Tko nosi kavu

Urednikov stol bio je najveći, po logici pozicije kao prijestolje smješten na najljepše mjesto, u vrhu sobe uz prozor, dvadesetak koraka od ulaza. Za novinare svi ostali bili su jednako mali, složeni zdesna i slijeva uza zid, taman da materijali sa sjednica imaju oslonac, a pisaći stroj dovoljno mjesta. I, što je najvažnije, znalo se čiji je koji. Prolaz po sredini bio je širok da dvoje koji idu na dogovor ili odlaze s dogovora sa šefom ne moraju uvlačiti trbuhe da prođu jedno pored drugoga. Prava promenada prema stisci u ostatku odjela na cijelom katu, i uz neuobičajenu radnu tišinu velika razlika u komforu. Nedvojbeno najvažnija rubrika tako se činila carski prostranom sve dok nakon podneva sa zadataka, možda i kojeg ukradenog jutra, nisu počeli pristizati titulari stolica, prva imena novina, novinari s višegodišnjim iskustvom, ugovorom na neodređeno i sigurnom plaćom svakoga desetog u mjesecu. Sjesti a ne udariti sljedećeg u nizu, onog iza leđa, po rebrima ili onog sučelice po kurjim očima bilo je umijeće uvlačenja u pedesetak. Tek tada se primjećivala pretrpanost, višak namještaja na raspoloživim kvadratima, očigledan prekršaj negdje zapisana normativa o minimalnom radnom prostoru radnika.

Nikomu od sretnika nije smetalo malo gimnastike jer kao u pravilu nije bilo uletavanja sa strane, ilegalnih pretendenata na stolicu, čekanja da se netko makne sa svojim papirima ili da bezobrazno traži time out za završavanje teksta. Nije dolazilo u obzir da gospodar vinjete zalijepljene na najistaknutijem dijelu radne površine, na kojoj jasno piše njegovo ime, čeka dok neki hijavata smišlja svoje prve novinarske rečenice. Oni koji tu nisu pripadali, po nekom su nepisanom pravilu izbjegavali zakoračiti u sveti redakcijski prostor, iako na vratima nije bilo one izričite oznake nezaposlenima ulaz zabranjen. Jedino su vrata uvijek bila zatvorena – pametnima jasna poruka gdje je granica – za razliku od drugih, širom otvorenih. Prostor je tako mnogima ostao neviđen i zato magnetski privlačan, kao da krije nešto zagonetno, tajnovito, po čemu je bolje ne kopati. Znalo se i bez mnogo priče da honorarcima tu nije mjesto.

Rad u unutrašnjopolitičkoj rubrici nije ni približno bio nalik radu u gradskoj, tom protočnom kanalu novinarskih naučnika, tvornici stalnih i malo manje stalnih suradnika iz novinarske škole, u kojoj tridesetak ljudi radi na deset puta manje stolova i u kojoj se prozori tresu od prijetnji kad početnik sjedne na mjesto starosjedioca da napiše svojih velikih pet redaka. Ili kad se traži teklić za desetke kava iz automata u prizemlju. Tko se oglušio na krik:

„Tko nosi kavu?“ nije se dobro proveo. Automatski se morao dići zadnji među novacima, kojem je kao i svima prije njega od prvog dana dano do znanja da ga čeka hod po žeravici prije nego će se uistinu moći zvati novinarom. Neka prije toga crnči za opće dobro. I da se zna, najgori su tirani bili upravo oni koji su nedavno prolazili tu istu školu. Bio im je posao uvježbati nasljednike da trznu kao bičem opleteni na poziv „Tko ide po kavu?“.

Dvije rubrike, soba do sobe, udaljene jedva desetak metara jedna od druge, a dva svijeta. U gradskoj kao na kolodvoru – gužva i stalna izmjena sastava, likova koji će tuda samo protrčati i onih koji će, dok ih netko ne potjera, polupismenim uradcima tvrdoglavo tražiti svoju šansu. Gužva je tolika da se nekima ne stignu zapamtiti ni imena, a tretman kao po kodeksu mafijaške organizacije Cosa nostra. Služi ili umri! U susjedstvu, u unutrašnjoj, nešto sasvim drugo. Tko uđe, ima debelo opravdanje zašto je ušao. U džep je spremio trajnu, vrlo rijetko dijeljenu ulaznicu sa statusom koji iz temelja mijenja položaj. Više nije svaštar, nego specijalist za dodijeljeno područje, stol čeka, ugovor je potpisan na neodređeno i navikava se – što kratko traje i ne pada teško – da je ravnopravan s kolegama u sobi. Vrijedi i za onoga koji je došao zadnji.

Ta se sreća meni nasmiješila.

Sve je odjednom drukčije. Tiho, pristojno, organizirano, bez živčanih ispada. Sve je logično i jasno, sve osim jednog:

Tko među istima nosi kavu?

Dostavljač Drago katkad je bio koliko-toliko dobre volje pa bi na molbu nevoljko istisnuo da će trknuti po kavu samo ako imamo sitnoga za automat, a kad bi se vratio, ostavio bi pladanj na prvom stolu uz prethodno skuhan protest kako u opisu njegova posla nema ni jedne riječi o konobarenju. Tako je odbio svaku sljedeću narudžbu. Kontrola rubričnog sastava nije dala odgovor tko bi ga mogao zamijeniti. Urednik je u startu izuzet. No krenimo nekim redom. Odmah do vrata sjedila je kolegica čiji je resor bio zdravstvo, gospođa sporih kretnji i glave uvijek malo okrenute od sugovornika, zbog lijevog uha koje je hvatalo ono što desno, stradalo u nesreći, nije moglo. To s gluhoćom bila je najmanja šteta po njezino zdravlje nakon skoka s trećeg kata zgrade u plamenu. Nije dolazilo u obzir da ide po kavu čak i kad bi se ponudila. Zvali su je naša doktorica. Poslije sam, kad se odmrznula početna krutost, saznala detalje tog strašnog događaja. Licem u lice, parica joj je bila druga ženska osoba u unutrašnjopolitičkoj rubrici, stručnjakinja za banke i sve vezano uz novac; s njom je završavao ženski ešalon. Sljedeći kolega u nizu zdesna, okrenut leđima ženskom svijetu rubrike, a facom prema simpatičnom saborskom izvjestitelju čiji su tekstovi uvijek bili hvaljeni, bio je ljepuškasti suprug bankarice. Nosila je muževo prezime, no iza njezinih leđa smatralo se jako važnim istaknuti ona je od Runjića, što meni, dvadeset godina mlađoj, nije govorilo ništa. E, pa jedna Runjićka sigurno ne nosi kave, a bome ni suprug šećeraš, kojem je ona svaki dan oko podneva servirala lagani obrok. Otkriće će mi biti da ta žena izrazito čekinjaste garave kose i izraženih podočnjaka, koju nikad nisam vidjela našminkanu, odjeće kao izvađene iz predratnog ormara, ima iza sebe dva braka. Iz svakog po jedno dijete, sada studenticu ekonomije i dečkića u vrtiću. Što se tiče saborskog izvjestitelja, na njega, tlakaša, nije se moglo računati jer je od jutra na saborskom šanku platio i popio na desetke kava s pouzdanim izvorima informiranja. Poslijepodne ni njihov miris više nije podnosio.

Slijeva od ulaza raspored ljudi i pokućstva bio je nešto drukčiji. Počinjalo je tako da su dva pisaća stola bila jednako postavljena kao isti komadi prekoputa. Sjedeći sučelice njih su dijelila dvojica komentatora, jedan za partijska pitanja, a drugi za udruženi rad i sve što se ticalo proizvodnje i povećanja dohotka po glavi stanovnika. Obojica su bila oženjena, ali poznata po izvanbračnim vezama sa slobodnim i neslobodnim ženama. Nije bila tajna da su ženskari pa je na mjestu bilo upozorenje čuvaj se, ne vjeruj u priče da ne diraju kolegice, ima žrtava! Nisu skrivali ništa. Otprve otkrivala su ih dva različita tona u razgovoru telefonom – jedan brz i hladan o tome tko će kupiti kruh i mlijeko, a tko pokupiti dijete iz škole, i drugi nježno udvornički, s mnogo šuškanja. Najčešća rečenica koja se čula iz toga kuta bila je ne znam kad ću doći doma, imam još puno posla. Čas potom glasno su dogovarali ljubavni sastanak. Nisu od kolega skrivali dvostruki život, uvjereni da ih od neugodnosti štite kolegijalnost i brzi luksuzni automobili rijetkih marki, kojima su s ljubavnicama bježali iz grada na nekoliko sati ili nekoliko dana. Službeni put uvijek je bio dobar alibi. Uglavnom, nije ih bilo kad bi bili od koristi, kad je gdje zamirisala kava i probudila želju.

Do njih je sam za stolom u formaciji istoj kao što je bila prethodna, ali bez pripadne polovice, sjedio u nedavnim političkim previranjima smijenjen urednik unutrašnjopolitičke rubrike, zasad bez portfelja i, rekoše, tu smješten privremeno, a upravo u fazi rastave. Inače tih i miran čovjek, kratkih nogu i povećeg trbuha, svađao se sa ženom prostačkim rječnikom, psovao sočno kočijaški da su svi drugi izlazili dok je on ostajao uz telefon. Svu bračnu prljavštinu s takvom je žestinom istresao u slušalicu da se čulo i kroz vrata i u drugu prostoriju. Svi su znali sve faze postupka, datume ročišta, neuspjelih mirenja pa do mučnih pregovora o podjeli imovine. Nevjerojatno je bilo slušati oko čega se dvoje ljudi natežu kad se razilaze. Sijamska mačka bila je najveći problem jer se nije mogla podijeliti na jednake dijelove kao na primjer zaleđena sarma iz zamrzivača. Bolje ga je bilo ništa ne pitati. Kako je s njime počela asimetrija, tako se i nastavila. Sljedeći stol više nije nastavljao liniju željezničkih pragova, nego je bio okomito postavljen na njih, a paralelno sa šefovim, tako da je vlasnik htio – ne htio svaki put kada digne pogled prvo ugledao urednika i sve faze njegova raspoloženja od jutarnjeg kolegija do točke smrti. Najosjetljivija pozicija, zato stoji prazan unatoč kroničnom nedostatku mjesta za rad, nametnuo mi se zaključak. Ali ne, nije to bio razlog.

Rekoše, sjedni tu dok se ne vrati kolega Draško!

Ne otkriše ni tko je on, ni gdje je, ni zašto je odsutan, niti rekoše – što je bilo najvažnije za moj mir – kad se vraća. Najradije bih zaboravila to ime, koje mi samo znači da nisam svoja na svome. Ali nisu mi dali da zaboravim. Bar jednom dnevno, kad bi kome pao tlak i zavapio sad bi baš pasala kava, slijedilo bi i ovo: naš Draško bi nam donio da je tu. I tako iz dana u dan.

Zaokupljena pisanjem nisam primijetila kad je ušao. Digla sam glavu tek kad je rekao: „Kolegice, sjedite na mome mjestu.“

Pocrvenjela sam pa problijedjela. Odmah sam se digla i drhtavim rukama počela skupljati papire iz kojih sam vadila podatke za tekst. Krenula sam ne znam kamo, onda se vratila po torbu koja je ostala visjeti na stolici. Usput sam zgrabila i napola pojeden sendvič. Laktom sam, jer su mi ruke bile zauzete, otrla mrvice sa stola da za sobom ne ostavim svinjac. Živa neugoda, a on stoji i čeka. Činilo mi se da je prošla cijela vječnost dok nije progovorio:

„Smirite se, završite posao. Riješit ćemo to sutra. Je l’ bi pomoglo da vam donesem kavu?“