješne profesure, unatoč negodovanju studenata i mnogih kolega, među kojima je i potpisnik ovoga teksta, odlučili umiroviti, ne produživši mu kao redovitom profesoru u trajnom zvanju godinu za godinu do sedamdesete godine života, vođenje klase na Nastavničkom odsjeku ALU-a.

Iz postava izložbe u Francuskom paviljonu / Snimio MIRKO CVJETKO

Svaka je Sokićeva izložba bila posebna i zanimljiva, pa smo sa zanimanjem otišli pogledati i recentnu u Francuskom paviljonu. Radovi su nastali na temelju trideset i tri skice koje je davnih dana nacrtao u New Yorku 1988. U seriji se nalazi dvanaest bojenih skulptura od sirovog drveta, i to u oblicima kocke i/ili kvadra od kojih je autor složio svojevrsne prostorne strukture, simetrične i proporcionalne, pomalo navodeći nam misao na minimalizam u formi, bez obzira što su mnoge obojene intenzivnim čistim bojama. Milimetarski su precizno ručno rađene, „sporo, s kontemplacijom i dubokim osjećajem gotovo godinu dana“, kako sam kaže. I dodaje: „Bila je to lijepa i teška godina.“

Referiranje na epohu moderne

 Kako u predgovoru ispravno zaključuje Vanja Babić, „ključan je umjetnikov odnos naspram prostora i vremena“. Damir Sokić u svojemu se stvaralaštvu, zapravo, stalno referira na epohu moderne. Cjelokupan Sokićev umjetnički rad neprestani je dijalog s modernističkim događajima, koji, stalno preispitivani, nikada nisu ugasli, nikada definitivno nestali, uvijek im se možemo vraćati i pitati što znače u današnje doba, u suvremenom umjetničkom kontekstu. Tako, naizgled paradoksalno, Sokić se postavlja u poziciju postmodernog umjetnika, jer na temeljima postmodernističkih teorija poput teorije citata i teorije osporavanja revitalizira i uvijek nanovo upućuje na značenje velikih modernističkih događaja u umjetnosti. U prvom se redu to odnosi na njegovo često korištenje neoplasticističkih elemenata Mondrianova slikarstva, čiste geometrijske apstrakcije, kvadrata obojenih u čistim primarnim bojama unutar rigidne linearne mreže crnih vertikala i horizontala.

Tko ne zna pomislio bi da se umjetnik poput parazita oslonio na tuđe invencije, što sam kao mlad i neiskusan pa i nedovoljno obrazovan povjesničar umjetnosti i sam davno mislio. Nisam razumio tada, iako nema jasnijeg, čišćeg i shvatljivijeg umjetnika, što danas znam. Istina je, dakle, drukčija. Sokić je vrlo obrazovan, erudit, intelektualan, cerebralan i duhovan umjetnik, s vrlo specifičnom umjetničkom i ljudskom karizmom.

Variranje mondrianovskih plošnih geometrijski apstraktnih, neoplasticističkih motiva nije bilo ništa drugo doli dijalog, promišljanje o onda i danas, ili što nam originalna moderna umjetnost znači u doba umjetnosti „u plinovitom stanju“ (Yves Michaud), u doba pastiša i svekolikih imitacija. Pitanje koje se postavlja, između ostalih, jest: kako modernistički, pionirski i herojski postulati funkcioniraju u naše doba (Babić ih s pravom vidi kao utopijske ideje koje takvoj umjetnosti daju snagu i dodaje da Sokićeva strategija skladištenja moderne nipošto ne znači i njihovo bacanje u ropotarnicu povijesti), doba potpune entropije, dekadencije i općeg pada svih vrijednosti, u estetskom i psihosociološkom smislu.

Moderna umjetnost i moderna arhitektura temelj su na kojima nastaje sve što danas nastaje. U sedamdesetim godinama 20. stoljeća buntovni i ratoborni mladi umjetnik Damir Sokić zakleti je avangardist, misli da može mijenjati umjetnost, a promijenjenom umjetnošću da može mijenjati svijet. Shvatio je zabludu, i da je zalutao u slijepu ulicu, što je rezultiralo istoimenim projektom koji je obranio kao doktorat umjetnosti.

U drugim je projektima isto tako na vrlo sofisticiran način dijalogizirao s nekim važnim modernističkim principima. Crtež lubanje prahom na zidu Umjetničkog paviljona koji se lako otpuhne podsjeća na dijalog s Pierom Manzonijem i njegovim Aria d’artista (Umjetnikov dah), kada je taj prerano preminuli talijanski umjetnik izlagao sebe, svoju unutarnju anatomiju, svakomu ljudskom biću imanentnu, dah i slavni izmet (Merda d’artista) pakiran u konzerve. Tu je Sokić izložio i fikus koji se mehanički kretao kroz prostor, imao je kinetički element u sebi, a i prah i fikus trajali su kratko: prah kojim je nacrtana lubanja malim otpuhom nestaje, raspada se, kao što i fikus traje dok ne uvene.

Točno koliko traje izložba. Tako je u svojoj umjetnosti uspostavio odnos prostorvremena, jasno progovorivši o krhkosti i kratkotrajnosti egzistencije. Na izložbi Suprematistička kompozicija Allahu ekber održanoj u Domu HDLU-a 2007. jasno je da Sokić tematizira još jedan od temelja moderne, dapače, avangardne umjetnosti, crni i bijeli kvadrat na bijeloj podlozi, i ostale križeve, krugove i geometrijski apstraktne suprematističke revolucionarne umjetničke tvorevine Kazimira Maljeviča, gurua bespredmetnog, odnosno duhovnog i cerebralnog u umjetnosti. Dodatak Allahu ekber ima duhovit, politički gotovo nekorektan, ironijski prizvuk.

Važnost arhitekture

Sokić živi u stambenoj zgradi u ulici grada Vukovara koju je projektirao arhitekt Mirko Galić, učenik i sljedbenik velikog Le Corbusiera, autora prve stambene zgrade L’Unité d’Habitation (Jedinica za stanovanje) u Marseilleu, izgrađene između 1947. i 1952, po uzoru na koju je Galić projektirao zgradu u kojoj umjetnik živi. Promatra iz svojega stana Francuski paviljon, također remek-djelo moderne arhitekture, i smisli izložbu za taj prostor. Uvijek mu je bio važan prostor u kojemu izlaže i umjetničke artefakte strukturira prema zadanome izložbenom prostoru.

Koliko mu je odnos prema modernoj arhitekturi također važan, kao i prema modernoj likovnoj, vizualnoj, plastičkoj pa i konceptualnoj i performativnoj umjetnosti, pokazuje i činjenica da je sve skulpturalne geometrijske izloške na izložbi doveo u vezu s arhitekturom. Jedna se skulptura zove Chandighar, posveta indijskom gradu koji je u cijelosti projektirao upravo Le Corbusier. Ima na umu i cijelu Brasiliju, hipermoderan novi glavni grad, administrativno središte Brazila, podignut usred raskrčene džungle. Idejni mu je začetnik Le Corbusier, a izveli su ga njegovi đaci i sljedbenici, brazilski arhitekti Oscar Niemeyer i Lúcio Costa.

Svejedno je u kojemu se dijelu svijeta veliki moderni projekti ostvaruju, oni o(p)staju kao spomenici modernizma zauvijek. Sokićevih devet skulptura/složenica od monokromnih ili šareno obojenih kocki i kvadara napravljenih 2019. nose u sebi (arhi)tektoničnost, mišljene su kao arhitektura i/ili prostor. Prostor oko njih i kako su raspoređene po savršenom kružnom prostoru Francuskog paviljona. Promatramo dva trga, jednu školu, jedna skulptura predstavlja mostove, dva su kampa i dvije kuće izvedeni u bojanom mediapanu, dok je Chandighar, skulptura s integralnim joj postamentom, obojeno drvo.

Kuće nazvane su Kuća B i Kuća MP, a kampovi Kamp E i Kamp W. B, MP, E i W očito su oznake konkretnih toponima, a pripadaju sferi umjetnikova intimnog odnosa prema njima. No o tome možemo samo nagađati i pretpostavljati, jer Sokić o tome ne govori. Na zidovima su tri slike, kompozicije od raznoliko obojenih kvadrata u kvadratnome formatu, nastale 1989, a skulpture u prostoru kao da su trodimenzionalno oprostoreni kvadrati sa slika. Integralni je dio izložbe njezin konceptualno verbaliziran dio: pismo koje umjetnik piše samomu sebi, a pisano je tako kao da mu piše prijatelj. Prvi put Sokić je ovo pismo izložio na izložbi 1+1=3 koju je imao sa Snježanom Ban u Academia moderna 2015. Za recentnu izložbu u Francuskom paviljonu dodao je post scriptum.

Damir Sokić postmodernističkim preispitivanjem moderne umjetnosti sve drži budnima, izaziva pitanjima, intrigirajući trajnim ponudama za uvijek iznova iščitavanje modernizma kao stalno otvorena djela (Umberto Eco) nudeći neiscrpni dijalog s neizblijedjelim značenjem same bîti moderne umjetnosti.