Uloga jezika u povijesti društva

Nije riječ o jeziku kao sustavu sporazumijevanja nego o skupini jezika iz kojih se mogu izvesti zaključci o novijoj europskoj povijesti. Stanje u tisućljećima prije novovjekovne Europe lako je sažeti. Premda su temelji antičke kulture položeni u Grčkoj, dominantni jezik postao je od osnutka Rimskog Carstva latinski jezik, pretežno idiom pjesništva, znanosti i vjerskih obreda. Prevođenje grčkih djela, osobito filozofskih, održavalo je kontinuitet obiju kultura. Stoga je srednji vijek na području naobrazbene pismenosti glavno razdoblje latiniteta, napose u južnoj i zapadnoj Europi, dakle u zemljama obuhvaćenim nazivom Romania (Italija, Francuska i Španjolska), čiji su književni jezici potekli neposredno iz latinskoga. U kulturnim je ustanovama, sve do epohe humanizma, duhovna baština živjela na tom jeziku. Na primjer, Aristotel je i u srednjem vijeku bio filozofski i znanstveni autoritet, ali gotovo isključivo u prijevodima.

Za povjesničare književnosti posebno je zanimljiva karijera i danas još slavne Aristotelove rasprave o poetici. Premda su težili za otkrivanjem tekstova na grčkom originalu, talijanski su humanisti filolozi šesnaestog stoljeća objavili to djelo prvi put u obliku tiskane knjige u latinskom prijevodu, uostalom u Veneciji, koja je bila jedno od središta europskoga knjižarstva. Godina je izdanja 1498, a naslov glasi De arte poetica. Tek je poslije u istom gradu publiciran i originalni tekst. U sedamnaestom stoljeću Poetika je počela širiti svoj autoritativan utjecaj na modernim jezicima.

Naziv moderni, to jest narodni (nelatinski) jezici važna je natuknica. Od kasne renesanse nadalje europska kultura postupno napušta latinski jezik, premda on još dugo ostaje idiom akademskih rasprava i ceremonija, na primjer u tekstovima sveučilišnih diploma. Filozofi i znanstvenici služe se od osamnaestog stoljeća gotovo isključivo svojim nacionalnim jezicima. Pjesnicima je već mnogo prije u koraku prema narodnom izrazu uzor bio talijanski klasik Dante, koji je živio u kasnom srednjem vijeku, ali je krčitelj putova moderne književne prakse. Shakespearea na latinskom ne možemo zamisliti, kao ni glavna djela talijanskih autora nakon Dantea. Slijedili su ih Francuzi, Španjolci i Nijemci. To vrijedi i za filozofsku esejistiku (Montaigne, Pascal), a u razdoblju prosvjetiteljstva latinski je definitivno izgubio svoju auru. Kant je pisao na njemačkom jeziku, Diderot na francuskom. Cijela Europa pruža mnoštvo primjera. Podrijetlo toga pomaka treba tražiti osobito u izumu knjigotiska, koji je najviše pridonio tomu da se naruši društveno stupnjevanje u uporabi jezika. Dok se u latinskom jeziku iskazivala povlaštenost akademskih i političko-administrativnih elita, tisak je postupno uklanjao granice. Reformacija šesnaestog stoljeća unijela je u instituciju Crkve nova jezična gibanja. U sociološkom pogledu vrijedi konstatacija da su nacionalni jezici bili simboli osnaženja građanskih slojeva.

Kako su njemački i francuski osvojili 19. stoljeće

Približavamo se najnovijim jezičnim zbivanjima, koja su za povjesničare predmet devetnaestog i dvadesetog stoljeća. U tom kontekstu ruski jezik, unatoč golemoj književnopovijesnoj važnosti, zbog tradicijskih posebnosti kao međunarodni idiom ostaje izvan motrišta. Od velikih jezika s dugom kulturnom baštinom (a to su francuski, talijanski, njemački, španjolski i engleski) u devetnaestom stoljeću samo su dva ovladala kontinentom: francuski i njemački. Engleski je bio prisutan tek kao sredstvo sporazumijevanja u prekomorskim trgovinskim djelatnostima, a poslije i kao jezik pojedinih športskih disciplina. (Predvodio je nogomet.) Procjena važnosti mora poći od značenja naobrazbenoga kanona koji se na kontinentu ustalio u građanske civilizacije. Jedno od njezinih protuslovnih obilježja očituje se u tome što je kontinentalna Europa usvajala sve angloameričke tehničke tekovine, ali – za razliku od naše epohe – nije u isti mah otvarala vrata jezičnoj osnovi.

Aristotelova rasprava o poetici

Problematika odnosa između njemačkog i francuskog jezika posebno je složena. Prema mjerilu utjecajnosti na razini europskih školskih ustanova i razgovorne uporabe praksa je bila uglavnom uravnotežena. No treba istaknuti okolnost da je francuskom jeziku pripala prevlast u svim romanskim zemljama, dok je njemački dominirao u srednjoj, sjevernoj i istočnoj Europi. (Samo se tako može shvatiti činjenica da je na sveslavenskom kongresu 1848. u Pragu, zasjedanju prožetu romantičkim duhom, glavni uporabni jezik bio njemački. Poslije će takozvane socijalističke internacionale također biti obilježene prevagom njemačkog jezika.)

S općega kulturološkog motrišta može se utvrditi da je u položaju francuskog i njemačkog jezika u devetnaestom stoljeću došlo do stvaranja ustaljenih predodžbi o podjeli težišta. Francuski je nedvojbeno bio dominantan u diplomaciji, jezik književnih inovacija i luksuznih proizvoda („pariška moda“ bila je međunarodno prihvaćen uzor). Njemački jezik bio je pak izražajni sustav filozofije (Hegel, Marx, Scho­penhauer, Nietzsche), glazbenih pokreta, humanističkih i prirodnih znanosti. Znakovito je na primjer da je publicistička sistematizacija i popularizacija općega znanja provedena primarno na njemačkom jezičnom području. Nakladnik Brockhaus objavio je prve moderne enciklopedijske priručnike, koji su u mnogim zemljama poslužili kao uzorak, tako i pedesetak godina poslije francuskoj standardnoj enciklopediji nazvanoj prema nakladniku Larousseu. Ta i srodna leksikografska djela obnavljaju se i proširuju u određenim razmacima, pa se mogu smatrati pojmovima aktualnosti i pouzdanosti.

Vremenski prelazim u razdoblje vlastita iskustva. U našim gimnazijama tridesetih godina prošlog stoljeća bila su u nastavnim planovima viših razreda zastupljena samo ta dva jezika, usporedo. Tako je bilo sve do godine 1941, koja je grubo prekinula tokove tradicije. To se u novim prilikama dogodilo i 1945. Ruski jezik zamijenio je nekoliko godina njemački, ali je politički simbol ubrzo sišao s povijesne pozornice. Naglo je sva druga mjesta zauzeo engleski (angloamerički) jezik – silinom koja nije bila predvidljiva. Jedan od uzroka bilo je opće stanje u doba takozvanoga Hladnog rata između Istoka i Zapada. Među kulturološkim znakovima bili su i akademski podaci. Znakovito je da je tek nakon rata osnovan na Filozofskom fakultetu neovisan Odsjek za anglistiku.

Era engleskog

S obzirom na današnje stanje potpune svjetske dominacije engleskog jezika svjedoci smo jednog od najsnažnijih prijelomnih zbivanja na području opće komunikacije. Već sedamdesetak godina jezik Velike Britanije i Sjedinjenih Država idiom je diplomacije, međunarodnih ustanova, kongresa, obavijesti o turističkim putovanjima, vodiča i mnogih drugih informacija. Gotovo je suvišno upozoriti na to da je glavni strani jezik u školskoj nastavi.

Kulturološka smotra, međutim, još pruža diferenciranu sliku. Mnoge francuske i njemačke (austrijske, švicarske) kulturne ustanove sačuvale su svoj međunarodni ugled – pa tim i jezični identitet. Collège de France u Parizu neobično je prestižna institucija, kao i Eidgenössische Technische Hoch­schule (ETH) u Zürichu (s Einsteinom među svojim nobelovcima), instituti Max Planck, muzičke akademije u Beču, Parizu, Weimaru. A gdje se svake godine održavaju najveći sajmovi knjiga na svijetu? U Frankfurtu na Majni i u Leipzigu, priredbe s dugom tradicijom koje ograničavaju opću anglifikaciju jer pružaju mnoštvu jezika svijeta mogućnost da se ondje na različite načine artikuliraju.

Svakodnevna uporaba jezika u međunarodnom obavještavanju ne može se svesti pod specifičan pojam kulture. Previše je tu banalnosti, pomodnih poza i komercijalnih trikova. Engleski kao sredstvo globalnih spona toliko je potreban da bi prigovor bio posve nerazuman. Ali čemu primitivno prenemaganje. Svaka birtija postaje snack-bar, riječ kupovina postaje provincijalizam jer treba ići u šoping, a neki političari očito misle da se urušava civilizacija ako ne uporabe izraz spin i spinovi. Beauty-saloon, music-shop, fashion-show i fast-food koračaju u istom smjeru. Stoga i svaki iole biran razgovor završava s fuck-off.

Metaforičkih modnih krikova uvijek je bilo, pa uzrujavanje nema mnogo smisla; ostanimo cool. Možda je najrazboritije poslušati jednu poruku iz davnine – iz Velike Britanije osamnaestog stoljeća. Ugledan engleski filolog Samuel Johnson, autor prvog obuhvatnog rječnika engleskog jezika, poučio je svoje čitatelje da je posve neprimjereno kititi se pomodnim francuskim riječima ako postoje domaće značenjske inačice.

Da je danas živ, začudio bi se, a možda i zaprepastio, kako se na kontinentu osjeća kao kod kuće. Što bi on danas poduzeo upoznavši knjigu svojega francuskoga kolege iz druge polovice dvadesetog stoljeća Parlez-vous Franglais? Bi li napisao knjigu Do You Speak Anglo-French? Ne bi.