U društvu starih prijatelja

Godine 2010. glumac (Žal Dannyja Boylea, Pakao Danisa Tanovića), scenarist i redatelj Guillaume Canet (Moj idol, Nikome ni riječi prema romanu Harlana Cobena) realizirao je svoj najambiciozniji i najuspjeliji projekt, humornu egzistencijalnu dramu Les petits mouchoirs. Kod nas nedistribuirano ostvarenje čiji bi izvorni naslov u prijevodu glasio Maramice, a koji se međunarodno distribuirao pod naslovom Little White Lies, odnosno Male nevine laži, osvojio je nominacije za najprestižniju francusku filmsku nagradu César u kategorijama najboljeg sporednog glumca (Gilles Lellouche) i glumice (Valérie Bonneton). Posve zasluženo, jer riječ je o emotivnom i suptilnom djelu u žarištu kojeg je tanka linija koja iskreno prijateljstvo dijeli od prijetvornosti. Istodobno je posrijedi i film koji na intrigantan i slojevit način progovara o ljubavi i njezinim nijansama, o žudnji i (auto)destruktivnosti koja ju prati, o ljubomori koja je nerijetko pogonjena strašću, a ponekad i pozitivnom željom za uspjehom, o egoizmu kao o važnoj, u većoj ili manjoj mjeri izraženoj karakternoj osobini svih nas, o infantilnosti koja u zrelim godinama može biti pozitivna, baš kao i tek izraz nezrelosti, te o prijateljstvu kao takvom, o odnosu koji podrazumijeva prihvaćanje drugih osoba onakvih kakve one jesu, unatoč tome ili upravo zbog toga kakve su.

Canet voli svoje likove, oni su ljudi od krvi i mesa sa svim manama i vrlinama

Guillaume Canet moćan je i zreo autor, koji kao (su)scenarist zna kreirati zanimljivu priču, slikovite, realistične i efektno životno pomaknute likove, kao i njihove intimne drame i međuodnose, a kao redatelj sve to uobličiti u atmosferičnu, nenametljivo režiranu te na učinkovito korištenje prirodnih i zadanih lokacija oslonjenu mozaičnu egzistencijalnu dramu garniranu humorom i melodramskim ugođajem. Canet zna izabrati i glumce, pa i u prvom filmu i u njegovu nastavku izvornog naslova Nous finirons ensemble, odnosno Završit ćemo zajedno, nastupaju neka od najzvučnijih imena današnjega francuskog filma, poput uvijek sjajne oskarovke Marion Cotillard (Život u ružičastom, Dva dana, jedna noć), komičara i odličnoga karakternog glumca Françoisa Cluzeta (Nedodirljivi), koji likom dosta podsjeća na Dustina Hoffmana, također podjednako uspješna komičara i dramskog glumca Gillesa Lellouchea (Državni neprijatelj br. 1) i oskarovca Jeana Dujardina (Umjetnik). Premda kao suproducent obaju nastavaka Malih nevinih laži figurira tvrtka Europa Corp. Luca Bessona, film koji se trenutno prikazuje u hrvatskim kinima dragocjeni je sve rjeđi predstavnik dominantno nekomercijalno usmjerena europskog filma, jer i u domaćim multipleksima prevladavaju Bessonove akcijske eskapade i navodne komedije, dok je distribucija nekog drugog art-predznakom obilježena naslova neholivudske produkcije rjeđa od čovječje ribice.

Male nevine laži u obama izdanjima barataju sličnim dramskim okvirima i obrascima, jer je pred kamerama skupina starih prijatelja koja se okuplja u prostranim kućama pored mora nedaleko Bordeauxa.

U prvom filmu njihovo okupljanje, redoviti svakogodišnji dvotjedni zajednički odmor, odvija se u sjeni teške prometne nesreće u kojoj je stradao njihov prijatelj Ludo, a dok se on u bolnici bori za život, hotelijer i obiteljski čovjek Max, u čijoj se kući prijatelji i okupljaju, mlada Marie koja se traži u humanitarnom radu u Amazoniji, kiropraktičar Vincent, glumac u usponu Éric, neodgovorni 35-godišnji tinejdžer Antoine i ostali vrijeme ponajviše provode bježeći od samih sebe. Od istine o svojoj seksualnoj orijentaciji (Vincent), od vlastite nesigurnosti zbog koje dečka Ludoa vara površnim seksualnim odnosima (Marie), od svijesti da im brak više ne funkcionira (Max), od spoznaje da ljubavna veza za kojom čeznu nije realna (Antoine) itd. U obama filmovima dijaloške su sekvence uravnotežene s onima događajnima, a dok u dijalozima dominiraju suptilni prikazi intimnih drama i emotivnih stanja likova, u zbivanjima je naglasak na empatičnom i ponekad crnom humoru. Canet voli svoje likove, oni su ljudi od krvi i mesa sa svim manama i vrlinama, a čak i kad u nastavku, u kojem u međuvremenu razvedeni Max koji živi s drugom ženom od prijatelja krije da zbog bankrota upravo prodaje kuću, taj Max uoči šezdesetog rođendana pokuša samoubojstvo, to će biti izvedeno u naglašeno komičnom i altruističnom tonu. Altruizam i jest važno obilježje obaju filmova, u kojima autor spretno profilira galeriju likova kojima ravnopravno posvećuje vrijeme, i koji pred kamerama zaživljavaju kao punokrvne osobe koje gledatelj razumije, s kojima suosjeća i strepi te u društvu kojih mu je, upravo zbog njihovih nesavršenosti i mana, ugodno.