Blažeković, čovjek koji je morao crtati

U  dvorište Zagreb filma u Vlaškoj ulici u Zagrebu, po pričanju Nikole Kostelca, Milan Blažeković došao je u kratkim hlačama. Prije toga nešto je crtkao u Kerempuhu, ali jedan je od rijetkih autora Zagrebačke škole crtanog filma koji u animirani film ne dolazi ni iz stripa niti iz karikature, a pogotovo ne iz slikarstva. Od sama početka on pripada animaciji. Ni poslije, kao zrela umjetnika, nisu ga osobito zanimali novinski crteži, ni ilustracije.

Potkraj pedesetih, kad raste ugled zagrebačke animacije, pa logično i profesionalno-produkcijski kriteriji koji su ubrzo zavladali u Vlaškoj, autorom se nije postajalo preko noći. I Blažeković je stoga odradio nekoliko godina šegrtovanja, radeći kao fazer, animator i glavni animator. To je razdoblje, čini se, ključno utjecao na njegov crtanofilmski svjetonazor: od svih kreativnih elemenata koji čine animirani film, za Blažekovića će upravo crtana, takozvana outline animacija, biti glavna opsesija i poticaj koji će generirati i formirati njegove grafičke, režijske, scenarističke i produkcijske svjetonazore. Baš u tome on je sličan Disneyju! Ne toliko po animacijskom stilu (makar je i njegov animacijski izričaj inačica pune animacije sa snažnim utjecajem redukcije zagrebačkih kolega), već po tome što su se svi produkcijski kriteriji stvarali iz animacijskog ishodišta. Kao i Disney, i Blažeković je crtanofilmski animator koji je postao autor (a poslije i producent). Grafički stil razvit će upravo iz animacijskih koordinata, a scenarističku pomoć nesebično će potražiti od boljih od sebe (za razliku od nekih genijalnih animatora koji su ustrajavali na vlastitoj filozofiji zasnovanoj na tankom obrazovanju i površnoj socijalnoj radoznalosti).

Milan Blažeković jedan je od najvećih hrvatskih animatora

Klasici Milana Blažekovića: Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1997), Čudesna šuma (1986), Čarobnjakov šešir (1990)

Nadnaravna radišnost

Koliko god to možda preuzetno zvučalo, po još nečemu Blažekovića uspoređujemo s Disneyjem: i on je shvatio da je umjetnost u osnovi istraživanje koje mora imati utjecaja na tržište! Dok je Disney nastao i rastao u sredini gdje je to bilo logično, Blažeković je stasao u ideološkom miljeu koji je brutalno odvajao umjetnost od tržišta. Kao čovjek koji je intimno podupirao socijalizam (makar kao vapaj obespravljenih i siromašnih za komadićem socijalnog dostojanstva), Blažeković će se kao autor koji je žudio za širokim gledateljstvom naći u teškoj nedoumici i velikim dvojbama. Tadašnja državna kinematografija poticala je i obilno financirala umjetnička nastojanja, ali ne kao ulaganje u široku tržišnu primjenu nego kao uzgajanje režimskog imidža, i tako od darovitih autora stvarala kastu državnih umjetnika potpuno neotpornih na život izvan fondova, sizova i havcova.

Početkom osamdesetih Blažeković će prelomiti to prokletstvo, odbaciti sudbinu državnog autora koji putuje po festivalima, i krenuti u avanturu proizvodnje filmova iz izvorne definicije: kao populističke umjetnosti. Za narod – koliko god i to zvučalo ideološki. No Blažeković će ostarjeti, a potom i umrijeti, a veliko je pitanje koliko se pomirio s očajnom činjenicom da u okviru ideološki netržišnog ambijenta jednostavno nema mjesta poduzetništvu. Tadašnja politika nije bila glupa: znali su oni da je poduzetništvo jamstvo svekolikog napretka, ali onda moraš dopustiti poduzetništvo – i u politici! Pa smo imali politički i svaki drugi voluntarizam. Tako će i Blažekovićevi tržišni uradci (dugometražni animirani filmovi) biti svojevrsni produkcijski hibridi. No tu rupetinu on je u dobroj mjeri prevladao velikom, nadnaravnom radišnošću, organizacijskim marom i talentom klasnog animatora.

Šteta što veći utjecaj na našu produkciju nisu imali njegov serijal Largo iz 1970. (istinski pokušaj televizijske serije kao pandan Profesoru Baltazaru, koji je bio zbroj „autorskih“ filmova stavljenih u epizode), njegove animacije za Televiziju Zagreb koje je radio u suradnji s urednicom Višnjom Lasta, a pogotovo njegovi prekrasni reklamni filmovi. Sjetimo se samo čudesno originalno animirane Nare.

Autoritet među kolegama stekao je već prvim filmom Ples gorila iz 1968. Nakon toga naredao je nekoliko takozvanih autorskih filmova, kakvi su se radili u to vrijeme. No njegov film Čovjek koji je morao pjevati iz 1970. i u najužem smislu po kojem definiramo Zagrebačku školu pripada u filmografiju remek-djela po spoju fantastične redukcije i originalno-bizarne ideje.

Početkom osamdesetih radi jedan od svojih najvažnijih kratkih, film Palčić. Taj film trebao je biti pilot za veliku, pravu tržišnu seriju, za koju, nažalost, okoštali Zagreb film nije imao ni volje ni snage. Ali to će iskustvo barem primijeniti na svojim dugometražnim filmovima. A taj filmić, i divljenje prema Disneyju, i bili su mu jedino iskustvo. Napušta Zagreb film i u Croatia filmu osniva novi studio – za velike projekte, serije i dugometražne filmove.

Tako se i Čudesna šuma po pričicama Sunčane Škrinjarić počela raditi kao serija, no 1986. Blažeković je od silna materijala uspio napraviti prvi naš dugometražni animirani film. U to vrijeme još velika kinematografskog entuzijazma to je bio i veliki kinohit. Gledatelji nisu gnjavili kao kritičari oko „nedosljednosti i ritma“ u pripovijedanju, o nedovoljnoj razlučivosti pozitivnih i negativnih likova... Rekli su: hajdemo pogledati naš film! Kako je to nekada bilo lijepo čuti, a danas zvuči poput bajke.

Čarobnjakov Šešir i Šegrt Hlapić

Godine 1990. dolazi i do premijere drugoga dugometražnog filma Čarobnjakov šešir, u kojem Blažeković ugađa čak i kritičarima radeći konzistentniju, dinamičniju i atraktivniju priču. U produkciju toga filma konačno se upustio pripuštajući u njega i takozvani privatni kapital jednog našeg američkog iseljenika, ali to bolje da ne spominjem. Ta je suradnja završila kao što uvijek završava kad radiš sa svojima. No šteta što više ljudi nije vidjelo američku verziju filma: fantastičnu postprodukciju, glazbu, montažu i engleske songove.

Godine 1997. svjedočimo premijeri i trećeg njegova dugometražnog animiranog filma Šegrt Hlapić. Moram priznati, kao zaljubljenik u Ivanu Brlić Mažuranić, užasnuo sam se kad mi je Blaž rekao da tu izvanvremensku priču kani napraviti s miševima. No film je uspio! Blažeković je hrabro i inteligentno napravio potpuno novu iluziju u odnosu na književni predložak. Umjesto da je podilazio emocijama zaljubljenika u dječaka Hlapića iz pripovijesti, čime se samo demistificira začudnost originala, a što je napravio nekoliko godina poslije jedan drugi autor sa svojim igranim filmom, Blažeković je, umjesto da nas razbudi iz sna s konkretno ponuđenim Hlapićem, stvorio – novoga junaka istoga imena multiplicirajući, a ne reducirajući iluziju.

Kako je zapanjujuća njegova dugometražna filmografija, prosudite i po činjenici da je, otkako je samostalne hrvatske kinematografije, kod nas napravljen samo jedan dugometražni animirani film!

Do kraja života njegova opsesija bila je Šuma Striborova. Godinama je pokušavao pokrenuti taj projekt, ali nije uspio. Kako sam mnogo volio i cijenio Blaža, nema potrebe da ne budem iskren: nije tu bio problem u produkciji. Još se nije rodio onaj koji će biti kadar (možda u nekakvoj holivudskoj produkciji) vizualizirati tu neusporedivu književnu fatazamagoriju. Slutio je to i Blažeković, pa se skromno odlučio napraviti barem kratki film o Tintilinićima. Nije ni to završio.

Šteta, velika šteta što upravo njegovo nastojanje nije veći uzor mladima danas, koji se gube između krajnosti kompeticije i rezignacije. Živimo u društvu i podneblju koje je prisiljeno preskakati vrijeme. Pa se, eto, preskaču i uzori.