Biciklisti

Biciklisti su kao gljive. Neka se nitko ne čudi toj usporedbi, a ja ću se potruditi da je dokažem. Što su, dakle, gljive, što o njima možemo reći? One su specifičan oblik života, svojevrsno evolucijsko slijepo crijevo, ali ih zato ima svakakvih, od mikroskopske veličine, pa do nečega što podsjeća na stabla i grmove. Ali, u praksi, za nas, obične ljude, najvažnije je to što postoje opasne i neopasne gljive, ili, ako hoćete, jestive i otrovne, pa vas neke mogu ubiti, a neke i izliječiti. Ipak, presudno je pritom to što se jestive i nejestive gljive često ne razlikuju izgledom, pa nikad ne možete znati kako stoje stvari, ako baš niste pravi stručnjak.

E, pa isto tako možemo podijeliti i bicikliste, na dobre i zle, benigne i maligne, ili – da se nitko ne naljuti – na prihvatljive i neprihvatljive. Govorim ovo sa stanovišta pješaka, jer upravo u odnosu prema pješacima – a onda i općenito prema ostatku prometa – biciklisti postaju blagi ili opaki, dobri ili zli. Ni oni se ne razlikuju po izgledu, nego samo po ponašanju.

Opišimo najprije dobre. Prepoznat ćete ih po tome što voze po obilježenim stazama, a i kad su na njima, oni su oprezni i ne jure previše. Ako moraju preko zebre, onda siđu s vozila i guraju ga na drugu stranu. Ako moraju voziti po pločniku, paze na pješake i daju im prednost, jer svjesni su da se nalaze na tuđem teritoriju, pa teško da će se s ikim sukobiti. Možda upravo zbog te dobrote oni često stradavaju zbog neopreznosti automobilista. Na kolniku su oni obično žrtve.

Osvajači pločnika

A oni drugi biciklisti – oni zli – bježeći od opakih tipova u automobilima, osvajaju pločnike, i tako od ugnjetavanih postaju ugnjetači. Nije ih briga postoje li tu gdje su se našli biciklističke staze, nije ih briga za bakice sa štapovima, za malu djecu i pse, oni prohuje pokraj vas kao vjetar, i vama ostaje samo da se stresete od prepasti.

Rekao sam već da se dobri i zli biciklisti ne razlikuju izgledom, kao što se izgledom ne razlikuju jestive i otrovne gljive. Pri tome, svakome je jasno da su otrovne gljive zapravo zanimljivije od jestivih, i to zato što su opasnije. Zato se njima u gljivarskim priručnicima posvećuje mnogo veća pažnja, one se podrobnije opisuju i naznačuje se po čemu ih čovjek ipak može prepoznati. Pa kad smo već ovdje napravili usporedbu između gljiva i biciklista, moramo i dalje slijediti mikologe i njihovo iskustvo. A to znači da moramo mnogo više prostora posvetiti zlim biciklistima nego dobrima. Sve to, dakako, u želji da pomognemo čitatelju, upozoravajući ga kakve ga sve nevolje mogu snaći pri susretu s tom opasnošću. Ja ću to ovdje učiniti uz pomoć vlastitoga primjera, pa molim čitatelja da mi vjeruje kako se sve doista zbilo upravo onako kako ću opisati. A zbilo se ovako.

Hodao sam pločnikom Tratinske ulice u Zagrebu, koja je inače prilično bučna. Zašto je ta buka važna, odmah će se vidjeti. Odjednom mi je put prepriječio prednji kotač bicikla koji je stigao iza mene. Tik do mojega lijevog lakta pojavio se – sjedeći na tom biciklu – grmalj od kojih šezdeset godina, za kojega još u tom času nisam znao da je nepristojna baraba i tipični predstavnik skupine zlih biciklista. Ali to sam doznao vrlo brzo: proderao se na mene gnjevno i zapjenjeno, pa me upitao jesam li možda gluh. Nastranu sad to što ja jesam donekle gluh, pa mi se u uličnoj buci ponekad signali pomiješaju. Ali sve do toga časa mislio sam da je gluhoća neka vrsta mojega građanskog prava i da me ta osobina ne diskvalificira za hodanje pločnikom. Ne znam ni sam što sam onomu tipu odgovorio, ali bilo je to nešto u smislu da zašto mi uopće postavlja to pitanje. Nastavio je urlati kako on već tko zna koliko dugo iza mene zvoni i da bih se ja morao maknuti. Što sam mu tada rekao, dobro se sjećam: uzvratio sam mu da tu gdje se nalazimo nema nikakve biciklističke staze, te da zato ja ne moram paziti ni na njegovo zvonce. To ga je potpuno izbezumilo, pa me upitao kako da on onda vozi, jer da ne može valjda letjeti po zraku. A to je argumentacija čovjeka koji će reći da vam je maznuo lisnicu jednostavno zato što mu je trebala lova, a ne može je valjda sam naštampati. Ja sam mu na to predložio da se vozi po kolniku. To ga je posve izbacilo iz takta, te me je stao kočijaški psovati, a potom se odvezao dalje pločnikom nazivajući me starim smećem, premda je od mene bio mlađi manje od deset godina.

Eto, to je meni primjer ponašanja zlih biciklista. Oni se ni jedne sekunde ne pitaju o tuđim pravima i tuđim potrebama (mislim tu, dakako, prije svega na pješake), nego se bore isključivo za vlastiti prostor i vlastitu udobnost. Već i sama činjenica da voze kuda ne bi trebali voziti upućuje na oprez. Ali moram vam reći da toga opreza nema nikad dovoljno, jer oni, kad se jednom tako oslone na pravo jačega – od pješaka su nedvojbeno jači, kao što su od automobila slabiji – postaju sve gori i neobuzdaniji, sve bahatiji, pa stižu do sama ruba kriminala.

Uzimaju, recimo, sebi pravo da se oslanjaju isključivo na vlastite procjene i da ostale sudionike u prometu tretiraju kao nežive prepreke. Dojure vam s leđa, pa sad više i ne zvone, nego vrludaju između vas i ostalih pješaka kao između plastičnih čunjeva i, naravno, opet vas psuju i proklinju ako načinite korak koji oni nisu predvidjeli. Spomenuo sam prije Tratinsku ulicu. Možda sam toga dana išao njome prema Trešnjevačkom placu. A ondje sam, kunem vam se, vidio biciklista gdje pokušava voziti između klupa probijajući se između žena s cekerima i dedeka s debelim naočalama. Jednoga sam takva vidio i na Jelačić-placu, pred onim kafićima, gdje se ljudi najduže zadržavaju i najmanje se nadaju takvoj opasnosti. I, da završim s vlastitim doživljajima, jednom sam se umalo potukao s biciklistom pa završio ili u bolnici ili u zatvoru. Pred vratima dućana bio je parkiran automobil, a između njega i zida bilo je možda metar i pol prostora. U taj se prostor punom brzinom zaletio biciklist, a u istom je času neka podeblja žena iskoračila iz dućana. Možete misliti što je iz svega ispalo i možete misliti koliko sam se izbezumio.

Nežive prepreke

E sad, ima nešto što mene tu dodatno zbunjuje. Zli su biciklisti po ponašanju međusobno slični, a u tome svom bezobrazluku toliko su dosljedni, da mora postojati neki temelj za sve to, da oni imaju neki argument zbog kojega misle da imaju pravo činiti to što čine. Ali, koliko god da sam mozgao, nisam taj argument našao. Sve dok mi nije palo na pamet ono što je najočitije, a to je ideologija.

Govorim, naime, i dalje o zlim biciklistima, jer dobri (koji su, razumije se, u manjini) nemaju nikakve ideologije. Ako njih pitate zašto se voze na biciklima, reći će vam da to čine zato da prištede na prijevozu i da se usput malo razgibaju. A zli biciklisti su u tom pogledu mnogo opširniji, pa i mnogo maštovitiji. Oni će vam se raspričati o štednji goriva, o opasnostima što prijete od gradskog smoga, čak će izjaviti da tim svojim divljanjem čuvaju naš planet od globalnog zagrijavanja. Svoju sitnu korist i krupnu bahatost oni brane uz pomoć najvećih tema.

A što je najgore, sve ih je više. Oni, dragi moji čitatelji, niču kao gljive poslije kiše.